Najbolju književnost na društvenim mrežama piše Tamara Bilankov, koja djeluje i unutar kolektiva Ljubavnice

Nagradu Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za godinu 2022. dobila je Tamara Bilankov.

Tamara Bilankov (Split, 1988.) nakon završetka srednje škole profesionalno se bavi novinarstvom, a od 2009. do 2010. radi kao glavna urednica programa Splitske televizije. Magistrirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno se školuje na poslijediplomskom studiju na Radboud Sveučilištu, u Nizozemskoj, za RITHA tehničarku (praktičarka za edukaciju darovitih). Od 2015. radi kao edukatorica na raznim filmskim i umjetničkim radionicama u okviru udruge Blank.

Od 2016. radi kao profesorica filma, videa i animacije u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Izlaže na mnogim skupnim izložbama te sudjeluje na stručnim radionicama i seminarima.

Finalistica je književne nagrade Prozak i nagrade Na vrh jezika za 2020 godinu. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Muzeja anđela 2021. godine. Članica je Hrvatskog društva interdisciplinarnih umjetnika. Djeluje unutar umjetničkog kolektiva Ljubavnice. Iz nagrade Post scriptum poslali su i nekoliko njezinih pjesama.

ČETKA

on je visok i stoji, ima narančastu kosu i češlja

je prema dolje. Prema ušima, prema obrazima,

do rubova očiju. Kosa mu se naslanja na trepavice i na

kosti lopatica, ramena mu miluje.

Četka je on od sebe iznutra prema vanjskom sebi.

Četka je od ideje do ideje.

Četka je prema praznom prostoru. Četka je od sna

do budnosti pa mu četka odzvanja kroz slojeve čudnosti.

Četka mu se zavrće i tjera ga uvijek ispočetka.

On je bog četka i legenda kaže ako mu ostaviš

očišćenu četku ispod svoje ključanice barem jedne subote

u mjesecu imat ćeš kosu gušću od polja pšenice.

GOSPOĐA BRIGA

Ona ima veliku guzicu.

Mekanu i okruglu.

To je zato što se može sjesti svuda.

Na trepavice, na koljena, na stopala,

Na uši, na jetra pa čak se može zavući i ispod jezika.

To je zato što joj je guzica promjenjive veličine, onakve

Kakve je potrebno da se zaokupi željeni teritorij.

Ona živi u simbiozi s nesigurnim

Procesima i naseljava se na čovjeku.

Na nekom čovjeku može biti godinama,

A na nekom drugom samo par dana.

Ovisi, ovisna je.

Ona se uvijek može vratiti.

Kada se sjedne ne umiruje se nego se

Neprekidno namješta u mjestu.

Mjesi guzicom pa otežava spavanje,

Hodanje, slušanje,

probavljanje pa čak i govor.

Ona se zove Briga i nikad ne gleda u oči.

Ona je samo dio jednadžbe.

Ne boli, ali smeta. Gospođa Briga.

*

pokušala sam razmišljati o svijetu u zamrznutim slikama

zamišljati život u slikama

bez ijednog jedinog pokreta

to je jako smiješno i gotovo nemoguće

kao da te neko škaklje ispod ruke ili koljena

ideje se naprosto odbijaju zaustaviti

makar se samo vrtile ispočetka

makar samo bio mit da se kreću moraju uvijek tako izgledati

pokretno

inače te nasmijavaju i ne daju ti da ih gledaš

ne daju ti da ih vidiš kad se zaustave

ne daju ti da im vidiš početak

17. studenoga 2021. ·

*

Uživam u zvuku kosilice koji dopire izvana.

Kosi se ono što je bilo i očekuje se ono što će biti, a ono između, ono što je sada, glasa se kroz motor kos aparata.

4. srpnja 2021. ·

*

senzacija osjećaja praznine preuzme me kada podižem nešto s idejom da je određene težine a zapravo je prazno

džezva je naprimjer bila prazna a ja sam je podigla kao da je puna vode

praznina pokaže što znači lakoća

lakoća kao da je prozirne boje i kao da raste u ljeto

15. lipnja 2021. ·

*

ponekad navečer uzmem špagu

zabacim je svom snagom iza sebe

pritom koncentrirana sabirem pogled u jednu točku

ruke spakiram u majicu kako mi ne bi ispadale putem

potom dijelove sadašnje duše rasprostrem i navučem po špagi sve do onih titravih dana

onda visim iznad naših otuđenih sjena

ponekad uspijem izdržati tako čak tri frejma

3. lipnja 2021.