Fenomen ‘Pačinko‘

Min Jin Lee je bila korporativna odvjetnica prije nego što je napisala roman o korejskoj dijaspori koji je postao globalni hit

Autorica romana ”Pačinko” Min Jin Lee

 Art Streiber
Prema hit romanu snimljena je serija za Apple TV+. Pačinko je inače mehanička igra, kombinacija flipera i slot mašine. To je danas industrija vrijedna milijardu dolara

Povijest nas je iznevjerila, ali nema veze. Ne misli se to s gorčinom, nego s posebnom vrstom izdržljivosti: kad si slomljen, ako preživiš naravno, onda si i jači. Tako objašnjava prvu rečenicu svojega romana američka spisateljica korejskog porijekla Min Jin Lee (53). Njezin drugi roman "Pačinko" pokazao se u pandemiji koronavirusa kao neočekivani hit, ali i utjeha: kritičari su ga uvrstili na listu deset najboljih knjiga kojima se može pobijediti dosada covida, Esquire ga je stavio na popis literature koja čitatelju uspješno pomaže da se distancira od realnosti, Kirkus među trinaest fikcionalnih naslova koji su opravdali hype koji su izazvali. Čitateljima su ga preporučili književne zvijezde David Mitchell i Junot Díaz, roman je ušao u finale National Book Awarda, a utjehu je u "Pačinku", "moćnoj priči o izdržljivosti i suosjećanju", pronašao i bivši američki predsjednik Barack Obama kojem je knjigu za čitanje preporučio jedan mlađi član njegova tima.

Pet godina od objave na engleskom jeziku, "Pačinko" je postao hit i u zemlji iz koje je crpio inspiraciju: prodaja korejskog izdanja porasla je petnaest puta nakon što je Južna Koreja na proljeće odbindžala prvu sezonu istoimene serije koju je prema romanu za Apple TV+ kreirao američki producent Soo Hugh. Prva epizoda u Sjedinjenim Državama emitirana je krajem ožujka, a u međuvremenu je objavljeno da će se snimati i druga. Autorica romana bila je izvršna producentica na prvih osam epizoda, ali se iz projekta u međuvremenu povukla. Odbija javno govoriti o razlozima, ali nakon odgledane prve sezone daju se naslutiti: osnovna priča je očuvana, ali mnogo je tu ne osobito s(p)retnih intervencija u karaktere junaka. Ritam serije dozlaboga je spor, minute se troše kao da su besplatne, a složena i dirljiva priča o četiri generacije Korejaca u Japanu pretvorena je u ljubavnu sapunicu. Nijedna majka ne voli kad joj se dira u djecu.

Kim Jin Lee "Pačinko" je pisala više od desetljeća, dobrim dijelom i zato što zapravo nije razumjela temu o kojoj piše. Preokupacija su joj, kaže u intervjuima američkim medijima, iskustva dijaspore, konkretno one korejske. Geografija postaje fluidni koncept, granice se u svijetu ruše: što u takvom svijetu uopće znači biti etnički Korejac? A povijest Koreje u dvadesetom stoljeću, napominje, nije moguće shvatiti bez dubokog poniranja u povijest Korejaca u Japanu. Temom dijaspore najprije se bavila u svojem prvom romanu, "Free Food for Millionaires" (2007.), priči o Casey Han, kćeri korejskih imigranata opsjednutoj glamuroznim životom na Manhattanu koji si ne može priuštiti. I taj roman počinje efektnom rečenicom, svojevrsnim motom romana koji onda dalje razrađuje: "Sposobnost može postati prokletstvo". Trenutno piše treći roman iz, kako je naziva, korejske trilogije, "American Hagwon", a prva rečenica zasad nije poznata.

