KNJIŽEVNICA ČIJI JE OTAC I DANAS NA POPISU NESTALIH: Nema mi gore stvari nego kad kažu da je netko 'dao život za domovinu'

Hrvatska iz “Rupe”, novog romana Ivane Bodrožić, autentična je - rupa. Gadna i siva. I makar unutra, zapravo, ne saznajete ništa što praćenjem naslova iz crne kronike od ranije niste znali, na koncu čitatelj ostaje s težinom u trbuhu; osjećaj mučnine izaziva kombinacija dobro napisana političkog trilera koji je podsjetnik na nedavnu prošlost i kontaminiranu sadašnjost, a ne tješi ni činjenica da sve to čitamo u ozračju novije političke svakodnevice ponovnog utjerivanja straha neistomišljenicima, gdje se brutalno napadaju oni što ne misle isto, a usude se govoriti glasno; u atmosferi uskovitlanih atavističkih podjela koje mjesecima okupiraju cijelo društvo.

Reference na stvarnost

Iako se nigdje nominalno ne spominje Vukovar, od prvih je stranica jasno da se priča zbiva u autoričinu rodnom gradu. “Čim napišeš Vukovar, sve postane preopterećeno tim imenom, tim gradom i poznatom pričom. Iako su lokaliteti u knjizi slični onima u stvarnosti, trebalo mi je da mogu zamisliti da je to neki drugi grad, kako bi se mogla malo odvojiti od te priče i imati veću kontrolu i nad likovima i nad svojim emocijama. Grad o kojem govorim u romanu može biti bilo koji grad na granici gdje se rat dogodio prije 10, 20 godina i gdje ljudi još uvijek nisu u stanju živjeti normalno, jer oni koji su na vlasti koriste tu njihovu tragediju kako bi održali stanje koje nije za živjeti, ali koje političarima odgovara”, kaže Bodrožić.

Mlada novinarka Nora Kirin stiže u gradić ne bi li prikupila informacije za tekst o srednjoškolskoj profesorici koja je s maloljetnim ljubavnikom, nekadašnjim učenikom, ubila supruga, bivšeg branitelja. U tom su gradu i Nori ubili oca, dok je pregovorima pokušavao zaustaviti rat. Sad se pak gradom postavljaju dvojezične ploče, još jedan simbol kojim lokalni moćnici potpiruju strasti, držeći stanovnike daleko od stvarnosti i egzistencijalnih problema.

Makar nije riječ o klasičnu romanu s ključem, jer može funkcionirati i kao krimić i za onoga koji ne zna hrvatski politički kontekst, autorica ističe da je namjerno gradila sve te silne reference na domaću političku stvarnost i likove koje je, osvrnete li se po političkoj nomenklaturi, lako spojiti s poznatim nam imenima iz realna života. “Nisam od toga htjela bježati, jer previše je ljudi koji se kod nas desetljećima bave politikom, rade što god im padne na pamet, a misle da to nitko neće nigdje zabilježiti. Meni je to bilo jako inspirativno.”

Plemenska povezanost

Dojam je, potvrđuje to svaka nova stranica romana, da za ideale ginu budale, ološ i kriminalci se u ratu promeću u zapovjednike, u miru se presvlače u odijela i laćaju fotelja. “Da, za ideale ginu budale, pogotovo u društvima u kojima se sustav vrijednosti nakon velikog tektonskog poremećaja kao što je rat, skroz urušio. No, ako u životu nema mjesta za ideale, onda to i nije neki osobit život!”

Autoričin je otac, branitelj, ubijen u ratu, i danas na popisu nestalih. Odrasla je gledajući kako se bogate ratni profiteri, a politički manipulatori s obje strane šire svoje zone utjecaja, surađujući ruku pod ruku. Je li očeva smrt bila uzaludna, ima li osjećaj prevarenosti? “Sve je to bilo uzaludno, kao i svaki rat koji se vodi na svijetu. Mislim da se cijeli život neću moći pomoriti s tom nepravdom, sve je bilo uzalud i nema mi gore stvari nego kad kažu da je netko ‘dao život za domovinu’. Nitko ne daje život za domovinu. Nema te osobe, nema te budale, s oproštenjem, niti te majke koja će kimnuti glavom da ju pitate ‘Biste li dali život svog djeteta za domovinu?’ Naprosto dođe netko tko ima ime i prezime i stoji iza neke ideologije pa ubije nekoga s druge strane. I tu je kraj priče.”

Bodrožić u romanu često podcrtava da su dvije sukobljene strane tek privid, da su svi zapravo isti. “Svjesna sam da ovaj roman može za sobom povući tu interpretaciju, ali to mi i jest bila namjera. Svi su oni isti, pri tom, naravno, ne mislim generalizirati ljude i nacije, ali zločinci s jedine strane i zločinci s druge strane su apsolutno isti.”

Mnogi su likovi višestruko povezani, do razine kad se to, gotovo, učini - pretjerivanjem. “Tako je i u životu, mi smo svi ‘plemenski’ povezani i onda je bizarno kad se tako silno dijelimo kao da nemamo veze jedni s drugima. Jednako kao što je komično kad se, bilo Hrvati u Srbiji, ili Srbi u Hrvatskoj, boje asimilacije. Kao da govorimo o nekom afričkom plemenu koje je stiglo ovdje prije godinu dana, a mi živimo stoljećima na istom prostoru, jedni kraj drugih, međusobno se ženimo, rađamo djecu, imamo rođake u Srbiji, oni imaju rođake u Hrvatskoj...”

Segregirane škole

Na početku čitatelja dočeka priča o djeci koja se obrazuju u segregiranim školama. Kome treba ta “crta razdvajanja” preko koje, za školskih odmora, putuju jedino međusobno užicane cigarete? “Treba malim moćnicima i s hrvatske i sa srpske strane, koji se zalažu za obrazovanje po getu a svoju djecu šalju u škole po hrvatskom programu, jer ih planiraju poslati na studij u Zagreb ili Osijek. Da se pita obične ljude, ali da se njima ne manipulira, oni bi vjerojatno vrlo brzo maknuli te razne crte razdvajanja, osjetila sam to za boravka u Vukovaru.”

Ljude je lakše povezati i približiti no što se misli, problem je nedostatak političke volje. “Koliko se novaca ulaže u besmislene projekte, da ne spominjem da vjerske zajednice dobivaju milijune. U Vukovaru su mogli, primjerice, napraviti besplatan fitness centar za mame s malom djecom i tako stvoriti jedan od prostora gdje bi se ljudi na nekoj životnoj osnovi međusobno povezali, gdje više nije bitno tko je Hrvat, tko Srbin, nego ćeš ti meni pričuvati dijete i ja tebi, jer tvoje nije spavalo cijelu noć i imalo je vrućicu, pa ta uzajamna potpora i meni i tebi ima puno veće značenje negoli to što bi ti dokument na latinici, a ja na ćirilici.”