SLIČNA I KOD BOTANIČKOG

Kako je ograda s parka Ribnjak završila na vikendici gradonačelnika Zagreba na opatijskoj rivijeri

Park Ribnjak

 /Press
U subotu se, s mnoštvo sadržaja, slavi 70 godina Centra za kulturu Ribnjak. Tom prigodom izdana je i monografija Ribnjaka, čija je autorica Katarina Kolega

Centar mladih Ribnjak slavi sedamdeset godina. Uz mnoge događaje predviđene za ovu subotu, vezanu uz proslavu obljetnice, promovirat će i monografiju koju je napisala Katarina Kolega, "Pričaj mi o Ribnjaku - 70 godina uspomena".

Povijest kaže sljedeće: Centar je prvo bio mliječni restoran za djecu, u prvim danima nakon 2.svjetskog rata, potom je bio pionirski dom 1953. te zgrada za kulturu. Od zanimljivosti izdvajaju među ostalim, da je tamo bila poljska bolnica za njemačke vojnike te da su oni izgradili taj bazen, potom da je nekad tu bila ograda od parka, jednaka kao na Botaničkom vrtu, koja je skinuta i nestala, govorili su da je završila u Beogradu, no zapravo je pronađena u Medveji na opatijskoj rivijeri gdje je vikendica tadašnjeg gradonačelnika Zagreba Većeslava Holjevca... Mnogi se u monografiji prisjećaju kako je bilo nekoć u Ribnjaku, među njima su i glumice Alma Prica i Cintija Ašperger.

image

Katarina Kolega, novinarka i kazalisna kritičarka

Lucija Ocko/Cropix

Ribnjak je dobio naziv prema ribnjacima, koji su bili dio sustava nekadašnje tvrđe još iz 11. stoljeća. S vremenom zapuštene ribnjake ponovno obnavlja biskup Aleksandar Alagović tek u 19. stoljeću. Kako piše Katarina Kolega: "tada više nisu imali obrambenu namjenu, nego su služili kao ukras zelene oaze u kojoj su uživali svećenici i imućniji građani. Tijekom više stotina godina park je doživljavao procvate i zapuštanja - bio je zeleni biser, ali i gradsko ruglo. U dvadesetom stoljeću mijenjao je vlasnike, a nekoliko puta promijenio je i ime. Međutim stariji ga građani i danas zovu Popov park, prema prvom vlasniku. Neki pamte da su tijekom Drugog svjetskog rata Nijemci po brežuljcima izgradili skladište za municiju i poljsku bolnicu za rehabilitaciju vojnih invalida. Nakon rata počinje se graditi zgrada u kojoj je Centar mladih Ribnjak, nekad Dom Saveza društava ‘Naša djeca‘ ‘Marko Orešković‘".

image

Katarina Kolega

Lucija Ocko/Cropix

Povijest izgradnje istražio je arhitekt Mladen Perušić koji je zaslužan za njegov današnji izgled. Istražio je, među ostalim, kako je Đuro Deželić u članku o svom djedu Blažu Šoštariću, posljednjem "vlaškovuličkom" sucu, prije ujedinjenja povijesnih općina u grad Zagreb 1850. godine pisao da je "divni nadbiskupov perivoj opasan zidom od nebojadisanih opeka". Za nadbiskupa Josipa pl. Mihalovića bio je zatvoren za javnost. Nakon toga, kako piše Perušić: "Projekt novog uređenja bio je koncipiran u duhu vremena bez visokih ograda da se stvore otvorene vizure na prostor parka. Stoga je ukrasna bravarska ograda Pavla Cernjaka, iznad zida dužine oko 300 metara, 1953. godine demontirana. Zanimljivo je sjećanje očevica o uklanjanju te metalne ograde. Prije odlaska u mirovinu 1995. godine jedan zaposlenik na održavanju grada Zagreba ispričao je da je prisustvovao demontaži. Smatralo se da bi bila šteta baciti tako lijepu i veliku ogradu. Stoga je manji dio, oko 55 metara, ugrađen u vilu gradonačelnika Zagreba na opatijskoj rivijeri. Veći dio ograde prenesen je i ugrađen na nepoznato mjesto, možda i izvan Hrvatske". Inicijativu za osnutak parka pokrenuo je biskup Maksimilijan Vrhovac početkom 19. stoljeća. Što se tiče zgrade Centra mladih Ribnjak, njezinu je povijest istražila Katarina Kolega: "U prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata pozornost se posvećivala socijalno ugroženoj djeci. Mnoga od njih bila su gladna te su se hranila u mliječnim restoranima koji su se gradili diljem naše ondašnje Socijalističke Republike. Za njihova otvaranja osobito je bila zaslužna društvena organizacija Društva "Naša djeca" (DND) pokrenuta 1950. godine kako bi djeci i mladima pružila egzistencijalnu pomoć, ali i odgojne, obrazovne, kulturne i društvene sadržaje. Njezin član mogao je postati svatko tko je bio stariji od šesnaest godina, posebice članovi Narodne fronte koji su imali smisla za rad s djecom. Društva su se zalagala za gradnju dječjih vrtića, pionirskih domova, dječjih igrališta i dječjih ljetovališta. Makar nisam pronašla pisane tragove, pretpostavljam da su se u mliječnom restoranu na Ribnjaku mališani hranili kratko, najviše tri godine, jer se u članku, objavljenom u listu "Naša djeca" iz 1953. godine, spominje borba "nastala oko tog kome da se dodijeli ovaj dom — da li jednom kulturno-umjetničkom društvu, ili društvima ‘Naša djeca‘". U Zagrebu su 1953. Društva bila podijeljena po rajonima, a ukupno su imala 10 000 članova. Kad je zgrada u parku Ribnjaku pripala njima, to je bio velik uspjeh jer su time "dobila centralni dom za potrebe zagrebačke djece. Tu će odsad i trajno biti centar za sva dječja odgojna pitanja".

