ELENA FERRANTE

‘Muška inteligencija i njihov talent su zasluge. Ženska inteligencija i naš talent su mane‘

Elena Ferrante
 Getty Images
Prvi intervju velike međunarodne književne zvijezde u hrvatskim novinama uoči izlaska hrvatskog prijevoda novog romana

"Lažljivi život odraslih", novi roman Elene Ferrante, u Hrvatskoj izlazi u utorak u prijevodu Ane Badurine i izdanju Profila. Već sama najava novog romana, ujedno i njezinog prvog romana nakon tetralogije "Genijalna prijateljica", izazvala je golemi interes čitatelja diljem svijeta, što nimalo ne čudi jer se romani Elene Ferrante objavljuje u više od 40 zemalja, dosad su prodani u milijunima primjeraka diljem svijeta, a samo u Hrvatskoj prodano je 45 tisuća primjeraka.

Elena Ferrante, inače, umjetničko je ime pod kojim talijanska autorica objavljuje još od 1992. Obrazlažući razloge svoje odluke u pismu svom izdavaču uoči objavljivanja svojeg prvog romana, "Mučna ljubav", napisala je: "Vjerujem da knjige, jednom kad su napisane, nemaju potrebu za svojim autorima. Ako imaju što poručiti, prije ili poslije, naći će svoje čitatelje; ako nemaju - neće".

O tome tko stoji iza pseudonima ne zna se mnogo, premda se o toj temi već godinama raspravlja, ali nijedna od spekulacija nije potvrđena. No, bilo kako bilo, kritičari diljem svijeta suglasni su da se radi o jednoj od najznačajnijih autorica našeg doba.

Izlazak "Lažljivog života odraslih", objavljenog u Italiji u studenome prošle godine, na svjetskoj razini bio je planiran za 9. lipnja. Zbog epidemije koronavirusa zajedničkom odlukom više od 25 izdavača pomaknut je za 1. rujan. Radnja romana smještena je u Napulj, a prati odrastanje jedinice iz obitelji situiranih srednjoškolskih profesora.

Tijekom dogovora oko zajedničkog lansiranja svaki od izdavača želio je dogovoriti barem jedan intervju s autoricom. No, zadovoljiti svaki upit bilo bi nemoguće, imajući na umu da Elena Ferrante iznimno rijetko pristaje na intervjue. Stoga se rodila ideja o zajedničkom intervju, a princip je bio taj da svaka zemlja koja sudjeluje u zajedničkom lansiranju ima pravo postaviti jedno pitanje, pri čemu pitanje postavlja bilo njezin prevoditelj, bilo knjižar iz te zemlje.

Ukupno je postavljeno 28 pitanja, a Jutarnji je dobio ekskluzivno pravo objave intervjua u Hrvatskoj.

Napuljski dijalekt ima važnu ulogu u vašim romanima. Mnogim bi likovima prirodno sredstvo izražavanja vjerojatno bio dijalekt, koji se pak rijetko izričito manifestira, radije govorite o njemu ili se izražavate talijanskim jezikom s dijalektalnim naglaskom. Stoga bismo mogli reći da i vi u određenim trenucima djelujete kao prevoditelj, slušate glasove tih likova na dijalektu i prenosite ih na talijanski? (Marcello Lino, prevoditelj za nakladničku kuću Intrinseca, Brazil)

- Naravno, ali to je zlovoljno prevođenje, rekla bih nezadovoljno. Kako bih se izrazila, moram spomenuti ćud likova pripovjedačica koje sam dosad stvorila. U mojim knjigama pripovijeda 'glas' žene napuljskog podrijetla koja je dobro upućena u dijalekt, obrazovana je, već dugo živi daleko od Napulja i ima ozbiljnih razloga napuljski dijalekt doživljavati kao jezik nasilja i vulgarnosti. Namjerno sam 'glas' stavila u navodnike jer se uopće ne radi o glasu, nego o pisanju. Delia, Olga, Leda, Elena izravno ili neizravno pripovijedaju pisanim putem, a dok to čine posežu za talijanskim koji je neka vrsta jezične barijere protiv grada iz kojeg potječu. One su si, u različitoj mjeri, stvorile, recimo, jezik bijega, emancipacije, odrastanja, i učinile su to kako bi se suprotstavile dijalektofonom okruženju koje ih je formiralo i mučilo u djetinjstvu i mladosti. Ali taj je njihov talijanski krhak. Dijalekt je pak emotivno čvrst te se nameće u kriznim trenucima, seli se u standardni jezik, iskače u svoj svojoj oštrini. Ukratko, kad u mojim knjigama talijanski popusti i poprimi dijalektalni naglasak, to je znak da se prošlost i sadašnjost tjeskobno, bolno miješaju čak i u jeziku. Dijalekt uglavnom ne oponašam, puštam da ga primijetite kao moguću erupciju gejzira.

U vašim prethodnim romanima bilo je potrebno barem nekoliko desetljeća, a ponekad i cijeli život da bi se interesi žene i njezina emancipacija prepoznali kao legitimni. U ovom romanu pak Giovanna uspijeva prevladati uvjetovanja i rutinu u fantastično kratkom vremenskom rasponu. Je li riječ o posebnom slučaju ili generacijskoj promjeni, odnosno jesu li plodne aspiracije i nastojanja naših majki doprinijele našem osnaživanju? (Király Kinga Júlia, prevoditeljica za Parks Publishing, Mađarska)

- Giovanna je znatno drukčija od Lile i Lenù. Osiguran joj je kvalitetan laički, hiperdemokratski odgoj. Njezini roditelji, oboje nastavnici, očekuju da njihova kći postane izrazito obrazovana, ugledna, slobodna i samostalna žena. Ali stanovita zgoda zaustavlja sklop pripremljen za nju i djevojka se počinje doživljavati trulim plodom lažljivog okruženja. Stoga očajnički počinje odbacivati svoj odgoj kao da se želi svesti na čistu istinu o vlastitom živom tijelu. I Lenù i Lila nastoje strgnuti rajon sa sebe, ali dok se one moraju mučiti kako bi smislile sredstva koja će im pomoći da se oslobode stvarne i alegorične bijede, Giovanna ta sredstva nalazi spremna za uporabu kod kuće i primjenjuje ih protiv samog svijeta koji joj ih je pružio. Njezina pobuna već posjeduje svu potrebnu opremu, stoga je brza i odlučna. Ali unerediti vlastito njegovano 'ja', opasan je pothvat. Ne možemo promijeniti oblik kako bismo si podarili drugi koji nam se doima istinitijim, a da nam pritom ne zaprijeti opasnost da se više ne nađemo.

