DORTA JAGIĆ

‘Mi pisci smo kao multipraktik. Nekad smo činovnici kulture, samo da bismo preživjeli‘

 Davor Pongraci/Cropix
Boga sam oduvijek doživljavala kao otkačeno i ekstravagantno biće, ali čovjek crta karikature od njega, tvrdi Jagić

Žao mi je što nisam bila s Dortom na barem nekom od njenih noćnih istraživanja. Zajedno bismo prepoznavale ono što nam je, umišljam si, blisko: vampire, izlog slastičarnice pune šećerne bolesti, silno dahtanje hitnog odjela neke bolnice. Vidjele bismo “staru otmjenu damu, odavna skitnicu, pažljivo iscrtanih očiju”.

Bile bismo “bose i gole kao svaka životinja”. Nisam bila. Pred nama je zato nova knjiga Dorte Jagić “Noć na Zemlji” (Ljevak 2020.) naslovljena prema filmu Jima Jarmuscha.

Film je i bio “udarna igla” nastanku ove zbirke noćnih zapisa, fantazmagorija, priča. Dorta Jagić rođena je 1975. u Sinju, diplomirala na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, iza nje je mnoštvo uglavnom pjesničkih knjiga i nagrada, na primjer Goranov vijenac za cjelokupno djelo, pa The European Poet of Freedom Literary Prize u Gdanjsku.

Volite noć...

- Noć je prekrasna, i duboka, i široka, i visoka multidimenzionalna zgrada s beskrajnim labirintima...

image
Davor Pongraci/Cropix

Ali i ono što se u Dorti slagalo odavno.

- Da, začaranost noćnim nebom u koje sam gledala htijući postati naša Valentina Terješkova. Ali slabo mi je išla matematika, fizika, pa sam odustala. Noć ima opojne mirise, pačulija, cimeta, vina, ali nismo naivni, ona ima i stražnji ulaz...

Zločinačku, demonsku stranu.

- Zanimala me ta napetost, koju dan nema, dan je činovnički, igramo persone koje društvo od nas traži, a noć nas oslobađa od tih često jako opterećujućih uloga. Očito mi je falila i sloboda, i neka vrsta svemogućnosti. Kulisa noći je scena za sve zamislivo i nezamislivo. Počela sam opisivati susrete s meni dragim umjetnicima...

Izmaštane, s pjesnicima poput Anne Sexton, Enzensbergera...

- Ali bilo je i onih stvarnih, susreta s izopćenicima, menažerijom noći, trbuhom grada koji je danju pokriven, a noću se ogoli.

Recimo u KFC-u (fast food restoran, op. nov.)...

- Da, s prekrasnom narkomankom koja onamo dolazi, ili s “Ofelijom” s Kvatrića, prelijepom onesviještenom djevojkom narančaste kose... Ti su susreti u tom trenutku umjetnička djela. Pokušala sam ih opisati, i vjerujem da mi je uspjelo.

Je li vam pisanje o noći bilo lako ili teško?

- Jako teško! Vidite... to me nitko nije pitao, a jedno je od najvažnijih pitanja. Tukla sam se s tom knjigom, puna je opasnih zakutaka, koliko god ima u večeri očaravanja o kojem Cesarić pjeva, “suton, od zapaljenih zvijezda svečan, i osjećam dubinu svega da je život vječan, vječan...” Ali zvijezde briga za nas, mi smo na zemaljskom tlu, koje se i kroz ove potrese pokazalo nadmoćnim. Potresi su noćni aspekt našeg planeta, prevlast podzemnog nad zvjezdanim ljepotama.

Istražujući za knjigu, hodali ste noćnim ulicama...

- Izgleda da mi taj adrenalin treba, pa i ta dvojnost noći, s jedne stane anđeli, s druge vragovi. Imamo vatrogasce, policajce, noćna dežurstva, pekare, doktore, koji bdiju zbog naš dobrobiti, s druge su strane opasna bića noći, pimpovi, krimosi, prostitucija, dileri, kockari.

image
Davor Pongraci/Cropix

I političare, “guščjom mašću podmazane”...

- E, ti isto ne spavaju, ali ne za našu dobrobit.

U “Noći na Zemlji” već pišete i o koroni. Strah vas je?

- Psihološke će posljedice ostaviti, sigurno. Narod se i previše “skupio”. Nisam za besmislen neposluh, ali, sve za što vam kažu “nemoj”, mi reagiramo, “dobro, nećemo”. Kao da pokazujemo da je čovjek biće straha i podložno kontroli. Slutim da će to novo normalno biti “novo prestrašeno”. Nije nas odjednom više strah od Drugoga, od migranata, pedera, Srba, Židova... Sad svatko gleda - je li netko zaboravio masku ili se u masci zakašljao.

