MARINA ŠUR PUHLOVSKI 'Pisanje me izgradilo. Bila sam ateist, a sad sam religiozna'

Na ulici je za njom zavikao “Bit ćeš moja žena!” Smijala mu se, a onda je to, jao, i postala. Možda bih tako mogla početi ovaj intervju.

Ili ovako: njen upravo objavljeni roman zove se “Igrač”, a mogao bi se zvati i “Mefisto”. Ponuđeno joj je da sjedi i radi ono što najviše voli - piše!, a novac će već doći. Ali onda se pokazalo da je uzdarje prokleto teško. Ili ovako: njen se spisateljski put razlikuje sto posto od onog današnjih hrvatskih pisaca, jer napisala je devet knjiga prije nego što joj je Slobodan Novak u Forumu objavio priču, a tiskana joj je tek jedna knjiga kad joj je Slavko Mihalić, u dva nastavka, oduševljen, objavio roman “Ništarija” u istom časopisu. Koji su izdavači prethodno odbili.

Marina Šur Puhlovski, čudno pasivno-agresivnog karaktera. Pasivna, valjda ne griješim, kad treba progurati svoje knjige, agresivna kad treba ustati u šest i nasrnuti na tastaturu. Kombinirati, povezivati, rondati po jeziku. Bacati! Romani su “pravi” romani, nisu fabricirani navrat-nanos, traže pažljivog čitatelja. Tko hoće poznavati hrvatsku književnost, mora pročitati dva, tri, ili... Marinina romana, jer oni su njen dio.

Upravo objavljeni “Igrač” (VBZ) roman je o strastima, gramzivosti, proždrljivosti, kockanju, prijevari, krađi, laganju. Objavila je pet romana, pet zbirka priča, 17 knjiga ukupno. Baca tarot, i meni će baciti, strepim, prvi se put dajem u ruke nekom vidovitom. Kći: filmska producentica. Muž: Milivoj Puhlovski, filmski redatelj. Ljubavnik: stari brod, motosajler, na Jadranu. Testamentarni roman: “Nesanica”.

Vaš se čitatelj baš mora sabrati dok čita “Nesanicu”, rečenice traju po tri, četiri stranice.

- Ako se ne može koncentrirati, neka ne čita. Cijela “Nesanica” bila je jedna rečenica. Poslije sam radila sasvim umjetne točke i pauze, ipak radi čitatelja. Ali to nije tok svijesti, nego... jako kontrolirani tok svijesti. Sjećanje, povezivanje, shvaćanje - što se dogodilo.

Discipliniran ste pisac.

- Ustanem u šest, pišem dokle mogu, katkad cijeli dan. Fokusirana sam na to, dok god traje pisanje. I ako ne mogu pisati, ako nemam vremena, opet sam koncentrirana. Imam osjećaj da stalno pišem...

To je ugodan ili mučan osjećaj?

- Predivan. Stalno nešto spoznajem, uviđam, shvaćam... jer sam stalno u tome. Meni pisanje nije donijelo slavu, ali me je izgradilo kao osobu. Promijenilo stavove, razmišljanja, sazrela sam. Od zadrtog ateista, kako su me odgojili, postala sam religiozna osoba. Ne prakticirajući vjernik, ali vidim sjenu života, nestvarno u stvarnom, do te mjere da vidim da sam taj život ispunila, dovršila, primila pouku i da ću u idućem životu ići dalje, da ga neću ponoviti. Imala sam težak život, tešku karmu u događajima. Ali i divnu u doživljajima.

Vjerujete u karmu. O karmi ne znam ništa.

- Apsolutno u nju vjerujem, rođenjem nešto donosimo, što treba odraditi, i s tim odrađenim odlazimo u sljedeći život. Ne vidim drugo objašnjenje života nego u tom ciklusu ponavljanja rođenja i smrti i napredovanju. To je objašnjenje i za sve drugo, recimo za nepravde. Netko se rodi grbav, netko prelijep. Prije pravde ovog svijeta - bila je sudbina. I nepravdu smo zaslužili.

Vaši likovi nisu fiktivni.

- Kod mene nema ništa izmišljeno. Meni je život dao dovoljno događaja, doživljaja i likova, ne trebam tuđi svijet od kojeg bih gradila svoj. Naravno, lik dogradim, on uđe u neke druge situacije, mašta se miješa sa zbiljom. Malo je onih koji imaju mašte za istinu realnog, rekao je Goethe. Umišljam da sam među tim malobrojnima, da čitam iz svog života kao iz knjige, kako bi rekla M. Duras.