image
Erich Auerbach/Getty images

U odnosu na ženske, muški likovi Elene Ferrante doimaju se prilično jednostavnima ili monotonima. Postoji li muški lik kojeg smatrate pozitivnijim od ostalih ili kojem ste posebno privrženi? (Jiwoo Kim, prevoditeljica za Hanglisa Publishing, Koreja)

- Enzo. Volim muškarce koji se svojom snagom služe kako bi ti diskretno pomogli da živiš. Volim one koji to čine bez mnogo riječi, bez prenemaganja, ne tražeći ništa zauzvrat. Smatram da je istinski razumjeti ženu najviši oblik primjene inteligencije i muške ljubavi. Što je rijetkost. Ne želim sada govoriti o neuglađenim, nasilnim muškarcima čije su najnovije utjelovljenje izrazito prosti agresori na društvenim mrežama ili televiziji. Mislim da je korisnije govoriti o obrazovanima, o kolegama s kojima radimo ili učimo. Većina njih i dalje nas tretira kao dražesne životinjice u koje imaju povjerenja samo kako bi se s nama malo igrali. Manjina je površno svladala obrazac 'prijatelja žena' i želi ti objasniti što moraš učiniti kako bi se spasila, ali čim objasniš da se spasiti trebaš sama, premaz civiliziranosti raspukne se i na površinu izbije stari nepodnošljivi čovječuljak. Ne, naše muževne odgajatelje treba preodgojiti u svakom pogledu. Zasad imam povjerenja samo u Enza, Lilinog strpljivog partnera. Naravno, moguće je da će se i ta vrsta muškarca u nekom času umoriti i otići, ali barem će ostati u lijepom sjećanju.

Što mislite, do koje mjere žena može "napustiti Napulj", odnosno iznova se stvoriti daleko od vlastitog podrijetla i "sudbine" koja joj je dodijeljena rođenjem? (Esty Brezner, knjižarica, Ádraba, Jeruzalem, Izrael)

- Prvo bih naglasila da otići ne znači izdati vlastito podrijetlo. Štoviše, otići trebamo kako bismo si mogli pripisati podrijetlo i položiti ga u temelje svojega rasta. Lutajući, svoja tijela pretvaramo u bogate nanose. Novi materijali pritišću izvorne, mijenjaju ih stapajući se s njima, miješajući se. I sami se komešamo među različitim načinima postojanja, čas obogaćujući svoj identitet, čas osiromašujući ga odbijanjem. Ali rodno mjesto odolijeva. Ono je podloga na koju se smještaju naša prva iskustva, prvi pogled, prve maštarije, prvi izrazi. A što je različitije naše iskustvo drugoga mjesta, to se čvršćom pokaže ta podloga. Napulj ne bi bio moj jedini pravi grad da na drugim mjestima, u sudaru s drugima, nisam rano shvatila da sam se ondje i samo ondje sebi sramežljivo počela obraćati s 'ja'.

U svakom od vaših romana odnosi između muškaraca i žena veoma su krhki, u pravilu nesretni, dok su doista formativna iskustva ona među ženama, u različitim relacijama. Bi li vam i kao spisateljici i kao čitateljici bio zanimljiv narativ u kojem je moguć relativno "sretan" odnos muškarca i žene? Ili smatrate da priča o takvom odnosu teško može biti literarno uvjerljiva? (Ana Badurina, prevoditeljica za Profil, Hrvatska)

- Ono što nije literarno uvjerljivo često je rezultat egzemplarnog čitanja stvarnosti. Nisam od onih koji smatraju da sreća počinje kad priča završava (mislim na formulu 'i živjeli su dugo i sretno'). Sigurno se može pripovijedati o sretnom paru, upoznala sam mnoge. Jednom sam čak i skicirala priču u kojoj vrlo nesretna žena odluči provesti istragu, baš kao u krimiću, o sretnom bračnom životu svojih vremešnih roditelja. Ne želim vas sada zamarati kako je tekla ta priča. Samo kažem da ste vi, Ana, odlično saželi cijelu tu moju pričicu upotrebom izraza 'relativno 'sretan' odnos muškarca i žene'. Sreća se, po mojemu mišljenju, može ispričati samo ako se razradi taj 'relativno' i ako se pripovijeda o razlozima navodnika u koje ste stavili riječ 'sretan'.

Kako vas je Italija uvjetovala kao spisateljicu, odnosno, da budem preciznija, kako mjesto na kojem se odvija radnja vaših romana utječe na priču i život vaših likova? (Audrey Martel, knjižarica, nakladnička kuća Gallimard, Librairie l'Exèdre, Québec)

- Važan dio iskustva stekla sam tu, u Italiji. U toj je zemlji ono do čega mi je stalo, počevši od jezika koji upotrebljavam otkako sam naučila govoriti, otkako sam naučila čitati i pisati. Ali kad sam bila dijete, živcirala me svakodnevna zbilja. Ono o čemu se moglo pripovijedati nikad se nije nalazilo u mojemu domu, pod mojim prozorima, u mojemu jeziku ili dijalektu, nego na drugim mjestima, u Engleskoj, u Francuskoj, u Rusiji, u Sjedinjenim Državama, u Latinskoj Americi itd. Pisala sam egzotične priče koje su brisale talijansku geografiju i onomastiku. Nisam ih podnosila, bila sam uvjerena da će u korijenu sasjeći svaku priču. Velika književnost koja me oduševljavala nije bila talijanska ili je, ako je to bila, nalazila ingeniozan način da zaobiđe talijanstvo gradova, ljudi, dijalekata. Bio je to djetinjast stav, ali potrajao je barem do moje dvadesete. Ali kad sam pomislila da znam dovoljno o književnostima koje volim, polako sam se počela zanimati za književnu tradiciju svoje zemlje i naučila iskorištavati knjige koje su me se najviše dojmile kako bih uhvatila neku vrstu zaleta i pisala o onome što mi se dotad činilo previše lokalnim, previše nacionalnim, previše napuljskim, previše ženskim, previše mojim da bi se o tome pripovijedalo. Danas smatram da priča funkcionira ako pripovijeda o onome što čuvaš samo ti, ako se idealno smješta u tekstove koje si voljela, ako pišeš tu i sada, na pozadini koju dobro poznaješ, sa stručnošću koju si stekla strastveno prekapajući po književnosti iz svih razdoblja i svih mjesta. Isto vrijedi i za likove, ispadaju prazni ako im ne ponudiš čvor koji ih čas steže, čas popušta, vezu koju bi htjeli presjeći, a ona ipak traje.