Ta je podozrivost i u vama?

- Ne bih to rekla da ne krećem od sebe. Meni je oko glavni organ. Ja sam promatrač - kad sam vidjela prazne ulice, trgove, shvatila sam da nisam spremna za takve provale grube stvarnosti. Reći ću, ne vjerujem da se ne treba cijepiti, ali, ja sam mali čovjek, nisam u poziciji da mogu oblikovati utemeljeno mišljenje o situaciji i što nas čeka. “Ne znam”, možda je to najviše što trenutno znamo.

Za vrijeme proljetnog potresa živjeli ste na Britancu.

- I u trenu potresa vidjela sam zgradu preko puta kako se ruši, padaju dimnjaci i krov, prvi mi je refleks bio - smak svijeta! Sad ću vidjeti trube, anđele, đavla, Isusa... Odmah nastupa ta moja armagedonska svijest, i pitanje - zašto? Neki će reći, onda nisi velik vjernik... Možda nisam, ali ja sam iskren vjernik. Imam dvojbe, imam borbe. A i izgubila sam potpuno apetit i smršavila dvadeset kila u pet mjeseci. Preselila sam se roditeljima u Kustošiju.

Vi ste slobodnjak...

- Možda i nisam, ako imam te strahove...

Free lancer.

- Nešto mi je lakše od kad sam urednica za poeziju u nakladnika Hena com. Nerijetko imam nastupe na Zoomu, ali sve je to... svašta i ništa. Zato volim dovoditi u pitanje naziv “slobodni umjetnik”. Kako si slobodan ako si gladan?

image
Davor Pongraci/Cropix

A vaši kolege koji su sasvim free lance pisci?

- Bože oslobodi, ne mogu ni zamisliti... Većina onih koje poznajem imaju niše u kojima nešto rade, kao švicarski nožići smo, multipraktik... To stvara veliku koncentraciju i dekoncentraciju u isto vrijeme, razbarušenost, ali ne na onaj boemski način, nego čak suprotno. Nekad smo gotovo činovnici kulture, samo da bismo preživjeli. Ne mogu reći da nam je gore nego ugostiteljima, jedan mi je prijatelj ugostitelj rekao da još nije primio nijednu naknadu. Ili glazbenicima. Ja sam ipak nešto radila, držala pjesničke radionice preko Zooma... A opet, dosta je, recimo, književnih festivala na koje sam trebala otputovati, a nisam, i koji se plaćaju. Mi pisci dosta putujemo, to nam je u opisu posla. A kad sam trebala ići na festival u Nikaragvu, dobila sam tu čudnu bolest izazvanu ugrizom krpelja, boreliozu.

Ali su pisci skupili novac da odete u Njemačku, na liječenje.

- I silno mi je pomoglo, jer bolest je brzo napredovala, činilo mi se da ću biti paralizirana, a bolovi su bili neopisivi. Sad, ako osjetim da mi je lošije, uzmem antibiotike, i sve OK. Mi smo pjesnici kao neki rub društva, nekakva spadala, spadamo u iracionalnu stranu noći, nepotrebnu, čudnu, ali kad mi se trebalo pomoći, pisci i čitatelji skupili su toliko novca da sam morala staviti na fejs objavu da ne šalju više, jer ga se skupilo i previše... A onda su tek počeli slati! Ali, iskreno, nije mi to bilo nimalo ugodno, htjela sam iskočiti iz kože...

Jako sočno pišete o Bad Ischlu...

- Često sam išla u taj austrijski gradić u posjet Ružici Miličević, isto pjesnikinji, mojoj sestrični koja je izbjegla iz Sarajeva. Taj gradić literarno je i na svaki drugi način utjecao na mene, ta austrijska dekadencija šećera, i Sissi, i krinolina, i austrijskih veduta... Slastičarski rajevi su jedna od mojih opsesija.

image
Davor Pongraci/Cropix

Dijete ste juga, sunca.

- Rodila sam se u Sinju, rasla kod bake u Trilju, roditelji su često išli u Njemačku raditi. Kad sam imala pet godina, doselili smo se u Zagreb. Ali jako su me obilježili dani u Trilju, tako užasno puno sunca, beskrajno veliki lijepi sunčani dan koji prži, uživaš kao gušter, s druge strane, noćno nebo koje se ne može tako jasno vidjeti u Zagrebu.