image

Scena iz serije

Supplied By Lmk/Landmark/Profimedia/Supplied By Lmk/Landmark/Profimedia

No što zapravo znači da je povijest Korejce iznevjerila? Bivša korporativna odvjetnica, koja je od dobro plaćene, ali naporne karijere odustala 1995. godine zbog bolesti jetre, to je saznala kad se sa suprugom Christopherom Duffyjem na četiri godine preselila u Tokio, od 2007. do 2011. godine. "Pačinka" je već bila započela, intrigirala ju je vrlo posebna dijaspora, tzv. zainichi Korejci, druga najveća etnička manjina u Japanu nakon Kineza. U pitanju su dugogodišnji stanovnici s boravišnom dozvolom čiji korijeni vuku u Koreju u vrijeme japanske okupacije, što ih razlikuje od Korejaca koji su emigrirali kasnije, većinom u 1980-im godinama. Odnos prema zainichijima sramota je Japana: nisu mogli dobiti državljanstvo, ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu ili se zaposliti, unajmiti kuću (zbog čega su živjeli u slamovima, dobrima samo za "svinje i Korejce"), morali su skrivati svoje podrijetlo i prava imena (Japan im je svima dao japanska imena), a praksa da svake tri godine moraju tražiti posebnu boravišnu dozvolu, koja je uključivala uzimanje otisaka prstiju čak i djeci, ukinuta je tek 1993. godine. Jedino čime se su mogli baviti bio je, ako se izuzme kriminal, pačinko.

Pačinko je mehanička igra originalno osmišljena za djecu još 1920-ih godina, a kombinacija je flipera i slot mašine. Igra se u posebnim pačinko salonima, a iako se igranje naplaćuje kupovanjem posebnih metalnih kuglica, pačinko nije kockanje u pravom smislu (koje je u Japanu zabranjeno). Dobitak se, naime, ne može podići u pačinko salonu, nego se kuglice, u slučaju dobitka, zamjenjuju za posebne žetone, a oni se pak, na sasvim drugom mjestu, mogu zamijeniti za novac.

U stotinu godina pačinko je narastao u industriju vrijednu milijarde dolara, uspješniju i od japanske automobilske industrije, a od 2015. godine zarađivao je više od kockanja nego Las Vegas, Makao i Singapur zajedno: od 1993. godine godišnje se od pačinka zarađivalo 30 bilijuna jena, odnosno gotovo 300 milijardi dolara. Industrija je 1999. godine zapošljavala 330 tisuća ljudi i činila 5,6 posto japanskog BDP-a. Iako japanski srednji sloj na pačinko gleda s prezirom i sumnjom, jer su se uz pačinko salone nerijetko vezivale i yakuze, jedan od jedanaest odraslih Japanaca redovito igra pačinko, a na svakoj željezničkoj stanici i u svakoj šoping ulici u Japanu nalazi se barem jedan pačinko salon. Posljednjih godina, zbog restrikcija japanske vlade, prihod od pačinka pada: broj pačinko salona smanjio se za gotovo deset posto od 2012. do 2016. godine, a broj ljudi koji ga igraju smanjio se na 9,4 milijuna. Do kraja 2019. godine broj pačinko aparata u Japanu je pao na oko 2,5 milijuna.

U takvo je okružje Min Jin Lee smjestila radnju svojega romana. Pet stotina stranica u hrvatskom prijevodu Mirne Čubranić i izdanju nakladničke kuće Hena com podijeljeno je u tri velike cjeline koje slijede kronološki. Prvo razdoblje obuhvaća zbivanja u Koreji pod japanskom okupacijom od 1910. do 1933. godine, a druge dvije cjeline odigravaju se u Japanu, od 1939. do 1962., odnosno 1989. godine. Priča "Pačinka" počinje gotovo kao bajka (nakon one upozoravajuće rečenice): na početku prošloga stoljeća jedan vremešni ribar i njegova supruga u ribarskom selu Yeongdo, osam kilometara širokom otočiću uz lučki grad Busan, odlučili su uzeti podstanare za dodatnu zaradu. U dugim godinama njihova braka, žena je rodila trojicu sinova, ali je preživio samo najstariji i najslabiji, onaj koji je imao rascijepljeno nepce i iskrivljeno stopalo. Tom će sinu, ne zahvaljujući čudu nego zahvaljujući gladi zbog koje su očevi prodavali svoje neudane kćeri, bračna posrednica uspjeti naći lijepu i marljivu suprugu, Yangjin. Ona će mu pak, nakon nekoliko neuspješnih trudnoća i smrti novorođenih sinova, roditi četvrto, zdravo dijete, kćer Sunju. I tu počinje ova priča koja je, bez pretjerivanja, osvojila milijune čitatelja i gledatelja.