Što vas je nadahnulo da napišete "Lažljivi život odraslih"? Mislite li da odrasli uglavnom lažu o svojim životima? Drugima, svojoj djeci pa i sebi? (Diana Borge, knjižarica, Norli Nye Sandvika, Norveška)

- Kad sam bila dijete, bila sam lažljivica i često su me kažnjavali zbog laži. Oko četrnaeste sam, nakon brojnih poniženja, odlučila odrasti i prestati lagati. Ali polako sam shvatila da su moje dječje laži bile primjena mašte, dok su odrasli, koji su se toliko protivili lažima, lagali sebi i drugima tako prirodno, kao da je laž temeljno sredstvo da bi čovjek bio dosljedan, da bi poprimio smisao, da bi izdržao usporedbe s bližnjima, da bi djeci bio mjerodavan uzor. Dijelom tog mojeg mladenačkog dojma hranila se Giovannina priča.

"Prelijevanje na marginama" jedan je od ključnih izraza iz "Genijalne prijateljice", odnosno Lilin "osjećaj da se na nekoliko djelića sekunde preselila u neku osobu ili stvar ili broj ili slog prekoračivši mu obrise", da se izrazim njezinim riječima. Možemo li reći da i Giovanna doživljava neku vrstu "prelijevanja na marginama", možda trajnog, nakon što je podignut nepostojan veo savršenosti njezine obitelji te se ona sama seli u neki novi prikaz sebe? (Demetra Dotsi, prevoditeljica za Patakis izdavaštvo, Grčka)

- Da, sad dok vam odgovaram čini mi se da može. Ali treba imati na umu da je to kod Lile tjelesna reakcija, u određenom smislu patologija. Prelijevanje na marginama izraz je kojim ona označava potres čiji je epicentar iznenadna disfunkcija pet osjetila. Giovanna mi se čini bližom Eleni, koja si pišući prilagođava izraz koji upotrebljava Lila te naglašava njegovo metaforičko značenje. Prelijevanje na marginama za nju znači prisiljavati se, znači razlijevanje rajona, prelazak granica, znači uvijek se iznova pretvarati u nešto drugo, razdirati velove bolno, ali i ponosno. Lilu simptomi svladaju fizički, toliko su siloviti da obolijeva. Elena i Giovanna metaforički se prelijevaju na marginama, a metafore su nešto manje bolne.

Zašto se novim romanom vraćate u Napulj? Što u tom mjestu iziskuje da se o njemu pripovijeda uvijek iznova? Možete li zamisliti da u budućnosti pišete o nekom drugom mjestu? I mislite li da bi to bilo lakše ili teže? (Elsa Billund, knjižarica, Billunds Boghandel, Fredericia, Danska)

- Možete pisati o bilo kojem mjestu, važno je da ga dobro poznajete, u suprotnom riskirate da budete površni. Bila sam na mnogim mjestima, ispisala stranice i stranice bilježaka. Imam ih poprilično o, primjerice, Kopenhagenu, i mogla bih ih upotrijebiti za priču kako sam učinila s, recimo, Torinom, gradom koji volim. Ali osjećam da su to mjesta koja mi ne pripadaju, a kad pišem o njima, pišem kako bih ih prisvojila. S Napuljem je drugačije. Napulj je već dio mene, a ja sam dio Napulja. Ne moram tražiti pogled na Napulj, imam ga od rođenja. Pišem uvijek iznova o njemu kako bih vidjela njega i sebe te kako bi on mene svaki put sve jasnije vidio.

image
Hulton Archive

Napulj je iritantan grad, i u dobru i u zlu, te je uvijek glavni lik u vašim romanima. U "Lažljivom životu odraslih" taj je grad podijeljen u dva svijeta, gornji i donji rajon. Jeste li u novom romanu pokušali povezati ta dva mikrokozmosa? (Dr. Chen Ying, prevoditeljica za Shangai99, Kina)

- Uvijek me fascinirala opreka gore - dolje. Pojednostavimo li, mogla bih reći da su uspeti se, sići, survati se, iznova se uspeti glagoli oko kojih gotovo uvijek naginjem graditi svoje priče. Primijetili ste da je u mojoj zadnjoj knjizi središnja veza gore - dolje. Toponomastika grada bila je ta koja me je ohrabrila da idem u tom smjeru. U Napulju doista postoji područje na brijegu koje nosi naziv Gornji rajon. Da bi se došlo do njega, potrebno je uspeti se uskom Ulicom svetog Jakova Kapreškog. Činilo mi se zanimljivim da Andrea, Giovannin otac, živi s obitelji u tom rajonu i nastoji čak i kućnom adresom izbrisati činjenicu da potječe 'odozdo'. Njegova je kći, Giovanna, ta koja tijekom svojeg mladenačkog bunta otkriva koliko su umjetne granice koje je njezin otac htio odrediti. Djevojka krši očev red i ono što je gore povlači dolje, a što je dolje, gore, pretvarajući sebe samu u mjesto na kojem se naglo miješaju oprečni elementi, prostor na kojem se prožimaju lijepo i ružno, novo i staro, uglađeno i grubo, i pritom ismijava opsesiju neoakulturiranog oca da ističe razlike.

