Knjiga koja donosi mnogo ushita i opčinjenosti

Vjerujem da nisam usamljena među onima koji svaku novu knjigu Tatjane Gromače primaju s velikim očekivanjima, pa i iskrenom radošću. U toj našoj malenoj književnoj zajednici ta je pjesnikinja i prozaistica uspjela izgraditi vlastitu poziciju istinskog pisca koji ne piše puno i ne nasjeda na trendove i narudžbe, već svojim specifičnim stilom, uz koji obično idu opaske kako je distanciran, ogoljen i precizan, gradi literarne svjetove na kakve možda i nismo navikli, niti je nekima ugodno susresti se s njima. Svaka je njezina knjiga do kraja izbrušena, snažna i koncentrirana na ono bitno, često vrlo osjetljiva na traume i netrpeljivosti društva. Takva je njezina poezija i esejistika, kao i romani “Crnac” i “Božanska dječica”, od kojih je potonji ovjenčan i nagradom Jutarnjeg lista za 2012. U njemu je fragmentarnom i dojmljivom pričom o bolesti pojedinca, na rubovima žanrova koji se otvaraju prema eseju i refleksivnoj prozi, ispisala svojevrstan katalog općih mjesta bolesti jednog vremena i društva.

Njezina nova knjiga “Ushiti, zamjeranja, opčinjenost” teško se može nazvati zbirkom priča u klasičnom smislu riječi; granice žanrova ovdje su još propusnije i pred nama je knjiga koja je istovremeno poetska i filozofska, prozna i esejistička. I jednom riječju - koja posve izlazi iz vokabulara žanrovskog određivanja - sjajna. Premda ju se može smatrati svojevrsnom “međuknjigom” između dvaju romana ili pjesničkih zbirki, u njoj Gromača nije sakupila samo “rasuti teret”, već je posve jasno kako je riječ o knjizi koja je trebala i morala biti baš takva, sa svojom unutarnjom logikom u kojoj se slika, emocija ili riječ uobličavaju u prozne mikrocjeline u kojima naglasak nije na pripovijedanju, već uobličavanju atmosfere kakvu je moguće stvoriti samo piscima iznimnog senzibiliteta za sve ono što čini njihov unutarnji i što obilježava vanjski svijet u kojem egzistiraju.

Načelno, i zapravo vrlo površno rečeno, Gromača je u svojoj novoj knjizi rastvorila vrata mrvicama, fragmentima, slikama prošlosti i sadašnjosti, povjerila čitatelju neke najskrivenije emocije i mračne slutnje, od vlastitih strahova izgradila ozbiljna i “duboka” promišljanja koja suvereno koračaju ususret filozofiji, pa i otkrila mnogo toga što pripada njezinim intimnom svijetu. To razotkrivanje nije isključivo namijenjeno čitatelju, dapače, čitajući imat ćete dojam kako se spisateljica istovremeno razotkriva samoj sebi, upoznajući pisanjem neke najskrivenije kutove vlastite svijesti i podsvijesti.

Gromača je nevjerojatno brižna promatračica i osluškivačica, analitična koliko je potrebno, koja od nekog sjećanja, slike iz mladosti, zamijećenog pejzaža tijekom putovanja, zvuka glazbe ili običnog sladoleda gradi prozne zapise za koje osjećate kako istovremeno izgrađuju i nju samu i njezin identitet. Sve u ovoj knjizi kao podlogu ima taj, mali, intimni svijet u kojem su se nataložila brojna iskustva stvarnog života i umjetnosti, no kada Gromača piše o vlastitom braku i majčinstvu, školovanju i predcima, seksu, gradovima koje nije zavoljela na putovanjima, antikvarijatu u kojem je bila ili glasu pjevačice koji je čula, sve se nekom čudnom snagom udaljava od privatnog i uobličava u univerzalno. “Ja sam ono što osjećam da jesam”, zapisat će Gromača, spisateljica koja vjeruje da se “u pravocrtnom opisivanju krije nemoć, slabost”, a njezini sugestivni, sumorni i pomalo tužni zapisi posljedica su sraza i izgubljenosti toga “ja” u današnjem svijetu.

Gromačini zapisi baziraju se na slikama, za čije je uobličavanje važan, ako ne i presudan unutarnji ritam njezinih rečenica, a te su slike često poetske i naizgled mirne, premda u sebi nose mnoštvo nemira, čak i bunta koji nije deklarativan i kojim se ne razbacuje kako bi se negdje od nekoga dobili dodatni bodovi. Gromača “zapisuje” prostore, međuljudske odnose, samoće u zajedništvu i “čoporu”, zablude, propituje nametnute konvencije, u svijetu ali i jeziku.

“Sve o čemu pišem i to kako pišem protivno je onome kako bih željela živjeti. Meni ovo moje pisanje i taj moj teški, tužni, umorni ton idu na živce...”, zapisuje u autopoetičkom tekstu “Glas” u kojim zapravo dokazuje da njezin glas nije onaj koji prokazuje i gunđa, nego analizira i traga čak i po onome što je mnogima tabu, samoj sebi. Svakako valja pažljivo pročitati ovu knjigu koja donosi mnogo ushita i opčinjenosti, a njih ionako nema bez zamjeranja, sebi i drugima.