image

Pačinko se igra u posebnim salonima

Sunju je otac, za to doba i prilike neuobičajeno, obožavao što je nepismenoj korejskoj djevojci usadilo rijetko samopouzdanje. Neiskusna je pa je naivna: zavede je zgodan, ali sumnjiv bogati mešetar ribom Koh Hansu i napravi joj dijete. To je jedan od ozbiljnijih prigovora Appleovoj seriji: nisu oni nikakav zaljubljeni par, Koh Hansu prvi put navali na nju u šumi, a da djevojka zapravo ni ne zna što se zbiva. No zato što je bila voljena, ne pristaje na nemoralnu ponudu kad ga obavijesti da je trudna: mešetar joj nudi kuću i status ljubavnice, Sunja ga bez sekunde oklijevanja odbije. Neočekivani spas ponudi joj mladi pastor Isak Baek kojemu su ona i majka spasile život kad je usred noći, bolestan od tuberkuloze, došao u njihov pansion. Isak je posvećeni vjernik pa inspiriran biblijskim prorokom Hošeom – koji se oženio bludnicom i odgajao djecu kojoj nije otac – ponudi Sunji brak. Sunja s njim odlazi u Osaku i više nikad neće vidjeti Koreju, a u Japanu je čeka "beskonačan rad i patnja". Nema tragedije koja neće zadesiti njezinu užu i širu obitelj u ovoj obiteljskoj kronici koja obuhvaća četiri generacije i gotovo sedamdeset godina: bolesti, smrti, jedno samoubojstvo, glad, dug yakuzama, premlaćivanje, zatvor, ovisnost, prostitucija, izdaja i napuštanje. Nije čudo što je "Pačinko" bio utjeha u najgorim trenucima lockdowna.

"Pačinko", usprkos tragedijama, nije "teško" štivo. Brzo se i lako čita, Min Jin Lee vješta je pripovjedačica, a Sunja fascinantan lik. Dok ona nosi radnju, kroz stranice romana se doslovce leti: glavninu "Pačinka" čine upravo ženske sudbine koje su gotovo arhetipske, pa zbog toga priča jedne obitelji, kako je ocijenila bivša literarna kritičarka The Timesa Erica Wagner, doista može biti priča cijeloga svijeta. U zadnjoj četvrtini romana, kad radnju preuzimaju nove generacije, uglavnom muškarci, Min Jin Lee pomalo se gubi: likovi postaju plošniji, kraj djeluje na brzinu skrpan, no to nije prepreka ni za čitanje ni za uživanje u djelu. Sasvim je moguće da se autorica uplašila svršetka, osobito kad se zna njezina osobna priča.

Min Jin Lee, spomenula sam, napustila je posao korporativne odvjetnice zbog problema sa zdravljem. Danas je dobro zahvaljujući lijekovima, no kako je bila kronični nositelj virusa hepatitisa B od mladosti, liječnici su joj još tijekom koledža prorokovali da će u dvadesetima ili tridesetima dobiti rak jetre. Dio nje čitavo je vrijeme osjećao kao da je proganja smrt, zbog čega se i udala mlada. Sredinom devedesetih, kako se približavala svojim tridesetima, odlučila je ostvariti svoj projekt besmrtnosti – u potpunosti se posvetiti pisanju i napisati roman koji će postati važan.

image

Pačinko, Min Jin Lee, Hena com, 2022.

Prije i za vrijeme pisanja "Pačinka" Min Jin Lee detaljno je istražila temu. Neke stvari je znala iz vlastitog života: djed joj je bio prezbiterijanski svećenik, ona sama redovito odlazi u crkvu i svaki dan čita Bibliju, što je sigurno pomoglo u stvaranju osobnosti pastora Isaka Baeka. No kakav je život zainichi Korejaca doznala je tek kad se preselila u Japan. Veliki dio dotad napisanog rukopisa je odbacila i krenula ispočetka. "Krenula sam pisati iz pozicije: ‘Ti su ljudi jadne žrtve, užasno je što im je napravio kolonijalizam!‘ To je istina, ali oni to nisu vidjeli tako. Rekli su mi da sam u krivu. Kako sam bila u krivu? Kad se družite s njima, shvatite da su oni vrlo – postoji japanska riječ – genki. Čvrsti su i jaki. Pitala sam se kako su postali takvi, a onda sam se sjetila Hemingwaya i toga što je rekao o slomljenim ljudima… Kad te slome, postaneš jači."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 11:49