Za Lilu i Elenu vrlo je važno iskustvo čitanja "Malih žena". Koji su vas (još) književni likovi fascinirali i snažno utjecali na vas u mladenačkoj dobi? (Stefanie Hetze, knjižarica i vlasnica knjižare Dante Connection, Berlin, Njemačka)

- Da bih vam odgovorila, trebala bih sastaviti dug i vjerojatno dosadan popis. Recimo da sam gutala romane u kojima su ženski likovi živjeli nesretnim životom u nepravednom i okrutnom svijetu, upuštale se u preljube i druge prijestupe, viđale duhove. Od dvanaeste do šesnaeste godine pohlepno sam tražila sve knjige koje su u naslovu sadržavale ženska imena: 'Moll Flanders', 'Jane Eyre', 'Tessa iz porodice d'Uberville', 'Effi Briest', 'Gospođa Bovary', 'Ana Karenjina'. Ali knjiga koju sam uvijek iznova opsesivno čitala bila je 'Orkanski visovi' Emily Brontë. I danas je to iznimna knjiga zbog načina na koji pripovijeda o ljubavi, kontinuirano miješajući pozitivne i izrazito negativne osjećaje. Catherine je lik kojem se s vremena na vrijeme treba vratiti. Kad pišemo, to nam je potrebno da izbjegnemo opasnost koja prijeti od sladunjavih ženskih likova.

Identificirate li se s kojim od glavnih likova iz tetralogije "Genijalna prijateljica" ili iz novog romana? (Monica Lindkvist, knjižarica, Akademibokhandeln, Švedska)

- Odgovorit ću vam otrcanom frazom - svi likovi, čak i muški, imaju nešto moje. Što je, uostalom, nužan slijed. Dok o tijelima drugih ljudi znamo dosta, jedini unutarnji život koji zapravo poznajemo jest naš. Stoga je relativno lako naučiti promatrati i primjećivati važnu kretnju, grimasu, karakteristike nečijega hoda, način izražavanja, rječit pogled. Nemoguće je pak preseliti se u tuđu glavu. Svakome tko piše neprestano prijeti opasnost od pojednostavljivanja kako se to čini u priručnicima iz psihologije, a to je deprimirajuće. Imamo samo svoju glavu i smion je posao iz nje izvući nešto istine kojom ćemo potaknuti fikciju. Unutra se nalazi glasno mnoštvo koje sve spaja u sudarima i zbrci. Stoga je tuđi unutarnji život na kraju uvijek nedovoljan književni rezultat (previše je linearnosti, previše kohezije, previše logike) iscrpljujuće autoanalize potpomognute bujnom maštom. Ali vi ste me zamolili da vam navedem s kojim se likom identificiram, a s obzirom na to da sam nakanila davati što je moguće iscrpnije odgovore, reći ću vam da u ovom času volim određene karakteristike tete Vittorije iz "Lažljivog života odraslih". To nisam ja, ali sigurno sam sretna što sam njezina autorica.

Voljela bih znati je li glas Andree iz "Lažljivog života odraslih", koji toliko uzruja Giovannu, odjek misli koju Emma Bovary upućuje svojoj kćeri (… comme cette enfant est laide!), suda koji ste, sudeći prema onome što čitamo u "Krhotinama", htjeli upotrijebiti na nekoj od svojih stranica kako biste ga ocijenili i shvatili može li takvu rečenicu izgovoriti žena. (Margarida Periquito, prevoditeljica za Relogio d'Agua, Portugal)

- Da, ali to nije tek literarna veza. Tu sam Emminu rečenicu kao dijete dugo osjećala kao rečenicu koja se može odnositi na mene. Pomislila sam - ne bi li bilo strašno kad se ne samo moj fizički izgled, nego i određene karakterne osobine ne bi sviđali prije svega mojim roditeljima? Giovanna barem malo proizlazi iz nelagode te stranice pribrojene mojem strahu. Što se tiče vjerodostojnosti te izjave - comme cette enfant est laide! - iz majčinih usta, pa makar ta majka bila frivolna poput Emme, ne, nisam riješila problem. Rečenicu sam pripisala ocu, ali u priči se Giovannina majka svejedno ne buni, ne proturječi mužu.

image
Keystone/Hulton Archive/Getty Images

Grad Napulj jedan je od protagonista vaših knjiga, uključujući "Lažljivi život odraslih". Što za vas predstavlja taj grad, njegovi krajolici, stanovnici, jezik? Kad smo kod jezika, je li vam ikada palo na pamet slijediti primjer Andree Camillerija, u čijim se romanima radnja često odvija na Siciliji, i razraditi poseban jezik miješajući književni jezik i napuljski dijalekt? (Anna Jampol'skaja, prevoditeljica za Corpus, Rusija)

- Napulj je složen grad, nemoguće je svesti ga na nekakvu književnu ili sociološku formulu. Doživljavam ga kao svoj grad, grad mojih predaka. U njemu je more iskustava, mojih, kao i ljudi koje čuvam u sjećanju skupa s njihovim glasovima. Upravo glasovima. Napulj je nezamisliv bez svoje dijalektalne zvučnosti. Dijalekt prožima sve gradske slojeve društva. Upoznala sam dobrostojeće ljude, vrlo obrazovane, koji su vladali različitim jezicima, a svejedno su u svim prilikama upotrebljavali napuljski dijalekt, i u pučkoj sferi, i u vrlo uglađenoj literarnoj izvedbi. Ali ja nikada nisam bila u dobrom odnosu s dijalektom, ni u njegovu najoštrijem obliku, ni u onom najzavodljivijem. Razloga je mnogo, tu ću navesti tek jedan, ali koji ih sve sadrži. Međutim, prvo moram kratko spomenuti svoju staru boljku. Osobito bih kao djevojčica, kad sam za školu morala na talijanski prevoditi odlomke s latinskog i grčkog ili sam morala stotinjak stihova s talijanskog iz, recimo, šesnaestog stoljeća prebaciti na suvremeni talijanski, i žurilo mi se, zadaće je bilo mnogo, popodne nije bilo dovoljno, katkad osjetila slabost. Jezike bih doživjela kao bujicu glasova koji prolaze vremenom i gomilaju se, neku vrstu teatra smještenog u mojoj glavi, u kojem pokojni i živi razgovaraju istodobno tutnjeći, što me iscrpljivalo. Više ne haluciniram tako, ali ne i kad se radi o napuljskom. S njim mi se to i dalje događa, i to znatno jače nego u nekadašnjim adolescentskim sugestijama. Čini mi se da napuljski dijalekt ima takvu zvučnu moć, takav razoran emocionalni naboj da ne želim pogriješiti zarobljavajući ga u abecedu kao tigra u kavez. Kad pišem, nadzirem ga, držim ga na oku, služim se njime sa strepnjom. I pritom uvijek isključujem njegov ironično-patetično-sentimentalno-dobroćudan prizvuk. Draži mi je njegov agresivan, sarkastičan prizvuk, prijetnja ženama o kojima pripovijedam.

