'KNJIGA IZLAZAKA' Duhovita obrada Kafkine preobrazbe u kojoj se glavni lik zove Božidar Kukec

Kristijana Vujičića poznajemo kao vrlo aktivnog književnog djelatnika. Osim što radi kao dugogodišnji urednik u nakladničkoj kući, uređuje i vodi društveno-humanističke tribine “Paralelni svjetovi” s vrlo zanimljivim, ponekad i “pomaknutim” temama o jeziku, identitetu, filozofiji… Uz tu logističko-književnu djelatnost, objavio je i četiri romana koji su bili u finalima nekih književnih nagrada. No, ono što Vujičića, bez obzira na sve to, još uvijek kao pisca čini nedovoljno “vidljivim” u kontekstu hrvatske proze, njegova je različitost, odnosno bavljenje temama i način njihove obrade koji nije u fokusu proznog mainstreama. Tu prije svega mislim na duboku uronjenost u svijet filozofije (riječ je o diplomiranom filozofu i religiogu) i njezinih referenci, upletenih u prozu koja vrlo često ima egzistencijalistički prizvuk, što je, istina, povremeno znalo i pomalo pretenciozno zazvučati.

U Vujičićevom petom romanu “Knjiga izlazaka” odmah upada u oko kako se autor riješio potrebe da referencama nadopunjava određene praznine i napuknuća unutar književnog teksta, odnosno, reference su i ovdje, direktno ili indirektno, prisutne, ali njihova je funkcija utemeljena i, što je najvažnije, čak i zabavna. “Knjiga izlazaka” zapravo je u cjelini vrlo duhovit roman, ali na nekoj autoru tako dragoj, “pomaknutoj” razini, a funkcionira i kao svojevrsna “obrada” poznatog kafkijanskog motiva preobrazbe.

Glavni je lik Božidar Kukec (asocijacije na kukca, dakako, nisu slučajne), četrdesetogodišnji samac kojeg na početku romana susrećemo u stanju kad mu je dosadilo ono što je bilo u središtu njegova života - izlasci i trka za pronalaskom srodne, ženske duše, ljepše rečeno “lutanje pustinjom ljubavi”. Njegova zabrinutost zbog stanja usamljenosti u kojem se nalazi i rekapitulacija smisla dotadašnjeg života bit će prekinuta u trenutku kad mu na vrata, baš onako kafkijanski, pokucaju dvojica djelatnika Odjela za ćudoređe, očito dozvana njegovim promišljanjima. Njih dvojica, Gott i Vargek (treba li “prevesti”, bog i vragek), jedan srdačan, birokratski i naravno dosadan, a drugi mnogo divljiji, samoljubljiviji i frajerski, tu su kako bi provjerili etiketu koja je prišivena Kukecu - serijski monogamist. I tada kreće ono o čemu je u ovome duhovitom romanu preobrazbe riječ - Kukec, pred svjedocima, uobličava priče o svojim ljubavnim avanturama u prošlosti u kojima su se događale brojne komične i tragične situacije, od one kada nije uspio zapamtiti ime svoje tadašnje djevojke, preko brojnih bizarnih situacija, do tragikomičnih nesporazuma, poput onoga sa staricom za koju je mislio da joj treba samo čitati.

Priče koje uobličava pred dvojicom ćudorednih djelatnika nekakva su rekapitulacija njegovog dosadašnjeg ljubavnog života, svjedočenje o tome kako je, ironično rečeno, “sa svjetiljkom u ruci tražio nepronađenu ljubav”. Ironija se zapravo čita na mnogim stranicama ovoga romana, dovoljno je u tome smislu samo spomenuti kako je Kukecov nadimak Bukowski te kako sve opisane epizode ljubavnih pokušaja i traganja koje završavaju bez sretnog završetka, jer inače ove knjige ne bi ni bilo, imaju nekakvu groteskno-komičnu dimenziju.

U doživljajima koje Kukec ispovijeda pred svojim “odvjetnicima” ne bi li se obranio od optužbe, ako zanemarimo taj kafkijanski kontekst, uobličavaju se hiperbolizirane i smiješne, ali vrlo realne dogodovštine suvremenog pojedinca suočenog s pitanjem svih pitanja – onom o smislu vlastita života i njegovoj korelaciji s neizbježnim Drugim. Sve su one smještene u vrlo prepoznatljive lokacije zagrebačkih klubova, ulica i kvartova i njihova noćnog života, čime je uspostavljena snažna dimenzija “stvarnosnosti” koja je postavljena u začudni kontekst, što je romanu daje i svojevrsnu eksperimentatorsku dimenziju, pojačanu postupkom na kraju romana, kaznom koju dobiva Kukec, a ona je da se njegove ispovijedi učine javnim i objave u formi knjige koju će autorski potpisati netko drugi.

“Knjiga izlazaka” roman je u kojem se jedna nepretenciozna tema, nadopunjena ilustracijama koje mu daju stripovske konotacije, uobličava u nešto “više” i “ozbiljnije”. U tome neuobičajenom sklopu stripa i Kafke, banalnosti i Wittgensteina, filozofije urbane svakodnevice i one o kojoj čitamo u knjigama, nastao je roman koji ćete brzo i rado pročitati, ali se usput i upitati treba li za ljubavlju juriti ili jednostavno čekati da se dogodi, kao i o besmislu pojedinca u svijetu brzog ritma, kojem ponekad očito treba predah da posloži kockice svoga života, makar potaknut tipovima kao što su Gott i Vargek.