PIŠE DAVOR ŠPIŠIĆ

'JEDNOG DANA NIŠTA' ZORANA LAZIĆA Vesela apokalipsa na deponiju civilizacije

Zoran Lazić
 

Da nemamo Zorana Lazića, industrija stvarnosne mašte bila bi nam fakat osiromašena. Posebice ona limitirana proizvodnja žanrovskih gurmanluka.

Uzgred, da ne zaboravim podsjetiti na jedan blesavi paradoks: u zemlji koja je neke od svojih najblistavijih umjetničkih proizvoda ostvarila baš u žanrovskoj ponudi (sjetimo se samo filmskog opusa Zorana Tadića), žanrovi se još uvijek tretiraju nekako podozrivo. Kao niža zabavljačka kategorija, nedostojna artističkih stremljenja visokoparne nacionalne kulture. Pisac Zoran Lazić u takvom se nezdravom kontekstu odavno legitimirao kao jedan od najizdržljivijih i najraskošnijih žanrovskih gerilaca.

Dosljednom izgradnjom proza (zbirke priča “Miss Krampus” i “Kalendar”, romani “Ljeto u gradu”, “Gori domovina”), scenarija (tv-serije “Bitange i princeze” i “Zakon!”, film “Narodni heroj Ljiljan Vidić”) i dramskih tekstova (“Spektakluk”, “Cabaret na crno”) Lazić riskantno i bez kalkulacija montira sve moguće, ikad stvorene žanrove. Uz to ih obilato zasipava originalnim perverzno-cerekajućim začinima - sve do veselog, brutalnog trasha. Pritom, ispod sprdajućeg driblanja na terenu satire, uvijek beskompromisno ispisuje zabrinutost nad društvenim anomalijama ili jezama samoće u današnjim uvjetima poražene ljudskosti.

Preambula

Rekao bih da je novim romanom “Jednog dana ništa” (izdavač Sandorf) Lazić dosadašnju uzornu normu prebacio u rekorderski udarnički rang.

“Ljudi-majmuni u slobodno bi vrijeme znali svratiti tamo i gledati ih. To ih je silno zabavljalo. Smijali bi im se od srca, častili ih bananama, govorili svojoj djeci: vidi majmunčića, guli bananu! Vidi ga kako se češka! Gle kako skače! A majmuni su ih gledali s druge strane rešetaka i mislili: eto što smo stvorili. Na svoju sliku i priliku”, piše Lazić u svojevrsnoj preambuli romana. Ironijski najavljujući osebujno putovanje kroz vrijeme naše trash civilizacije koja je definitivno skončala na deponiji gdje blaženo čeka apokalipsu.

Lazić se sjajno referira na klasike sf-žanra, posebice filmsku franšizu “Planeta majmuna”, pronalazeći iznenađujuće vratolomne puteve kojima traga za onim što nam se nedvojbeno događa s ove strane iluzije. Ne robujući narativnim navikama, Lazić se u romanu “Jednog dana ništa” radikalno poigrava vremenskim perspektivama. Crnohumorno razbija kronologiju poput nepouzdanih kugli u fliperu. Zato se ne možemo olako zakleti kad doista ništavilo počinje. Jesu li u pitanju ljudi rođeni iz pepela kataklizme ili im tek predstoji da odu dođavola?

Razigran obrat

Na toj neobuzdanoj bujici Lazić gradi i posve svježu, nekanonsku strukturu romana. Prvi dio (pod distopijskim naslovom “Knjiga tereta”) je sazdan od poglavlja koja mogu funkcionirati i kao samostalne priče, a irealnim preklapanjem paralelnih svjetova sličnih sudbina opet čine i zajedničku cjelinu. U njima Lazić priča tužne priče o ženama koje vjekovima čekaju svoje ljubavi, makar i po cijenu šizofrenih tlapnji (“Španjolski vjetar”); o raspadnutim obiteljima (“Antonio Lisac putuje kroz vrijeme”, “Sirene”); o otočkoj tjeskobi i mediteranskom fatalizmu (“Ptičar, Optičar, Sinoptičar”)...

Grotesknim ili persiflirajućim izmjenama atmosfere (“Totentanz”, “Zlatokosa”), Lazić progovara o najozbiljnijim stanjima života i smrti. Tako se, recimo, tragično stradala Kristina u “Zlatokosoj” tvrdoglavo i uzaludno pokušava opet zaposliti, ali tamo gdje ni za žive nema posla, za mrtve ga je još manje - eventualno možeš nabasati na oglas “uglednog državotvorca i diplomata” koji traži ghostwritera za pisanje “političke autohagiografije”!

U drugom dijelu (“Kapetan duge plovidbe: posljednji dani”) Lazić se potpuno otkačio svih stega. Pobrinuo se za razigran obrat, ekstatično uživajući u posvetama piratskom žanru, puštajući mašti da razuzdano bukti. Osim toga, farsično se poslužio melodramskom i sapuničastom formom, doslovce koristeći televizijsku dramaturgiju (epizode i sezone) za produkciju zabave. Naravno, eskapizam je ovdje samo privid, kao i u svojevrsnom dodatnom epilogu (pod naslovom “Fuge”), kada katastrofa nezadrživo uzima danak:

“Pisat ću prstima po ogledalima, slikama, vitrini, prozorima, jednu priču preko druge. Jednu te istu priču, ispočetka, dok je ne napišem kako spada, dok je ne dovedem do kraja. I kad se fuge među pločicama zacrne, kad parket iskoči, kad se zidovi oljušte, kad vatrogasci razbiju prozor i upadnu unutra, moji vrijedni prsti će i dalje raditi. Spreman sam. Rat može početi. Spreman sam.” Lazićevo novo ostvarenje puno je gorke zabave, netipično i majstorsko.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 14:23