Koliko mislite da nas u životu mijenjaju prijateljstva? (Ioana Zenaida Rotariu, knjižarica, St. O. Iosif, Braşov, Rumunjska)

- Prijateljica nas ne mijenja, ali njezine promjene diskretno prate naše, u neprestanom uzajamnom nastojanju da se prilagodimo.

U četvrtom nastavku "Genijalne prijateljice" osvrćete se na univerzalnost ljudskog nasilja i čitatelju podastirete tragove koji se odnose na arapski svijet i islamsku kulturu. Dedein suprug iranskog je podrijetla, a njezin sin zove se Hamid itd. Možemo li stoga od Elene Ferrante očekivati roman usredotočen na aktualni sukob između islama i Zapada, koji će u žarište staviti suvremene političke teme poput rasizma, terorizma, imigracije i islamofobije?

K tome, kratko spominjete jedan od najprisutnijih prizora iz suvremene povijesti ljudskoga roda,jedanaesti rujna 2001. Vidite li u njemu možda konkretan primjer "prelijevanja na marginama"? Postoji li možda vidljiva veza između pada dvaju tornjeva i potresa koji je pogodio Napulj i užasnuo Lilu toliko da je vidjela kako se ljudi "prelijevaju na marginama"? Je li, dakle, "prelijevanje na marginama" metafora nasilne metamorfoze? (Muauia Al-abdulmagid, prevoditeljica za Dar al Adab, Libanon)

- Rado se vraćam izrazu prelijevanje na marginama. Da, on ima veze s nasiljem, ali u smislu da sažima posljedice nekontrolirane sile koja kida konture ljudi i predmeta. Umjetne granice u koje smo se zatvorili i u koje nas drugi zatvaraju odjednom postaju varljive i prilično neotporne, tako da se pred Lilinim očima odigrava surova predstava uništenja i samouništenja. A i kad taj izraz u pripovijedanju isklizne iz svojega značenja, postane metafora rasta, otkrivanja istine itd., svejedno ga uvijek prati pomisao na prekid, na razdiranje, na eksploziju. Naš zajednički život pun je razornih radnji, nasilju ne možemo pobjeći, čak ni u retoričkim figurama. Dosta sam pisala o tome i, da se vratim na vaše prvo pitanje, odgovaram vam da možda neću, u ovom je trenu malo vjerojatno da ću pisati o terorizmu, rasizmu, islamofobiji. Kraj 'Genijalne prijateljice' htio je jednostavno pokazati koliko se Elenin horizont raširio kroz njezine kćeri, njihove muževe, unuke, koji više nisu umetnuti u rajon, nego u široku i vrlo opasnu pozadinu planeta. Ali nastavit ću u svim prilikama govoriti koliko prezirem nasilje, prije svega nad najslabijima, ali i nasilje slabih nad slabima, pa čak i nasilje opravdano netoleriranjem svakog oblika ugnjetavanja. Ljudsko biće okrutna je životinja koja je sebe pokušala pripitomiti religijom, opomenama svoje strašne povijesti, filozofijom, znanošću, književnošću, vezom koju je pokušala uspostaviti između dobrote i ljepote, posve muškim reguliranjem sukoba, bilo da se radi o dvoboju ili ratu. Ali dosad je rezultat raširen oblik licemjerja. Primjerice, rat predviđa kažnjavanje posebnih zločina nazvanih ratnim zločinima, kao da on sam po sebi, po svojoj prirodi nije strašan zločin; ljudska prava, koja bi trebalo mirno učvrstiti, neprestano su bojno polje, stalno ih se ili krši ili brani; država drži monopol na nasilje, ali on prije svega nije pravi, a kao drugo, previše je očito da se taj monopol zlorabi. Golemi dijelovi stanovništva na planetu znaju da se moraju bojati prije svega snaga ustrojenog reda, čak i ondje gdje je demokratska tradicija čvrsta. Ni nama ženama nije strano prakticirati nasilje, to treba snažno naglasiti. Ali, oduvijek smo toliko izložene muškom nasilju i toliko smo bile isključene iz načina na koje ga muškarci vrše da danas možda samo mi možemo pronaći nenasilan način da nasilje zauvijek odstranimo. Osim ako se, brkajući emancipaciju i kooptaciju, na kraju i na tom polju ne prepustimo muškoj tradiciji agresije, istrebljenja, razaranja, prisvajajući istodobno i učena opravdanja te tradicije, kao i njezine malograđanske propise.

Dok tako razmišljam kako je istina sadržana u vašim pričama univerzalni ključ od kojeg zakucaju srca čitatelja međusobno toliko različitih po kulturi i geografskom podrijetlu (čitat će vas Michelle Obama i kineski menadžer, Madonna i djevojka iz Turske), pitala bih vas koliko na vaš odnos sa zbiljom koja pritječe u vaše romane utječe ta činjenica? (Enza Campino, knjižara Tuttilibri, Formia, Italija)

- Pisanje je vrlo privatna djelatnost. Uvijek sam pisala nasamo, a mnogi tekstovi nikada nisu izašli iz mojih ladica. Ali svaki put kad sam odlučila objaviti neku svoju priču, učinila sam to u nadi da će se što je moguće više udaljiti od mene, da će putovati, da će govoriti jezike različite od onoga na kojem sam ju napisala, da će završiti u okruženjima, domovima do kojih moj pogled ne seže, da će promijeniti medij i iz knjige prijeći u kazalište, film, televiziju, strip. Tako sam mislila i nisam se promijenila. Dok pišem, činim to veoma sramežljivo, ali kad se tekst odluči pretvoriti u knjigu, postaje ambiciozan, neskroman je. Želim reći da se ne poistovjećujem sa svojim knjigama, povrh svega, moj si život ne umišlja kao njihov. Neka knjige slobodno dođu kamo god su u stanju doći, ja ću nastaviti pisati prema svojemu ukusu, kako i kad mi se piše. Od časa kad odjenu nakladničko ruho i odu, moja neovisnost više nema nikakve veze s njihovom.