image
/Press

Dom društava "Naša djeca" "Marko Orešković" osnovan je rješenjem Gradske konferencije DND-a 5. ožujka 1953. pod brojem 51/III, a ime je dobio po narodnom heroju, vođi ličkih partizana Marku Oreškoviću.

Kako, dalje, piše Katarina Kolega: "Društva "Naša djeca" u mnogim su mjestima otvarala lutkarska kazališta i dječje knjižnice, organizirala su razna sportska natjecanja, a sportskim i kulturno-umjetničkim programima nastojala su obilježiti prigodne datume kao što su Dan dječje radosti (31. 12.), Dan žena koji se zvao Majčin dan (8. 3.), Pozdrav proljeću (u ožujku ili travnju), Titov rođendan (25. 5.) i Dan Republike (29. 11.). Ti su se datumi sigurno obilježavali i u Domu DND-a "Marko Orešković". Dan dječje radosti ondje se slavio nekoliko dana tijekom kojih je prostor bio pretvoren u čarobni dvorac Djeda Mraza". Pedagozi su, može se pročitati u knjizi, držali večernju školu za roditelje koja je trajala tri mjeseca.

Sekretar glavnog odbora DND-a Mladen Koritnik dosta je pisao o problemima slobodnog vremena djece. Kako se može pročitati u novoj knjizi Katarine Kolege: "Smatrao je da mnoge nevolje nastaju kada djeca provode vrijeme bez svrhe i cilja te je isticao kako "ta djeca nemaju svoje orijentacije pa nastaju lutanja, traženje nepogodnog društva, traženje glupih senzacija i avantura, stvara se težnja za kockom i kartom, počinje pušenje i uživanje u alkoholu, prerano spolno iživljavanje."

Mladen Koritnik je u svojim člancima predlagao da se nedjeljama organiziraju različite igre, sportski izleti, takmičenja u raznim vještinama, da se djecu vodi u kino, galerije, muzeje. S njime se slagao i predsjednik Saveza društava "Naša djeca" Narodne Republike Hrvatske Miloš Žanko.

Pedesetih godina, kada je to bio popularan sport, osnovana je stolnoteniska škola na Ribnjaku. Prvi trener bio je poznati zagrebački odvjetnik Ivica Stojić koji je svoja sjećanja na to razdoblje zapisao u prvoj monografiji Doma objavljenoj u povodu njegovog dvadesetog rođendana: "Skupljali smo djecu od sedam do šesnaest godina. Oni najmlađi jedva su dosizali do ruba stola. Dosjetio sam se jadu, pa smo izradili stalke koji su se mogli spustiti na niže!".

image
/Press

Autorica monografije citira i Sašu Paara: "Pripadnost stolnoteniskom klubu zapravo je predstavljalo nagradu, a da bi se nagrada postigla, trebalo je biti dobar đak, imati dobre drugarske odnose, biti dobrog ponašanja i disciplinirano obavljati zadatke sekcije. Time se željelo, od oblika ‘igre u dokolici‘ stvoriti oblik programske i planirane aktivnosti s određenim ciljem".

Uz stolni tenis popularan sport bio je i šah, a Ribnjak je postao centar dječjeg života u Zagrebu.

Šezdesetih se naziva Dom društava "Naša djeca" "Marko Orešković". Dom je prvi put registriran kod Privrednog suda u Zagrebu 20. travnja 1966., a o njegovim djelatnostima i sadržajima ne postoji mnogo materijala, piše u knjizi. Dio toga može se rekonstruirati zahvaljujući sjećanjima svjedoka onog vremena, a pretpostavke su da su se održavale aktivnosti koje su počele pedesetih godina — harmonikaške i tamburaške skupine, folklor, balet, tečajevi klavira, stranih jezika, šaha, stolnog tenisa i dr. S radom je krajem šezdesetih počeo Dječji klub jedinstvena igraonica koja je, sudeći po dojmovima napisanima u Knjizi utisaka, oduševila djecu i odrasle. O stolnom tenisu i njegovim uspjesima dosta se pisalo u dnevnim novinama.