“Kockar” je roman o vama, vašem suprugu Milivoju, vašim i njegovim roditeljima. Možemo tako reći?

- Recimo da su postojali živi uzori. Ali to je roman, ne autobiografija ni biografija. Nastao je djelomice na osnovi Milivojevih zapisa. Počeo je pisati roman o sebi, rekla sam mu - to ti niš ne valja. Daj ti to meni, napravit ću od toga roman. Imao je usto i zapise svoje mame. Bio mi je to jedan od najtežih romana, jer nikad ne radim po tuđem materijalu. Uglavnom ne radim ni bilješke, sve je u glavi. Ali ovdje sam se morala držati postojećeg.

Mrtvi se ne mogu buniti, ali vaš suprug je živ. Što kaže gospodin Milivoj?

- Dao mi je zapise s povjerenjem... pročitao je, i bio je zadovoljan. Ne misli da sam rekla nešto neistinito, ili protiv njega. Ponavljam, roman nije život, nego njegova istina, lik se može izgraditi na stvarnoj osobi, ali i dalje je to lik, nije stvaran.

Taj svoj lik vi cijelo vrijeme zovete prokletnik, prokleti kockar…

- Da, lik je kockar, a kockanje je postalo jedno od najvećih problema ovog društva. Kažu da ih ima sto tisuća. Zamislite koliko je to još upropaštenih ljudi oko njih… Jer propast je zadnja riječ kocke.

Ne izgledate kao upropaštena žena.

- Valjda sam od onih koji su što im je gore, to jači. Osvijestila sam da sam došla proživjeti upravo to iskušenje - život uz kockara.

Niste se bojali? Ipak ste o njemu ovisili.

- Moj najveći i jedini strah je bio da neću uspjeti napisati svoje knjige... pisanju sam podredila sve. Odmalena sam pisala. Prvo poeziju do 18. godine i uvidjela da svi pišu poeziju, uglavnom lošu… Hrpe suvišnih pjesnika! Pa sam se prebacila na prozu. Sa 23, 24 napisala prvu priču. Otad pišem, cijeli život.

Jesu li vas vaši roditelji podržavali u tom riskantnom putu?

- U mojoj je kući vladalo mišljenje da su pisci oni kaj pod Savskim mostom završe... Treba imati zvanje, a pisati usput, kao hobi.

Pa ste upisali biologiju.

- Ali odmah se vidjelo da kroz staklo povećala gledam kao umjetnik, ne kao znanstvenik. Pa su me pustili da upišem književnost i filozofiju. Ali znala sam da ću u životu samo pisati, i to tako da me nitko neće ucjenjivati, određivati što pišem, da neću raditi za lovu, ni za cipele, ni za taške. Spremala sam se za siromaštvo hrvatskih umjetnika.

Opasna odluka.

- Opasna. Pogotovo zato što nisam imala ni lovu, ni nasljeđe, ništa... Neko sam vrijeme radila kao novinarka. Strašno, jer nisam više uopće mogla pisati. Samo sam trčala od Radija do Vjesnika, glava mi je bila puna intervjua... I onda je taj moj nesretni muž naišao, pa zakaj bi se ti gnjavila, rekao je, sjedi kući, piši, a ja ću se brinuti za novac. Odmah sam pristala! U jedan dan sam otkazala sve novinarske suradnje i plesala sam od sreće na tadašnjem Trgu Republike. Imala sam 29 godina i bila sam slobodna.

Koliko je trajala ta vjera da će se on brinuti za novac?

- On se i dalje brine. Što mogu zaraditi pisanjem? No i potroši. Prokocka. Ne toliko da mi ne bismo mogli živjeti. Samo, mogli smo živjeti puno bolje... Ali nije me ostavio na cjedilu. Održao je obećanje. A ja sam napisala svoje knjige. Nisam to vrijeme prorajtala. Ali nitko mi ih nije htio objaviti. Do 37. godine imala sam napisanih devet knjiga, nijednu objavljenu.

To je teško, pisac je narcis, egoist, hoće van! Tko je bila vaša književna generacija?

- Dubravka Ugrešić, bivša prijateljica, rastavilo nas je pitanje što je književnost, još u mladosti... Pa Tribuson, Pavličić, Pero Kvesić, ali odvojila sam se od generacije “borhesovaca” i pisaca proze u trapericama jer sam mislila da su izdali književnost, da su izabrali laka rješenja, pisali su “hibridnu književnost”, koja nije dio njihova svijeta, nego je puka jezična tvorevina. O tome govore moji eseji. Prvi sam napisala s četrdeset godina, a objavila nakon 26 godina - prije nije bilo moguće. I ništa nije izgubio na aktualnosti!