Mnogi likovi iz vaših romana batrgaju se između ljubavi i prijateljstva. Koga biste voljeli zauvijek imati kraj sebe, prijatelja ili ljubavnika? (Lola Larumbe, knjižarica, Librería Rafael Alberti, Madrid, Španjolska)

- Preferiram ljubavnika koji je kadar biti veliki prijatelj. Takvu mješavinu mladi teško mogu razumjeti, ali sa zrelošću se polako prokrči put, ako ste sretnice. Uvijek sam zaista voljela u staroj prepisci ljubavnika naići na izraze poput 'prijatelju moj', 'prijateljice moja'. A i apelativ 'sestro', koji se pojavljuje u viteškoj literaturi i spominje se još stoljećima poslije, nikad mi nije zvučao kao pokazatelj zalaska žudnje, upravo suprotno.

Kako su Lila i Lenù došle do vas? Zašto ste htjeli ispričati baš njihovu priču? Postoji li nešto što biste htjeli da vaši čitatelji doznaju o vama? I kako se život u Napulju razlikuje od, primjerice, života u Rimu? Po čemu je Napulj jedinstven? (Suomalainen Kirjakauppa, knjižara, Finska)

- Lenù i Lila utvare su poput svih koji stanuju u tekstu. U početku se očituju kao kratka letimična priviđenja, malo nalikuju na ljude koje dugo nismo vidjeli ili koji su umrli. Zadržimo ih nekolicinom rečenica, zatvorimo u bilježnicu, nakon nekog vremena ponovno čitamo o njima. Ako su rečenice snažne, utvare se ponovno pojave, uhvatimo ih s pomoću još riječi i tako dalje. Što lanac riječi poprima više energije, to izblijedjela priviđenja poprimaju više krvi i mesa, definiraju se, za sobom vuku domove, ulice, krajolike, Napulj, radnju u kojoj se sve kreće i ima toplinu, i čini se da si samo ti mogla definirati te nedefinirane oblike, pa čak im i podariti privid stvarnog života. Ali ne završi sve uvijek dobro, štoviše, često završi vrlo loše. Utvare pogriješe adresu, previše su labilne, riječi zvuče lažno ili blijedo, grad je tek naziv, a ako te netko pita po čemu se razlikuje od, primjerice, Rima, ne znaš odgovoriti, povrh svega, ne nalaziš ga u više ili manje cijanoznim rečenicama koje si napisala.

Mnogi protagonisti vaših romana napuste rodni grad čim kroče u odraslu dob. U kojoj mjeri udaljavanje od Napulja utječe na razvoj lika? (Ieva Mazeikaite, prevoditeljica za Alma Littera, Litva)

- Odlazak je važan, ali ne i ključan. Lenù odlazi, Lila nikad ne napusti Napulj, ali obje se razvijaju, životi im vrve događajima. Rekla sam već da su mi bliske Elenine odluke. Ne treba se bojati promjena, ne treba nas plašiti sve što je drugačije. Ali ostanak ne smatram pogrešnim, važno je da kad se zauvijek zatvorimo u isti prostor, ne osiromašimo svoje 'ja'. Volim ljude koji znaju doživjeti smione pustolovine čak i dok idu s jednog na drugi kraj ulice u kojoj su rođeni. Tako zamišljam Lilu.

Zašto se neprestano vraćate na bolnu prošlost? Je li pisanje za vas prije svega oblik autoterapije? Nadalje, što mislite o književnosti koja se poučava u talijanskim školama? Mislite li da odražava dinamike svijeta u kojem živimo? Koje vrijednosti promiče? Dijelite li i vi te vrijednosti? (Ivo Yonkov, prevoditelj, i Dessi Dimitrova, knjižarica, Colibri, Bugarska)

- Ne, pisanje nikad nisam smatrala oblikom terapije. Pisati za mene znači nešto posve drugo - trljati sol na ranu, što može biti veoma bolno. Pišem kao ljudi koji neprestano lete zrakoplovom jer moraju, ali boje se da neće preživjeti, pate tijekom cijeloga leta, a kad slete, sretni su premda su izmoždeni. Što se škole tiče, ne znam mnogo o tome kakva je danas. Škola koju sam ja pohađala pretvarala je štivo, koje mi je u odrasloj dobi postalo predivno, u izrazito dosadne zadatke za koje smo trebali dobiti ocjenu. Ta je škola poučavala književnost brišući uživanje u mašti i poistovjećivanju. Kad rečenici oduzmete energiju kako biste tratili vrijeme ovim pridjevom ili onom retoričkom figurom, na stranici ćete ostaviti tek blijede kombinacije slova, a mlade ćete, u najboljem slučaju, pretvoriti u uglađene prodavače magle.

Uz toliko brojne događaje u romanu koji počinje nečim što je izgovoreno i što nikada neće moći biti povučeno, u osobito osjetljivom trenutku Giovannine mladosti, pitam se ima li nešto zbog čega biste se željeli vratiti i razgovarati sa svojim mladim "ja". Ili možda nešto što biste željeli da je vaše mlado "ja" kradom čulo, odnosno nešto što je moglo promijeniti tijek vašeg života u odnosu na život koji ste do tada proživjeli, nešto što bi vam pružilo povjerenje i poticaj da prije učinite nešto što ste učinili ili vas spriječilo da učinite nešto zbog čega vam je danas žao. (Fleur Sinclair, knjižarica, Seven Oaks Bookshop, Velika Britanija)

- Što je u našim svakodnevnim životima prošlo, prošlo je. Mladost da i ne spominjemo. Što se mene tiče, bilo je to nepomično doba, neutješno. Kad sam odrasla, uvijek sam dobro pazila da mladoj djevojci, makar i prividno sretnoj, ne kažem - blago tebi. Mislim da je tim bolje što to razdoblje prije završi. Ali uzbudljivo je pisati o njemu. Čini mi se da komadić mladosti viri iz svih knjiga, o čemu god da se pripovijeda, upravo zato što je to faza grmljavine, munja, oluja i brodoloma. Još si gotovo djevojčica, već si gotovo odrasla, tijelo čitavu vječnost nikako da odluči odbaciti jedan oblik i poprimiti drugi. I sam jezik kao da nema pravi obrazac za tebe, čas djetinjiš, čas se izražavaš kao zrela žena, a u oba se slučaja sramiš. Prošlost se zapravo ne mijenja. Ali kad pišeš, boje mladosti neiscrpno se prelijevaju. Svaki fragment može pronaći svoje mjesto i u priči iznenada zaslužiti dostojanstvo značenja. Kad pišeš, to nepomično i zagušljivo doba, promatrano s ruba odraslog života, počinje teći, obnavlja se uvijek iznova, pronalazi svoje razloge.

