Uznemirujuća knjiga

Kad je izašao prije 13 godina, svi su ovaj roman čitali kao SF. Ali on je već danas gola stvarnost

Johanna Sinisalo gradi priču romana oko četiri generacije muškaraca

 Tomislav Krišto/Cropix
Distopija finske književnice stavlja nas pred test: možete li i nakon čitanja svaki dan žderati meso i mirno spavati, šopingirati do besvijesti?

Kad bi seks bio osnovna potreba kao i jedenje mesa i kad bi bio dostupan kao što je danas lako dostupno meso, ima­li bismo seksališta i jebačnice pod zaštitom države. U njima bi se u malim boksovima nalazili zastrašeni ljudi vezani za glavu ili udove… stajali bi sve vrijeme u bolnom, neugodnom položaju… Nekima bi odstranili dijelove tijela… recimo, zube kako bi ih bilo ugodnije jebati u usta… potomke bi odmah odveli od majki… kljukali bi ih antibioticima i hormonima… Neki bi išli u organsko seksalište… - Prispodoba je to iz romana Johanne Sinisalo za industrijski uzgoj životinja za klanje.

Ekološki pokreti traže da se smanji konzumacija mesa zato što nije održivo krčiti šume i uzgajati monokulture za masovan uzgoj stoke, a zaštitnici prava životinja razotkrivaju mračne tajne krajnje okrutnog postupanja s tim bićima. Radikalni negatori klimatskih promjena, koji ujedno tvrde da životinje i ne treba drugačije tretirati, traže da biftek bude njihovo ljudsko pravo, kao za incele seks. Citat je iz rasprave što je Eero na svom blogu Revolucionarne vojske za oslobođenje životinja vodi sa zadrtim mesožderima ("Kad bi čovjek evolucijski bio mesožder, imao bi lavlja crijeva, zube pavijana i brzinu geparda") i ostalim negatorima katastrofe. Sve je isto ko i prije, osim što su nestale pčele, kalifornijske plantaže badema su jalove, stočne farme brzo propadaju jer nema krmiva. Nestašice hrane diljem svijeta, pojedine namirnice bajoslovno su skupe…

Odsutne žene

Roman je objavljen 2011. i trpali su ga u nišu SF-a ili distopije, ali zapravo je već danas stvarnost. Osim jednog maštovitog detalja, Sinisalo ni u čemu nije pretjerivala, samo je prikupila činjenice o nestajanju pčela i kako se zbog toga urušava cijeli eko-sustav, o propadanju industrijskog uzgoja hrane – bilo da su životinje ili bilje itd. Naizmjence pratimo Eerov blog i pripovijest njegova oca Orva, koji vodi uspješan posao pogrebnog poduzeća (e to je genijalno autorica smislila), ali zapravo je pasionirani pčelar-amater, prema čemu je ljubav naslijedio od djeda zvanog Pupa. Otac mu Ari vodi uspješan biznis uzgoja i klanja stoke – nisu u dobrim odnosima, jer Orva su odgojili baka i djed, dok je Ari u SAD-u učio kako steći profit.

image

Naslovnica romana "Krv anđela" Johanne Sinisalo

Ljevak

To je zanimljivo: gradeći priču oko četiri generacije muškaraca, u kojoj su žene napadno odsutne – ostave svoju mušku potomčad na brigu mužu – autorica nam šalje poruku koju svatko može iščitati iz sebe. No, kad na kraju saznamo da je Marja-Terrtu, Eerova majka, bila ucijenjena ostaviti sina, slika dobiva drugačije značenje. A kako se kroz tekst neprestano isprepleću opisi pčelinje zajednice i njezina života, uz mnoštvo pčelinje mitologije iz cijelog svijeta, čini se da poruka nije jednoznačna.

Naslijedivši od ujaka pogrebno poduzeće, Orvo je djelatnost inovativno proširio i na internet, naučivši usput da se smrt, mrtvac, truplo ne smiju spominjati – treba se postaviti neutralno i antiseptično, eufemizmima. Jer smrt je naš posljednji tabu. U društvu pornografije, seks i rođenje posve su profanirani.

Uostalom, težimo besmrtnosti. Orvo u pogrebništvu Polazna luka nudi čak i uslugu uklanjanja pokojnikova virtualnog života ili pak spomenar, čak i daljnje cyber-bivanje.

Zatomljujemo vlastitu i smrt bliskih osoba, dok smo istodobno ravnodušni prema masovnim umiranjima, kao što nam ni meso na tanjuru nije oličenje same smrti (osim što bi na mesu u dućanu trebalo pisati: "Ovaj proizvod uzrokuje rak i dijabetes. Koristiti u umjerenim količinama."). Takvu smrt proizvodi Ari, i ocu i sinu smrt je zanat "prema kojem se odnose mirno i strpljivo".

Sinov pogreb

Tijekom 16 dana zapravo pratimo žalovanje Orva: Eero je ubijen u ekološkoj akciji (nazvanoj eko-terorizam) na djedovoj farmi. Nije to ubojstvo, nego nesretan slučaj, sic! Pogrebnik će pokopati vlastitog sina. Prvo mora reći pčelama jer "pčele gazdu, ako im se ne kaže da je umro, odlaze tražiti u nebo". Pčele imaju pristup onostranom, u svim drevnim kulturama. Poglavlja o tome kako je Orvo sam odgajao Eera najdivnija je posveta roditeljstvu koju sam ikad pročitala. "On je bio dio mene. Moja metastaza… Premda je Eero bio dio mene, nije bio mali Orvo… nego cjelovita osoba koja ima svoje dostojanstvo." Stavit će ga u "organski lijes koji brzo trune, gori bez zagađivanja".

Pčele neće utješiti Orva, niti je to moguće. Budući da su simbol uskrsnuća i glasnici bogova, otvorit će mu portal za uzmak. Genski su nam pčele najsličnije. Pojedinačno, ali njihova zajednica je savršen organizam, za razliku od naše koja ubija iz pohlepe, pojedinačne i kolektivne.

Test: ako nakon čitanja ovog višeslojnog i potresnog romana, i dalje možete svaki dan žderati meso, mirno spavati, šopingirati do besvijesti itd., nemojte skvičati ako vam familija nastrada (eufemizam za smrt) u sljedećoj klimatskoj kataklizmi. Ili kako je rekao Bill McKibben: "Izgladnjujemo naš planet da bismo poslali još jedan SMS – može li se grublje iskazati misao da svijet neće završiti praskom, nego skvičanjem."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. prosinac 2024 17:45