Diplomirali ste na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove.

- Budući da ja o sebi volim misliti da sam teološki panker, upisala sam taj fakultet. Završila sam komparativne religije, nismo proučavali samo katolicizam. Sviđalo mi se što smo na isusovačkom fakultetu imali jako puno filozofije, analitičke, matematičke, nije to ono što ljudi pomisle da ćeš samo tomizam proučavati, skolastiku i njihovu kazuistiku. Zaista smo imali fantastičan program, barem za tipove poput mene, koji vole svagdje gurnuti nos. Imali smo dvije godine istočnjačke religije, islam. Nimalo uskogrudan fakultet, a ni ja nisam nikakav katolički tradicionalist... pa mi u šali kažu: “A, ne znaju Isusovci da su odgajali guju u njedrima...”

Pa jesu li?

- Ne mislim da je čovjek imalo vjerski slobodan ako kritički ne pristupa serviranim istinama, ako ne upotrijebi neke analitičke alate koje je dobio što studirajući, što istražujući sam.

Ali, vjernica ste...

- Ja sam valjda vjernica od vremena već spominjanog zurenja u nebo, kad sam bila malo vlaško čupavo musavo crnokoso dite koje je uvijek imalo taj osjećaj svijeta... metafizički? Buljila bih u mrave dva sata, pa sam mislila, otkud među životinjama tako strukturirano društvo? Sve što sam vidjela mirisalo mi je na neku užasno maštovitu, otkačenu inteligenciju, koja se smije i zabavlja dok stvara... Na mojoj godini bilo je ljudi koji su vjerovali u sve i svašta, ali isusovci su bili jako otvoreni za to šaroliko društvo svakojakih znatiželjnih studenata svih mogućih vjeroispovijesti. A neki su bili i ateisti.

To što ste vjernica, pomaže li vam u aktualnim strahovima, obje smo se složile da imamo...?

- I da i ne. Pomaže mi jer permanentno vjerujem da postoji svemoguće biće koje je, prije svega, ljubav, a onda sve ostalo, i ono ne može ništa što ne može ljubav. To je granica tog bića, ljubav. S druge strane, obavezno ti se javljaju pitanja koja si mislio da si već prije riješio u svom odnosu s Bogom - kako on to dopušta? Potres? Pandemiju? Znam ja sve fraze napamet, iz teodiceje, kako obraniti Boga... odakle prirodno zlo, odakle moralno zlo, ali kad se dogodi realno zlo, tebi, tvojima, ne znam tko nije pomislio... zašto?

image
Davor Pongraci/Cropix

Pa i sam je Isus zavapio - Bože, zašto si me ostavio?

- Tako je. Po svemu što sam naučila iz Biblije, Bogu je vrlo blisko naše postavljanje egzistencijalističkih pitanja. Dovoditi u pitanje sve i svašta. Recimo, kako to da je sveti Bog nadahnuo Knjigu propovjednika, koja je bila Cioranova najdraža knjiga, a govori da je sve ispraznost nad ispraznostima? Ili dijelove gdje David izaziva Boga i kaže - gdje si ti sada, zašto kasniš? To je sveti Ivan od Križa nazivao “tamnom noći duše”, gdje se čini da Bog šuti... Nije to baš kako mali Ivica ili Bozanić zamišljaju... Bozanić može otići u Sheraton kad mu na kuću padne križ s katedrale. A što je s drugim stradalim ljudima? Sve to nema veze s Bogom, s Kristom, koji mi se danas čini potpuno otetim od struktura i zamračen, ne vidi ga se u njegovoj ljepoti. Čini mi se da bi ga i danas razapeli da prošeće nekim trgom. Sačuvaj bože da nešto kaže! Nisam bedača da ne znam nijansirati, i ne kažem da je cijela Crkva takva.

Jeste li prakticirajuća vjernica?

- Ne idem baš često u crkvu... Ali gotovo svaki dan se molim. Nije da svaki dan meditiram nad biblijskim stihovima, mada sad u koroni i potresu molim češće. Važan mi je odnos s Bogom, i oduvijek sam ga doživljavala kao jako otkačeno i ekstravagantno biće, ali čovjek mu ne da da to bude, nego ga stavlja u svoje pozlaćene okvire, haljine, crta karikature od njega. Nije to neki nakovrčani hipi Isus, nego vrlo strastveno biće, koje je rušilo establishment svoga vremena.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 02:23