Prije svega htjela bih vam reći da sam u potpunosti uživala u čitanju četiriju knjiga o "Genijalnoj prijateljici". Kao knjižarica, svima sam ih preporučivala, ali čitale su ih u prvom redu žene jer su od samog početka klasificirane kao "žensko" štivo. Pogled u vašim knjigama jest ženskoga roda, ali to ne znači da su one pisane isključivo za žene, upravo suprotno. Što mislite, zašto knjige koje donose ženski pogled na svijet muškarce ne zanimaju? Oni su nam godinama pripovijedali o životu, povijesti i svemu što se događa. Zahvaljujem vam što ste doprinijeli obogaćivanju i umnogostručavanju ženskoga svijeta. (Fe Fernández Villaret, knjižarica, L'Espolsada Libres, Corró d'Avall, Barcelona, Katalonija)

- Što da kažem? Muškarci, čak i oni izrazito obrazovani, često ni ne pokušaju pročitati naše knjige. Smatraju ih, kako ste sami naglasili, 'ženskim štivom', a tom formulom ne samo da štite svoju muževnost od svake moguće degradacije, nego nam prije svega niječu dar univerzalnosti koji pripisuju samo sebi. Oni pišu knjige za muškarce i žene, mi pak uspijevamo pisati samo za žene. To je jedan od mnogih pokazatelja da nas i dalje smatraju ljudskim bićima nižeg stupnja. A i mi same ponekad kao da im pomažemo, malo nam nedostaje da ponovno kao Euripidova Ifigenija uskliknemo: 'Bolje da poživi jedan muškarac nego tisuću žena'. Naviknuli su nas na predodžbu da osoba muškog roda među svojim brojnim divnim povlasticama ima i tu da u sebi sažima cijeli svijet. Kad proizvodi velika, malena, sitna djela, muškarac se prirodno obraća ljudskome rodu, stanovnicima Marsa i stanovnicima Venere, spreman je na sve moguće i nemoguće. Mi, rekli su nam, nismo rođene za to. Njihova su inteligencija, njihov talent zasluge. Naša su inteligencija, naš talent mane. Dat ću vam primjer. Iznimni Baudelaire, kojem svi i sve zaista mnogo dugujemo, pisao je da ženska ljepota traje duže ako je ne prati inteligencija te je na svoj provokativni način naglašavao da je svatko tko se zaljubi u inteligentnu ženu pederast. Naravno, to se mijenja, čak i sada, ali pretjerano sporo, osobito u dubini. Kad kažem da velika, golema književnost nije univerzalna, nego tek velika, golema muška književnost, još i danas budim nelagodu, zvučim pomalo grubo, ali tako je.

U svojim knjigama suočavate se s važnim pitanjem - emancipacijom žene putem profesionalnog života. Kako gledate na moguće posljedice koronavirusa na položaj žena? Mislite li da će zaoštriti ekonomske razlike i time unazaditi neka od postignuća na putu emancipacije? Mislite li da bi to za spisateljicu mogla biti zanimljiva tema? (Malgorzata Zawieska, knjižarica, KOREKTY, Varšava, Poljska)

- I dalje sam pod utjecajem straha i dezorijentirana lakoćom s kojom su se u nekoliko tjedana pogoršali uvjeti života najslabijih na planetu. Virus me posebno ne zanima. Plaši me krhkost sustava, zato mi je teško objasniti što mislim. Želim reći da se sve naglo preustrojilo. Na vrhu ljestvice vrijednosti u iznimno je kratkom vremenu završila poslušnost. A žene su dobile više naloga nego inače, s obzirom na to da im se tradicionalno nalaže da zapostave sebe i posvete se krajnje materijalnom preživljavanju obitelji, da hrane, nadziru, njeguju, zatvaraju druge, zatvaraju sebe i sve se vrijeme osjećaju krivima za sve, kao da su do tog časa previše tražile. U tom okviru čini se neizbježnim da napravimo korak unatrag kako bismo ustrajale na primarnim razlozima za bunt: hrani, vodi, krovu, lijekovima. Da, mislim da umjesto da pripovijedamo o širenju pandemije treba pripovijedati kako nas mijenja širenje straha i kako to oduzima smisao višim zahtjevima, uglađenim ambicijama, ukratko, svakom 'djelovanju' koje ključa kad se gospodarsko-društveno-kulturni sustav pravi čvrstim. Ali, ponavljam, moram razmisliti o tome. Zasad je problem kako postići da žensko pitanje ostane središnje. Ne smije postati manje goruće od, primjerice, položaja Afroamerikanaca u Sjedinjenim Državama, migracija između rata i bijede.

Napulj me toliko očarao da sam dvaput posjetio grad. Četiri romana iz serijala "Genijalna prijateljica" i moja osobna iskustva grada koegzistiraju, a katkad se i miješaju, jednako kao i mnogi likovi u romanima. U kojoj je mjeri posezanje za različitim likovima bilo važno za oslikavanje portreta Napulja? I postoji li koji sporedni lik koji vam je najbliskiji? (Tim van den Hoed, knjižar, De Utrechtse Boekenbar, Utrecht, Nizozemska)

- S pravom naglašavate da je naš pogled naš i da se u njemu istodobno miješaju mnoga druga stanovišta izražena u romanima i kroz nebrojene druge forme. To se svakome događa, pa tako, naravno, i osobi koja piše, koja publici nudi svoj način gledanja, posve jedinstven, a opet sve samo ne poseban. Naime, u njemu se miješaju praočevi i pramajke, geografija, povijest, filozofija, znanosti, knjige koje si pročitala, usmene i pisane narativne tehnike koje si usvojila, mnoge banalnosti, a osobito neprestani sudari s drugima, način na koji si došla do zaključaka i kako si zamislila njihove osjećaje i misli, ono što je neizrecivo i za što, ako si svejedno odlučila o tome pripovijedati, trebaš pokušati pronaći riječi. U priči o Napulju, ali i u priči o mnogo jednostavnijim temama od Napulja, sve se to pokreće. Osoba koja piše to uglavnom i ne primjećuje. Pritom neprestano miješa, kontaminira, čak i kvari i pritom stvara umjetni svijet, ali koji, ako uspije, na kraju u sebi sadrži više istine od pravoga - istine koja je tu pred očima, ali koju nikada nismo vidjeli. A onaj tko piše nikad doista ne zna je li postigao taj rezultat. To mu ne jamči čak ni uspjeh, štoviše, čim završi knjigu, autor postaje manje postojan od pozadinskih likova. Da vam pravo kažem, ja se kao autorica osjećam kao majka braće Solara. Zahvaljujući onoj svojoj crvenoj lihvarskoj knjizi drži cijeli rajon u šaci, a svejedno je gotovo nevažna gospođa. Pojavljuje se u tek nekoliko redaka, smeta joj vrućina, hladi se lepezom.