Početkom šezdesetih godina počela je era zagrebačkih plesnjaka. U Glazbenom zavodu održavale su se maturalne zabave, a čagališta s nivoom, doznajemo od Waltera Neugebauera, bila su Tucman, Breščenski, Njam-njam, te u istoj zgradi čaga koju je vodio King, te naravno Baraka Medicinar! Ribnjak je od tih manjih prostora bio vodeći plesnjak u našem prelijepom Zagrebu, poseban po ‘gešmaku‘, po mjeri purgera i svih koji su pristigli s najvećim poštovanjem prema Zagrebu.

U sjećanjima se pojavljuju i dvije gospođe koje su ostavile traga među mnogima, teta Đurđa i teta Zdenka.

Cintija Ašperger se prisjetila: "Jako smo voljeli tetu Đurđu i tetu Zdenku. Imale su nevjerojatnu energiju i ljubav prema djeci. Teta Đurđa nas je zarazila kazalištem, a teta Zdenka pingačem". Alma Prica u monografiji govori: "U drugoj polovini 60-ih godina prošlog stoljeća (tako davno, a kao da je bilo jučer), mama me je odvela u Dom društava ‘Naša djeca‘ ‘Marko Orešković‘, gdje su se u jedinoj zgradi čuvenog gradskog parka Ribnjaka održavale igraonice za djecu, pod vodstvom tete Đurđe i tete Zdenke. Bile su to predškolske godine, godine nevinosti, godine kada sam jedva čekala da počne dan i da taj dan nikada ne dođe svome kraju"... i nastavlja: "U igraonici družila sam se sa Cintijom Ašperger i s Vilijem Matulom (to smo shvatili puno kasnije), ne sluteći da će nam se životi kazališno i privatno povezati. Cintija i ja smo postale životne prijateljice, nakon što sam se s roditeljima početkom 70- ih iz Martićeve ulice doselila u Vlašku ulicu, u kuću u kojoj je od rođenja stanovala Cintija. Tada smo se kao devetogodišnjakinje i ‘službeno‘ upoznale…

image
/Press

U parku se nalazi i kip Ivana Gorana Kovačića, 1964. godine klesao ga je Vojin Bakić (postavio ga je tjedan dana prije nego što je sličan spomenik postavljen u Lukovdolu!). Tamo se Ranko Vilović, veleposlanik Hrvatske u Brazilu, u djetinjstvu igrao oko drvene kućice u kojoj je kipar klesao. Kako se prisjeća: "Iz nje su dopirali zvuci kuckanja, u njoj je držao alat i unutra je radio. Mi smo se oko nje igrali kauboja i Indijanaca, partizana i Nijemaca. Starci su nam rekli da je on poznati akademski kipar pa nam je imponiralo to kaj dela u našem parku koji smo zvali Popov park."

Sedamdesete su godine, poput šezdesetih, u pisanim tragovima Ribnjakove arhive velika nepoznanica, nastavlja dalje autorica knjige. A za obnovu, kako se tada zvao, Pionirskog doma, bio je zadužen Mladen Perušić. Kako piše autorica: "Nova godina 1980. Pionirskom domu "Marko Orešković", tzv. Pionircu, donijela je mnogo novosti. Obnovila se zgrada, a uslijedilo je i hortikulturalno uređenje parka. Ravnatelj Stojan Dukić (koji je došao 1979.) nastojao je oformiti tim stručnih i obrazovnih ljudi koji će osmišljavati i voditi kulturno-obrazovne sadržaje vrhunske kvalitete. Zahvaljujući poletu i entuzijazmu novih mladih suradnika pokrenuto je mnogo, za ono vrijeme, vrlo inovativnih programa. Ribnjak je predstavljao mjesto slobode u kojemu su stalni i honorarni zaposlenici mogli nesmetano eksperimentirati, istraživati, biti umjetnički maštoviti i zaigrani te ponuditi drugačiji, otvoreniji pedagoški pristup od onoga kakav je vladao u školama. Među djecom i mladima zavladalo je silno veselje kada je u Pionirac, zahvaljujući inženjeru Branimiru Makancu, stiglo prvo računalo, a i njegov prvi hrvatski robot Mak.

Drugi dio knjige bazira se na suvremenom dobu, koji nam je svima bliži u sjećanju, a koji i danas nudi zanimljive sadržaje. Zlatno doba Ribnjaka slijedi u osamdesetima kada se osnivaju kultni zborovi Zvjezdice i Klinci s Ribnjaka, a mali filmaši osvajaju prve nagrade na svim filmskim festivalima namijenjenima dječjem stvaralaštvu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 04:30