Kako je nastao ‘Minhenski dnevnik‘ Nedjeljka Dragića: Godinama je krstario biciklom i - crtao

U jesen 2008. zaputio sam se u München na dogovoreni intervju s Nedeljkom Dragićem, doajenom Zagrebačke škole crtanog filma koji je od 1991. živio u bavarskoj metropoli. Povod je bila vijest da se Dragić vraća u Zagreb film, gdje bi uz pomoć tima animatora trebao realizirati veliku seriju od 365 crtića u trajanju od jedne i pol minute, po uzoru na mini dragulje ("Per aspera ad astra", "Put k susjedu" i dr.) koji su nastajali u tom poduzeću na prijelazu 60-ih i 70-e.

Dragić je u Münchenu živio od rada na reklamnim filmovima, i sam priznaje da bi mu bilo pametnije da je otišao u Francusku, gdje je ta scena bila puno razvijenija, no htio je biti što bliže majci koja je živjela u Slavonskom Brodu. Kako to često biva, od "Rudijevog leksikona" nije bilo ništa, produkcija je započela, ali i vrlo brzo zamrla, no tom prilikom otkrio sam u Dragićevu stanu u Schwabingu, elitnoj minhenskoj četvrti, nešto možda mnogo dragocjenije.

"Otkrio" je možda kriva riječ, naime, Dragić mi se sam pohvalio da je u tom razdoblju kad je posla bilo sve manje počeo krstariti biciklom po bavarskoj metropoli, isprva je bio samo promatrač, a zatim je počeo i crtati ono što je vidio. Tako je nastao "Minhenski dnevnik" koji je tada imao više od 300 crteža (brojka se kasnije zaokružila na 400) i djelovao je uistinu impresivno, s kaligrafski izvedenim prizorima kompliciranih arhitektonskih zdanja i okolnih pejzaža (Dragić je stanovao u blizini Engleskog vrta, jednog od najljepših europskih parkova, ali i groblja Nordfriedhof, na kojem je pokopan jedan od njegovih znanaca, velikan animacije, pjesnik i slikar Vlado Kristl), prekidanih grafičkim intervencijama i poigravanjem slovima.

Pitao sam ga je li zainteresiran da mu se to izloži u Zagrebu, naravno da jest, imao je i spremljene kopije, pa sam se s tim blagom zaputio natrag kući. Po povratku sam nazvao svog prijatelja Darka Glavana, kustosa u Galeriji "Mimara", poznatijeg kao rock-kritičara, i pokazao mu mapu, koju je on odmah odnio u Klovićeve dvore, gdje su pristali na izložbu, ali su ga upozorili da već imaju dogovorenu retrospektivu Ivice Bednjanca, pa bi se Dragić morao strpjeti do naredne godine.

Nije mi baš bilo jasno po kojoj logici se izjednačavaju Dragić i Bednjanec, no njima su to sve bili strip crtači i jedan godišnje bio im je dovoljan. Za nevolju, narednog srpnja Glavana je pregazio auto dok se vraćao s varaždinskog rock-festivala Radar i time je za mene priča s "Minhenskim dnevnikom" bila završena.

Komplicirane strategije

S Dragićem sam ostao u kontaktu, rekao mi je da poduzeće Razlog Mire Šuvar namjerava izdati "Dnevnik" kao knjigu, to se, međutim, oteglo. Očito je našim fondovima tako nešto bilo preskupo, no kad sam na sve to već i zaboravio, ispostavilo se da je projekt pred realizacijom. Izdat će ga Srpsko narodno vijeće, uz malu podršku Razloga, a po formatu, vrsti papira i tisku trebala bi to biti jedna od najljepših knjiga u Hrvatskoj posljednjih godina.

U to ćete se moći uvjeriti već krajem narednog tjedna, kad će "Stille Reise (u prijevodu - mirno putovanje): Minhenski dnevnik" imati promociju u Muzeju suvremene umjetnosti. Spektakularno ga je grafički opremio likovni majstor Ruta, odličan pogovor napisala je Nada Beroš, no ono što je najvažnije, Dragićevi crteži dobili su najbolji mogući prostor. U "Minhenskom dnevniku" kao da se vraća u razdoblje kraja 50-ih, kad je na njega najviše utjecao karikaturist New Yorkera Saul Steinberg, ali i u sredinu 70-ih, dok je nastajao njegov "Dnevnik".