Takva strpljivost!

- Pa kad znate što radite, možete biti strpljivi. Ne možete očekivati da ono što vi znate odmah znaju i drugi. Mislim da su mi izdavači rukopise vraćali nepročitane. No bila sam sigurna da ću jednog dana sve objaviti i pisala sam dalje. Taj teški period, ali i vjeru da je to samo period, opisala sam u knjizi “Dnevnik izdržljivosti”. Važno je imati osobni kontakt s izdavačem, a baš sam to izbjegavala. Rukopise sam slala poštom.

Ali poslije ste ipak popustili.

- Odrekla sam se te taštine. Jer onda sam bila mlada, zgodna.

Sa zlatnom paž frizurom i maksi suknjom.

- Komad, kak se kaže. Pa su mi se nabacivali, a nisam htjela da mi netko objavi knjigu jer misli da bu me... Moja spisateljska taština nije mi to dozvoljavala. Prvi me prepoznao Slobodan Novak, rekao je da sam pravi, rasni pisac i objavio mi je priču. Za “Nesanicu” mi je Novak napisao da je to remek-djelo svjetskog ranga. Usporedio ju je s Balzacom, Hesseom. Premda je javno bila prešućena! Roman “Trojanska kobila” izašao je uoči rata 1991. Tek poslije rata uspjela sam objaviti preostalih 8 knjiga, jednu za drugom. I još su me optužili da štancam. A to kaj sam 15 godina prije toga pisala, koga briga!

Kako funkcionira hrvatska književna... pa, zajednica?

- Preko grupa i lobija koji se međusobno podržavaju. Nisam bila ni u jednom, uvijek sama, i to mi se osvetilo. Dugo nisam bila ni član književnog društva ni zajednice umjetnika, jer nisam imala dvije objavljene knjige... Danas sam članica DHK, ali i HDP-a. Za mene su to književna društva, a ne političke stranke.

Sada branite predsjednika HDP-a Nikolu Petkovića od napada nekih članova. Zamjeraju mu što je sudski, a ne “kreativnom polemikom” zatražio zadovoljštinu od novinara Novosti koji ga je, jako nepravedno, a gadno izvrijeđao... nekim povodom.

- Taj novinar je njega toliko izvrijeđao da mu je doslovno oduzeo prostor za polemiku. Nešto je ipak morao učiniti, pa ga je tužio. Što da radi? Da ga istuče? I sad Petkovićevu tužbu neki članovi HDP-a proglašavaju “gušenjem slobode govora”, traže njegovu ostavku. Ne vide da sloboda govora ne znači zloupotrebu govora.

Gnjave, dosadni su. A pomalo rješavaju i privatne račune... to je već puno zanimljivije! Ali nećemo više o tome. Vama je jako važan bio indijski duhovni učitelj Osho, ali morate mi reći tko je on.

- Osho je bio čovjek koji se prosvijetlio još u mladosti i onda odlučio pokušati prosvijetliti i druge. Tek sam se u pedesetima susrela s njim i našla potvrdu i proširenje svojih razmišljanja. U romanu “Ništarija”, koji sam napisala sa 30 i nešto, na kraju je odlomak koji je od riječi do riječi isti kao u jednoj Oshinoj knjizi. Poslije mi je pomogao da uđem u roman “Nesanica”, nakon 30 godina razmišljanja! Bacila sam hrpu početaka, a usto 200, 250 kartica već napisanog u smeće, jer nisam našla pravi ulaz.

Samo tako?! Delete?

- Ne, šrajbmašina je još bila. Grozan osjećaj! Nakon nekoliko godina otvorila sam svoj notes i u njemu našla zapisanu rečenicu inspiriranu Oshinom mišlju, glasila je: “Evo gdje sam nakon pola stoljeća čitanja, pola stoljeća pisanja - NIGDJE”, što je i prva rečenica “Nesanice”. Kao da si pipu otvorio! Iscurilo je 350 stranica, za godinu dana. Dakle, ne znam kako drugi, ali meni je u pisanju glavno - kako otvoriti vrata svijeta romana? Kojim jezikom, da se dobije ono što još nije viđeno, novo u starom. Nekad su se pisci useljavali u gotov jezik, danas ga moraju stvarati, da se ne bi kretali u već viđenom. Ako su pisci. Ne pišem tematske, žanrovske romane, koji koriste potrošen jezik, pišem iz svog svijeta.

