NAGRADA ZA PROZU

Mirjana Dugandžija: Mr. Bellow, kriv si za sve

ZAGREB - Dragi Mr. Bellow, kriv si. Taj osjećaj distanciranog luzerstva, koji mi je usađen, ti si za to kriv, ti i tvoj uobraženi Herzog, nema od koga taj nije izgubio, a svejedno je mislio da je bolji od svih. Dok je bojio staru kućerinu u Berkširskim brdima, žena ga je varala s najboljim prijateljem, jednonogim Gersbachom, kose brutalno podšišane na vratu. Dugo je mislio da će zbog toga umrijeti, a poslije je sasvim fino preživio. A i ono, kako je gurnuo 800 stranica svog rukopisa o Rousseau i Hegelu, koji nikad nije izveo do središnje logične misli, u staru putnu torbu pa u ormar, to je naprosto senzacionalno.

Pleo si tu mrežu oko mene dugo, Saul, i vješto, malo ih je koji su bolje napipali gdje je meko. Zamisli samo tu rečenicu, “tako se nekako dogodilo da mu se u ovoj dobi života srce rastvorilo”, i nije više imao snage da ga zatvori, reći to jednoj 19-godišnjakinji, koja samo čeka kakav nihilistički mig, da ga uklopi u svoju već pripremljenu pozu…!

Dragi Saul, nisam baš sretna što ti se moram iz čista mira obratiti: ta vrsta intruzivnosti nije mi svojstvena. Ali, što je puno gore, osjećam taj zahtjev kao totalni nasrtaj na moje emocije, na cijelo moje biće, nakon svega što se ovih godina između nas dogodilo, između tebe, mene i tog tvoga, koji bi obično pažljivo svezao čvor kravate, ali su mu se vezice cipela vukle odriješene. Da, tupa me zlovolja cijelu obuzela, obično je osjećam kad traže od mene da ogolim nešto što ne želim dijeliti ni s kim. Ili da kažem nešto, o nečemu, općenito važnom, a općenito važne stvari meni su odavno dosadile.

I, znaš što još, Saul, nisam sigurna da nam se po gradu pomalo ne smijuckaju, što smo se našli u ovoj nemogućoj misiji - pismo piscu koji nam je u životu bio važan…

Ali dobro, ako će me tko razumjeti, ti ćeš. Tvoj je Herzog napisao toliko pisama, protiv svoje volje, ali i bez ikakve volje da tome stane na kraj…!

Dragi oče! Dragi Eisenhoweru! Draga tetka Zipporah! Herr Nietzsche! Monsignore! Jednonogi Gersbachu, nemoj misliti da nisam shvatio da vas je “baš moj idiotizam doveo do viših oblika perverznosti”! Herzogu su pisma, napisana uglavnom samo u mašti, bila način da rastvori, secira, razjasni, opravda, ispravi, dakle, uspostavi (svoj) svijet i sebe u njemu. Tebi, dobar izgovor za roman.

A i tu si kriv. Jer, i ja sam nešto slično pokušala. Resetirati svoj svijet i sebe u njemu. Smijem li se nadati da ti je poznat roman “Nekoliko dana kolovoza”? Nisi, doduše, za njega jedini krivac, jer svijet i pojedinac u njemu, to je roman za mene oduvijek bio, ne zato što dobri romani, a o nečem drugom, ne bi bili zamislivi, nego… govorim ti o onome što je meni bitno.

I sad smo na samom kraju ovog pisma.

Koliko znam, stručnjaci se spore o značenju završetka tvog romana. Onog trenutka kad Herzog više “nije imao poruke ni za koga. Ništa. Ni jedne jedine riječi.” Neki to smatraju rezignacijom; on prestaje tragati za smislom zato što je svijet naprosto pregadan.

U tom tumačenju kao da čujem društvenu kritiku, a znam tebe, ne bi se ti na to spustio. Ja se priklanjam onom drugom, donekle asocijalnom, neprihvatljivom svugdje osim u književnosti.

Jer, tako su me učili, književnost zato i je tu, da se njome govori o stvarima o kojima se na drukčiji način ne može govoriti, zar ne? Dakle, Herzogovo pomirenje sa svijetom je sasvim narcisoidno, jer više nije važan svijet, važan je Herzog. “Herzog, zadovoljan samim postojanjem. Snažnim doživljavanjem.” Zato je zadnje pismo u knjizi napisao sam sebi.

Sad idem, Saul. Ne ljutim se, naravno. Na ovoj zemlji, koju više ne nastanjuješ, obuzima me jedan sasvim starinski osjećaj: zahvalnost. I proljeće je, ili, točnije, ono neponovljivo doba godine u kojem se proljeće survava u ljeto. Iza mojih prozora počinju svjetla grada, i tu naslućujem noćna kretanja koja nikako ne treba propustiti u našim, uostalom, neponovljivim životima. Idem. Vraćam se oko dva. Tvoja, M.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 23:38