Kruno Čudina - pisac izgubljene hrvatske generacije

Kada me dobar znanac upozorio na “Civilnu opasnost”, na roman Krune Čudine, za pisca sam znao jedino po čuvenju. I po Mariji Čudini, “kvrgavoj” antologijskoj pjesnikinji o kojoj sam svojedobno opširno pisao. Naime, moj trešnjevački profesorFerdinand Adelsberger predavao je Čudini hrvatski. A baš je ona dalja rođakinja mlađem piscu Kruni Čudini.

20 kratkih poglavlja

S obzirom na životnu dob, i na već treću proznu knjigu, Kruno Čudina (r. 1979) pripada onim piscima koje, općenito, zaobilaze recenzije. Jer, nije im to prva knjiga, pa više nisu ni mladi. O tome je otvoreno pisao još A. S. Puškin. Kritika voli mlade i prve knjige, pa ono dalje radije zaboravlja. Još je veći problem kada kritika nestane, pa je svi oplakuju, što je bila ovdašnja situacija. Zato je dio recepcije Čudine i njegove generacije otišao na tzv. objektivne okolnosti tranzicijskog novinarstva i javnih medija. Drugim riječima, izostao je ili je prekinut iz tzv. objektivnih razloga.

Pogledaju li se, makar površno, vodeći pisci njegova naraštaja, primjerice Bodrožić i Đikić, Čudina opet prolazi “slabije”. Čitane proze “obrađuju” općepoznate javne stvari, tipa izbjeglištvo, prijevare, lopovluke i tome slično. Još uvijek aktualne teme ponajviše intrigiraju čitatelje. A Kruno Čudina odabrao je nešto drugo: svojeglavo pisati samosvojnu prozu u čijem su središtu muškarac i žena, i njihovo dijete; nešto, tobože, beznačajno a tako presudno u svačijem postojanju. Mimo toga, Čudina svoju pripovjedačku misiju slijedi beskompromisno, bez želje da ugodi čitkosti ili čitatelju.

Pisana u prvom licu, ispovjedno-dnevničkim tonom “Civilna opasnost” počiva na 20 kratkih poglavlja. U prvih nekoliko rečenica svakog pisac u ulozi muža i oca nagovještava njegov osnovni sadržaj. Ali, uzima si slobodu da ga izbjegne i progovori o nečem desetom, vrlo često začudnom, u smislu Šklovskoga. U ovom pogledu Čudini vlastiti roman mora biti i ostati otvoren - do kraja. I veliko je pitanje, uostalom, koliko kruženje oko svakog malog pakla može imati svršetka.

Otvoreni kraj, što podrazumijeva nastavak već viđenog, svakako je karakteristika beznadnog svijeta u kome ne može biti promjene.

Poslije samo nekoliko stranica romana pripovjedačeva, maloprijašnja žena pokazuje se “samo” kao njegova partnerica; dakle, ona mu “službeno” nije ni žena. Mogla bi mu biti, tako reći, i žena i ne-žena u istoj rečenici. Sve je u ovom romanu, drugim riječima, nepouzdano. Nisam imao izbora, pa sam posegnuo za Samuelom Beckettom i njegovim romančićem - deminutiv samo zbog opsega - “Mercier i Camier”, koji je Irac napisao na francuskom, u Parizu (čini se da još nije preveden na južnoslavenske jezike). Iz njega je niknula drama “U očekivanju Godota”. I poetika svijeta-u-krugu čekanja ili traženja, svijeta u kome se kreću naslovni protagonisti, kao što se kod Čudine kreću muž, njegova nazovi-žena (Hana) i njihovo dijete (Viktor ili Rafael).

Pisac Čudina pokazuje nam jedan izgubljeni, nepouzdani svijet “tvrdokuhanim” rečenicama. Njemu je piknik - sjediti u vlastitom dvorištu. Od groblja i sprovoda na početku “Civilne opasnosti” pa do piknika na kraju, on prati odnos ljubavi i mržnje između pripovjedača i njegove Hane. Svejedno mu je, gdjekad, tko od njih izgovara pojedine dijaloge, ali važno mu je što se u njima izgovara.

Tu ništa ne može i ne smije biti slučajno a da bi bilo sasvim - slučajno. U slučajnom životu sve je, naime, namjerno. A to su samo neki mali paradoksi koje ovaj pisac voli i podrazumijeva, i koji postaju pokretačima njegova djela.

Toliko zauzet zauzetošću svojih protagonista ništavilom, Čudina ništavilo svakodnevice pretvara, doista, u prijeteću opasnost po - civilnu zaštitu. Kada bi se ona bavila, i brinula, duhovnim zdravljem civila u miru.

Zbog svoje iščašene rečenice, zbog isto takve teme, zbog toga što se od svih “pravila” prozne poetike drži jedino onih što se preklapaju s njegovim vlastitim, Čudina se promeće u svojevrsnog glasnogovornika hrvatske izgubljene generacije pisaca, generacije koja je počela misliti i čitati u ratu, da bi tek poslije njega progovorila vlastitim glasom. Drugo je pitanje ima li književnost, koja je ostala bez regularne književne kritike, mjesta za ovakve pisce. Ili joj je dovoljno ono popularno, da ne velim površno. Dakle, “poetika” visokih naklada a malih pripovjedačkih zahtjeva, od koje stradava svaki posvećenik riječi kojima pripada Kruno Čudina, nastavljač Beckettova pisma, francuskog pisma jednog Irca.

Mlad i nesavršen jezik

Naposljetku, čini mi se da će Čudina prije prihvatiti nezgrapnosti hrvatskog jezika, i vlastite rečenice, no što će se odreći ijedne misli.

U njegovoj “Civilnoj opasnosti”, i uopće svjetonazoru, jezik služi misli, pa je malo koji pisac pokazao koliko je taj jezik mlad i nesavršen, i koliko mu posvećenici mogu još pomoći. Treba očekivati njegovu iduću knjigu s puno dobre volje koju je zavrijedio s ovim, predmetnutim romanom o životu u paru.