'MA KOJI ŽIVOT, MA KOJI TEATAR' Estradne zvijezde i politička elita - svi su ludi za Mani

Na predstavljanju nove knjige Mani Gotovac u središnjoj Profilovoj zagrebačkoj knjižari bilo je oko deset ljudi što češće hodaju u teatar i oko sto pedeset ostalih znatiželjnika.

Među četiri predstavljača knjige troje ih samo ekscesno zađe u teatar i jedino Zvonimir Mrkonjić, koliko mu dob i zdravlje dopuštaju, stvarno gaji tu naviku. Mirjana Krizmanić, Aleksandar Stanković i Milana Vuković Runjić te pak insajderske navike nemaju, uz to što posljednja spomenuta gospođa čita Euripida. Ali ovdje dobro dođu, poznati su.

Dobro su došli, u prvi red, i predsjednik Republike dr. Ivo Josipović (često u teatru), predsjednik HAZU dr. Zvonko Kusić (redovito u teatru) i pjevačica Severina Vučković (povremeno u teatru).

Uvrštavanje svega

Teatar, dakako, pohode i sama autorica te njezin stalni urednik Velimir Visković, koji joj je ovaj put dopustio da u knjigu uvrsti baš svašta, od nevažnih tračeva, nevažnih novinskih izrezaka, do odlomaka nedovršenih eseja, istrgnutih dnevničkih napisa, svjedočenja i literarnih ispovijedi. Među tih petsto stranica, materijala za objavu ima otprilike polovicu. Zapravo, dovoljno za knjigu. Samo što bi dakle bila dvostruko tanja, a ljudi danas ne vole tanke knjige i bolje se prodaju one deblje. Možda je to posljedica krize: ako već tko još ima za knjigu, radije će kupiti debelu za 189 kuna nego tanku za 109 kuna.

U trenutku kad je riječ uzeo teatarski stručnjak Aleksandar Stanković, izgubio sam se do šanka na ulazu u knjižaru, gdje sam ćaskao s Tomicom Petrovićem, Severininim menadžerom, i Dubravkom Vrgoč, ja se nadam budućom intendanticom HNK, popio se pelinkovac, a unutra se izgleda sveudilj govorilo… Na koncu je i Tomica zaboravio Severinin crni pleteni kaputić na barskom stolcu, ali uspio sam ga spasiti, Severina se nije smrzla, promocija je završila, divan je svijet slavnih, rukovao sam se s predsjednikom Republike, poljubio pjevačici nadlanicu, pozdravio predsjednika HAZU, naslonio glavu na rame Igora Mandića, svi se razilaze a sto deset gospođa nanizalo se u red da im gospođa Mani Gotovac potpiše svoje evo već sad slavno djelo.

“Ma koji život, ma koji teatar” knjiga je ispisana s odviše patosa u odnosu na sadržaj. Ako ju je tko povrijedio ili joj nanio štetu, ili se čak njome materijalno okoristio, Mani Gotovac sasut će ga ovdje sitnim tračem ispričanim plačnim tonom. Ne baš uspjeli potezi. Nedostaje im humora. Svi su ti antagonisti prikazani kao prijetvorne osobe kojima nije moguće protusloviti.

Primjerice, Damir Zlatar Frey. Toga redatelja specijaliziranog za koreodrame ovdje je Mani Gotovac opisala kao kakvog mafijaša kojemu se teško suprotstaviti. On je lukav, krade joj dramatizacije, a ona mu ne može ništa. Premda je krajnje neuk. I napravio je vlastitu verziju Marinkovićeve “Glorije” tako što je okrao njezinu. A samo djelo nikad nije pročitao. I ne zna što znači riječ “kanonik”.

Strah i zloba

Damir Zlatar Frey je, po mojem eto isto “privatnom” sudu, jedna prilično bojažljiva pojava, malko egzaltiran, i ako je cijeli ovaj materijal točan, onda se njega ne može prikazati nego urnebesnim humorom. Mani Gotovac na njega međutim navaljuje strahom i zlobom. Čemu oni?

Željku Udovičić optužila je da joj je otela više dramaturških preradbi, da joj se bila namjerila na supruga, a uz neprestano gađenje prikazuje i njezine fizičke karakteristike. Gdje je granica između trača i sudskog postupka? Ma koji teatar? Ljuti me eto zapravo jedino što je sve to ispisano patetičnim tonom.

Susreti s Krležom

Makar malko humora naprosto bi olakšalo postupak. Ali Mani Gotovac ne piše duhovito, pa kad naiđe na ovakve škakljive teme, redovito se oklizne.

S druge strane, opisuje Mani Gotovac susrete s Miroslavom Krležom (i ona je, dakle, kod njega više puta bila) odviše oskudno. Svjedoči, veoma kratko, kako je 1968. pred njom održao dojmljiv monolog o ženama, a ona ništa nije zapamtila! Šturo je zabilježila i njihov susret iz godine 1973. On zbog nje intervenira i zove Upravu Radiotelevizije Zagreb. Ondje Mani Gotovac ne dopuštaju da objavljuje. Tip koji se javlja kaže Krleži da će ona smjeti opet raditi samo preko njega mrtvog. Tip je umro sedam godina kasnije i već istoga dana Mani Gotovac priprema prilog. Ali ni tada nije zapamtila više od tri Krležine, i samo za njezinu egzistenciju važne, rečenice.

Obiluje, dakako, knjiga i mnogim dobro napisanim dionicama ali, općenito uzevši, dosta je površna i nesređena. No svoj put do široke publike zacijelo će imati.