Koji je to svijet?

- Svijet knjiga, ideja, svijet u kojem se traga za posljednjim pitanjima, tko sam, zašto sam, kamo idem… No svijet književnosti negdje je i lociran, u neku sredinu, koja posreduje ideje - moja je grad Zagreb.

Vaši su se doselili u Zagreb sredinom 19. stoljeća, baka i djed se oženili u crkvi Sv. Marka na Gornjem gradu... prava ste purgerica, što bi rekli, ali što to zapravo znači?

- Moji su, po mami, bili sitni obrtnici. Pradjed je bio zagrebački pekar, prabaka mljekarica. On je pekao paprenjake koje je ona prodavala na Dolcu. Prabaka je sa 17 godina ljubovala sa sinom tvorničara Arka, koji je poslije sagradio kuću u kojoj je danas sjedište HDP-a i PEN-a. Poslije je srela pradjeda. Njihov sin, moj djed, bio je brijač. Rodio se u Kačićevoj ulici, moja majka u Medulićevoj, ja u Kordunskoj, sve isti kvart. Djed je umro sa 30 godina, odmah nakon 1. svjetskog rata, i baka je ostala udovica s dvoje djece i tom prabakom, svekrvom, bez igdje ičeg. Uzdržavala se šivanjem. Postali su prava sirotinja. Preko priča svoje mame ja sam se ukorijenila u tom sirotinjskom Zagrebu. Poslije je došao socijalistički Zagreb, koji je bio nešto bolji…

A otac?

- Otac mi je podrijetlom iz Varaždina, oni nisu bili tako siromašni, ali njegov je tata bio pijanac, pa su propali. Tako su se moji mama i tata, dvoje siromaha, našli sredinom 2. svjetskog rata i oženili. Nisam iz zagrebačke kreme, nego iz gradske sirotinje. Sirotinja smo i ostali… Zato i imam o čemu pisati! To je vječna borba.

Živjeli ste i na Brijunima tri godine. Lijepo, zdravo.

- Da, od 9. do 12. godine. Mama je radila u knjigovodstvu. Dolazili su generali, ministri, ambasadori… Kad bi ljeti dolazila njihova djeca, tretirani su kao prinčevi i princeze, mi, djeca osoblja, kao - sluge. Govorili su o jednakosti, ali nisu se tako ponašali. Rano sam shvatila u kakvoj laži i licemjerju živim. I koliko god uživala u ljepoti Brijuna, jedino sam se željela vratiti u Zagreb, gdje su svi bili jednaki. Barem sam tada tako mislila. Jer ni to nije bila istina. Društvo je uvijek klasno.

Ipak, na Brijunima ste počeli puno čitati.

- U hotelu, u kojem smo živjeli, bila je knjižnica, u koju nitko nije išao osim mene. S devet godina čitala sam knjigu na dan. Dječje romane, najviše bajke... Kad bih dolazila u Zagreb, gdje je tata bio direktor restorana Herceg-Bosna, to je današnja kavana hotela Dubrovnik, on bi sjedio za šankom i pio, a ja bih čitala. Bunio se - kakvo je to dijete kojem svaki dan mora kupiti novu knjigu. Poslije sam postala inventar knjižnice u Savskoj. Mama se zaposlila u izdavačkom poduzeću Epoha, imali su sjajnih knjiga, koje je donosila kući. S njom je radio Zvane Črnja - a eto, prije dvije godine dobila sam nagradu za eseje nazvanu po njemu.

Koji je pisac na vas najviše utjecao?

- Thomas Mann, na početku, i njegova priča “Tonio Kroger”. Pročitala sam je sa 18 godina i konačno shvatila tko sam - jer osjećala sam se drugačijom i usamljenom. Thomas Mann pisao je meni, za mene da sam ona koja se “preko umjetnosti miri sa životom ulazeći u razloge svog razmimoilaženja s istim”… Bila sam spašena! Neću ništa objaviti dok ne budem pisala kao Thomas Mann, rekla sam tada. I svi su me gledali kao da sam poludjela. A poslije je na mene utjecala cijela svjetska literatura, osobito Goethe, pa Dostojevski, Kafka, Camus, mnogi, i shvatila sam da ću postati dobra samo ako se riješim tuđeg glasa i pronađem svoj. Ali vidite, upravo je taj moj “novi glas” - odbijao… Ljudi vole poznato, ne novo. Novo uvijek plaši. Danas uviđam da sam pisala za budućeg čitatelja. I tek danas, nakon gotovo pola stoljeća, oni konačno prilaze…