Dragić je crtač vrlo komplicirane strategije, ono što odabire kao temu svoga rada on istodobno pojednostavljuje i uslojava, ponekad se pridržava realistične postulacije, no ponekad stvara nadrealne kolaže u koje umeće i boju (svi su crteži dominantno crno-bijeli) i tako stvara začudne slike. Neki su crteži krcati detaljima, čini se kao da ih je danima stvarao (inače, sam priznaje da vrlo lako stvara i na njegova cizeliranja ponekad nastanu u vrlo kratko vrijeme), a neki se sastoje iz samo jednog motiva.

Pogledate li pažljivije jedan prikaz gradske ulice (po Dragićevu potpisu to bi trebala biti Germania Strasse), ispada da ona ima oblik ptice raširenih krila, a na obližnju crkvu nakalemljena su slova ding dong, ding dong, kao da je crtež dobio zvuk. U daljini se nazire jato ptica, možda istih onih koje su poslužile kao model za pernato stvorenje u prvom planu, dok na lijevoj i desnoj strani - također vrlo nenametljivo - vide se industrijske konstrukcije s jasnom simbolikom križa.

Jedan naizgled slučajno izabrani pejzaž nakrcat je simbolikom, a da ta nije slučajna, pokazuje crtež na suprotnoj strani, nastao godinu dana ranije, 2004., s naizgled benignim potpisom "Minhenska okolica" (München's Umgebung). Jako je sveden, po sredini vodi linija koja predstavlja seosku cestu, njome juri biciklist, a za njime dahće pas. Kuda su se uputili? Prema šumarku na gornjoj strani crteža koji je samo naizgled idiličan, jer se na krajnjoj desnoj strani jasno nazire groblje.

Dragić voli takve crnohumorne kontraste, ponekad ih namjerno naglašava, poput crteža zgrade u Maria-Theresia-Strasse 11, gdje se napominje da je ovdje od 1910. do 1923. stanovao Wilhelm Conrad Röntgen, a da ne bi bilo zabune, s prozora u prizemlju pozdravlja nas iskeženi kostur. Neugodne su i dvije stranice, sparene jedna do druge, u okviru ciklusa posvećenog navijanju na Olympiastadionu, na dvije spomenute stadion se uopće ne vidi, uzvici "Tooorr" (Gol!) su prisutni, ali se naziru sjene vojnih zrakoplova: vremensko određenje ne ostavlja dvojbe što se tu zbiva, April 1999…, Mai 1999…, to su mjeseci kad su bombarderi NATO-a prelijetali Njemačku kako bi bombardirali Srbiju.

Za naslovnicu Dragić je odabrao mračno sivu boju s vranama koje se baš i ne zanimaju za praznu bocu Coca-Cole, naime, asociranje smrti jedna je od stalnih njegovih tema. Srećom ne i jedina. Umjetnik zna biti neizmjerno duhovit, kao u crtežu s Oktoberfesta, krcatom pivopijama, do čijih je stolova dopuzao nesretnik u potrazi za vodom, no na njega ne obraća pažnju punačka konobarica koja nosi čaše pive.

Duh ostaje

Dragićevi omiljeni likovi su pripadnici srednje i nešto više klase koji se izležavaju na suncu u Engleskom vrtu i okolici, razgovaraju na mobitel čak i na partiji tenisa (dok njihovi partneri nervozno cupkaju) i voze se biciklom poput samog autora. Erotika je dominantna tema, kako ženska tako i muška, a poigravanje planovima jedno je od Dragićevih specijalnosti.

"Stille Reise: Minhenski dnevnik" nije knjiga koju se isplati samo prelistati. Negdje na samom početku crtež je osebujnog labirinta, u kojem deseci čovječuljaka pokušavaju pronaći svoj prostor, ali im to baš ne uspijeva. U sličnoj je poziciji i pažljiviji čitatelj "Minhenskog dnevnika", knjiga je naprosto prebogata da bi je on svladao, ponekad vas zavede svojom prijemčivošću, ali ubrzo zatim slijedi udarac maljem, zapetljani crtež u kojem se je jako teško snaći.

Sve završava gotovo praznim stranicama na kojima se Dragićev "mali čovjek" upućuje prema crnoj kugli, da bi naposljetku samo ona ostala, a ispod nje je potpis "Beendet in München, Dezember 2009" (završeno u Minhenu, prosinac 2009.). Kako sve ipak ne bi ispalo tako crno, dvije stranice kasnije, kao svojevrsni epilog, slijedi crtež spomenika iz Engleskog vrta, na kojem je uklesano "Prašina nestaje - duh ostaje".