Nagrada Jutarnjeg za najbolje prozno i publicističko djelo: 11 burnih godina

ZAGREB - Za manje od dva tjedna, 16. svibnja, bit će dodijeljena jedanaesta nagrada Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo te sedma nagrada za najbolje publicističko djelo. Laureatima će, kao i svake godine, pripasti skulptura Daniela Kovača te iznos od pedeset tisuća kuna.

Obje nagrade su se tijekom godine uvrstile među najatraktivnije ovdašnje književne nagrade, kako zbog nezanemarivog novčanog iznosa koje sa sobom donose, tako i zbog toga što su spletom okolnosti, posebice nagrada za najbolje prozno djelo, postale podatan materijal za analize i rasprave.

U vrijeme kad je prozna nagrada pokrenuta, hrvatska književnost nije se mogla pohvaliti zavidnom produkcijom, a mali broj izdavača bio je uopće sklon objavljivanju domaćih autora.

Nagrada Jutarnjeg bila je prvo priznanje praćeno i visokim novčanim iznosom, a zahvaljujući nizu faktora u prvim godinama prošlog desetljeća, dobrim dijelom i zbog književne scene koje se stvorila oko FAK-a, produkcija se znatno povećala pa je tako na prošlogodišnjoj dodjeli nagrade članica proznog žirija Andrea Zlatar izjavila kako svake godine raste broj relevantnih naslova koji zaslužuju čitateljsku i kritičarsku pozornost.

Profil dobitnika

Za pobjednike nagrade birani su autori različitih poetika, ali profil prosječnog laureata, na osnovi dosadašnjih izbora, ipak se može napraviti. Nagradu za prozu redom su osvajali muškarci, mahom autori privilegiranog žanra - romana.

Premda se za nagradu natječu autori i iz regije koji su djelo prvobitno objavili u Hrvatskoj, još se nije dogodilo da je dobije netko tko ne živi u Hrvatskoj. Žiri je nerijetko prozivan da preferira mlađe autore.

Mladost je rastezljiv pojam u hrvatskoj književnosti pa tako i tu opasku ne treba pretjerano ozbiljno shvatiti, ali stoji da su je dobivali autori koji su se afirmirali ili počeli objavljivati u posljednjih 15 godina.

Najmlađi laureat nagrade bio je Vlado Bulić, autor romana “Putovanje u srce hrvatskog sna” rođen 1979. godine.

Konačne odluke žirija rijetko kad su dočekane s jednoglasnim odobravanjem, baš kao što su rijetko pobjeđivali favoriti. Izuzetak su bili Zoran Ferić za “Anđeo u ofsajdu” te Miljenko Jergović za “Dvore od oraha”.

U prilog tome ide i zanimljiva anketa uoči šeste obljetnice nagrade kad je isti žiri na temelju finalista prvih pet godina iznova birao najbolje romane. Pobijedio je Zoran Ferić.

Drugoplasirani je bio “Muzej bezuvjetne predaje” Dubravke Ugrešić, dok je treći bio Robert Perišić s “Užasom i velikim troškovima”. Obje knjige slovile su za favorite u godini kad je nagradu dobio Davor Slamnig.

Znanost i lijepo pisanje

Mlađa sestra proznog priznanja, nagrada za publicistiku, pokrenuta je prije sedam godina. Početne pozicije nisu bile iste. Već i površno praćenje domaće periodike i dnevnih rubrika kultura, unatoč sveopćoj kuknjavi kako je nekoć bilo bolje, ukazuje na popriličnu medijsku brigu o velikom broju novih proznih naslova. Prozna produkcija se uspoređuje, pokušava tematizirati u ključu generacijskih ili žanrovskih odrednica, a trenutno postoje i pristojan broj priznanja kojima se vrednuje to područje.

To nije slučaj s tzv. publicistističkim naslovima gdje se bilježe promocije, povremeno se feljtoniziraju atraktivni naslovi ili se rade intervjui s autorima, ali kritike se rijetko događaju, a kamoli neke zahtjevnije analize većeg broja naslova što je šteta jer se broj takvih naslova gotovo rapidno povećava.

Problem s kojim se suočava publicistički žiri jest taj što pokušava vrednovati naslove gdje su uvijek u igri, kako je to definirao Vlaho Bogišić, i znanost i lijepo pisanje, pa uz klasične znanstvene knjige ulaze i memoari, knjige kolumni, eseji, popularna znanost...

Povijest i politika

Svejedno, ukus publicističkog žirija već se profilirao: skloni su povijesnim ili političkim temama, koje nerijetko potpisuju angažirani i poznati autori. Jedino odstupanje, barem što se teme tiče, bila je dodjela nagrade uglednom redatelju Božidaru Violiću za knjiga memoara “Isprika”. Zajednička odrednica obiju nagrada jest ta da nijedan žiri nikad nije odabrao djelo neke autorice za pobjedničko. Rod nije kriterij za izbor, poručivalo se.

Polemika u proteklih 11 jedanaest godina nije manjkalo. Književne nagrade, uostalom, ne mogu biti izdvojene od konteksta u kojem se nalaze pa tako sve boljke od kojih pati naša književna-znanstvena-medijska scena nužno se reflektiraju i na njih. Ni ove nagrade tako nije mimoišao uobičajeni folklor optužbi za nepotizam, sukobe interesa, preferiranje određenog tipa teksta odnosno pojedinih autora, a u opticaju su bile i različite teorije zavjere.

O proznoj nagradi nerijetko se javno raspravljalo, a hvalili su je i napadali kako oni koji su je dobili tako i oni koji je nisu dobili. Dosad je još nitko nije odbio.

Teme rasprava bile su tako priče o sukobu interesa, u slučajevima kad su članovi žirija bili urednici knjiga koji ulaze u izbor.

Taj je problem riješen tako što se takvi članovi ne mogu glasati za knjige koje su uredili, a ustalio se običaj da se svi takvi slučajevi i javno navode.

Nerijetko se potezao i argument kako se nagrađuju zaposlenici Jutarnjeg, odnosno EPH, aludirajući na činjenicu da su dosad uz Jergovića, nagradu za prozu dobili i Boris Dežulović te Robert Perišić, dok je publicističku osvojio Darko Hudelist.

Talent i pamet

U Jutarnjem i Globusu zaposlen je velik broj pisaca koji su za svoj rad osvojili i druge nagrade, a sve i da nisu, ne mogu biti diskvalificirani iz izbora - glasilo je obrazloženje žirija.

Raspravljalo se i o prinicipijelnosti proznog žirija, potaknuto tekstom Miljenka Jergovića koji je 2006. godine javno zatražio da ga se izuzme iz konkurencije.

Iste je godine Rade Jarak objavio tekst u kojem pojašnjava kako će zamoliti svog izdavača da njegovu sljedeću knjigu koju upravo piše ne kadidira za nagradu Jutarnjeg. Žiri je tada odlučio kako se neće obazirati na takve želje pisaca, a da je pravo pisaca kad nagradu osvoje da odluče žele li je prihvatiti ili ne. Rade Jarak je nagradu osvojio pretprošle godine za roman “Pustinje”, a Jergović prošle godine - postajući tako prvi dvostruki dobitnik nagrade.

Književne nagrade ispunjavaju različite funkcije. Služe promociji autora, izdavaštva i što je najvažnije - pisane riječi.

Ne postoje idealni izbori, alternativne liste uvijek su moguće, ali preko njih otvara se još jedna niša u kojoj se može slaviti talent i pamet. U godini u kojoj je zbog krize produkcija znatno manja - to nije tako zanemarivo.