Što vama znače razgovori o "ženskom pismu"? (Readings Victoria, knjižara, Australija)

- Uhvatit ću se za to pitanje da bolje objasnim što želim reći. Nema ničeg lošeg u tome da se kaže 'žensko pismo', ali to treba činiti obzirno. Budući da postoji proživljenost koja je nedvojbeno ženska, svaki njezin usmeni ili pisani izričaj trebao bi imati nedvosmisleno ženski pečat. Sve ono čime se mi žene služimo da bismo se izrazile zapravo gotovo da nije naše, proizvod je pretežno muške povijesti, prije svega gramatika, sintaksa, riječi, pa i sam pridjev 'ženski' sa svojim različitim konotacijama. Književno pisanje očito nije iznimka. Stoga književnost koju pišu žene može s mukom kretati jedino iz muške tradicije, čak i kad se snažno potvrđuje, čak i kad traži neku svoju specifičnu genealogiju, čak i kad upija i prisvaja miješanje rodova i nesvodljivost seksualne žudnje unutar predodređenih granica. Znači li to da smo zatočenice, da smo predodređene da nas zapravo skriva sâm jezik kojim nastojimo govoriti o sebi? Ne. Ali potrebno je uvidjeti da je izražavanje u tom okviru postupak koji se odvija metodom pokušaja i pogrešaka. Neprestano moramo kretati od pretpostavke da nas se unatoč napretku na brojnim poljima još doista ne vidi, još doista ne čuje, još odista ne razumije, i treba tisuću puta miješati sve što smo proživjele kao da miješamo salatu, iznova izmišljati zapanjujuće glasove za ljude i stvari. Treba ponovno pronaći taj vrlo tajanstven put (ili puteve) koji krećući od pukotine, od odbacivanja u već zadanim oblicima, vodi do pisanja koje je nepredvidljivo čak i nama koje radimo na njemu.

Dosad ste uvijek posezali za perspektivom odrasle pripovjedačice (Leda, Olga, Delia) ili ste protagonisticu puštali da odraste (Elena) kako bi se potom vraćala u vremenu tijekom naracije. Zašto ste u Giovanninom slučaju to promijenili? (Ivana Dobrakovová, prevoditeljica za Inaque, Slovačka)

- Ne čini mi se da sam to promijenila. Ali nešto jest drugačije. Ostavila sam neodređen identitet osobe koja Giovanninom 'ja' daje literarni oblik. Još jednom pročitajte, draga Ivana, vrlo kratak uvod u kojem se spominje 'tek klupko za koje nitko, čak ni osoba koja u ovom času piše, ne zna sadrži li pravu pripovjednu nit ili je to tek zamršena, neiskupljiva bol'. I učinite to držeći na oku tu 'osobu'. Taj mi je dio vrlo drag. Moje su pripovjedačice uvijek smišljene daleko od događaja o kojima pripovijedaju. Kad se uhvate pisanja, doživljavaju se posve drugačijima od onih u priči i moraju se što je moguće više približiti onome što su bile kako bi se nekako uspjele izraziti. I u Giovanninom slučaju osoba koja pripovijeda vremenski je daleko od događaja o kojima pripovijeda i muči se s pričom. Ali recimo da je novost za moje priče to što ta 'osoba' nije nužno Giovanna.

Kako radite? Ispravljate li često i na koji način? Smatrate li se dobrom urednicom svojih tekstova? Mijenjate li često riječi ili vrstu jezika? (Ann Goldstein, prevoditeljica)

- Za mene je ključno doći do zbijene, kaotične skice krećući ni od čega. Rad na skici iscrpljujuć je. Dobiti tekst s početkom, krajem, koji je pun vitalnosti, od mene iziskuje mnogo energije. Sporo je to aproksimiranje, kao da slijediš oblik života bez određene fizionomije. Katkad mogu strogo obavljati svoju dužnost, čak i nijednom ne pročitavši tekst iznova, ali to je rijetkost. Češće svakog dana napredujem nekoliko redaka, pišući ih uvijek iznova. Često mi se dogodi da se u nekom času odljubim i sve odložim. Taj mučni slučaj sada ću ostaviti po strani. Ali vam zato želim reći, draga Ann, da samo kad taj preliminarni trud dobije pozitivan ishod, za mene počinje pravi užitak pisanja. Počinjem ispočetka. Brišem čitave dijelove, uvelike iznova pišem, mijenjam put kojim se likovi kreću, pa čak i njihovu prirodu, dodajem dijelove koji mi padaju na pamet tek tada, kad postoji tekst, i koji mi se čine nužnima. Razrađujem tek spomenute epizode, mijenjam položaj određenih događaja, ponovno posežem za već izbačenim stranicama, dužim, a možda i ružnijim, ali neposrednijim prvim verzijama. Taj posao odrađujem sama, ni s kim ga ne bih podijelila. U određenom su mi trenutku pak potrebni vrlo pozorni čitatelji, ali koji moraju paziti samo na moju rastresenost: pogrešan kronološki slijed, ponavljanja, nerazumljive formulacije. Ali bojim se prijedloga koji nastoje normalizirati tekst, u stilu ne kaže se ovako, interpunkcija vam je manjkava, ta riječ ne postoji, to je pogrešna formulacija, to je nedopadljivo rješenje, tako je ljepše. Ljepše? Opasno uređivanje jest ono koje bdije nad poštovanjem uvriježenog estetskog kanona. Za njim ne zaostaje ni uređivanje koje favorizira anomalije spojive s raširenim ukusom. Ako urednik kaže: 'U tvojem tekstu ima dobrih dijelova, ali moramo poraditi na njemu", bolje je povući rukopis. To prvo lice množine zabrinjava.

S talijanskog prevela Ana Badurina

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 14:26