“Naša realnost je trijumf laži”

Nakon gostovanja na pulskom Sa(n)jam knjige, Javier Cercas ovaj je vikend bio gost i na Filozofskom teatru. U nas dobro poznatom španjolskom književniku neposredno prije njegova drugog gostovanja u Hrvatskoj preveden je još jedan roman, “Zakoni granice” (Silvana Roglić, Fraktura).

Za pulski festival kazao je da je “fantastičan”, hrvatskom izdavaču poručio da bi rado došao i u Dubrovnik, a općenito govoreći o susretima s čitateljima rekao: “Piscu je ključno razgovarati s prevoditeljima i čitateljima. Ja napišem polovicu knjige, a ostatak napiše čitatelj. Jer, čitanjem se dobiva ta druga strana priče, a svako čita na svoj način. Bez čitatelja nema književnosti. Fantastično je vidjeti lica čitatelja. U svakoj zemlji se knjige čitaju na drugačiji način, a i svaki pojedinac čita na svoj način.

U mojim knjigama pričam i o samom postupku pisanja, nastajanja nekog mog pojedinačnog romana. Govorim o svojim sumnjama, nedoumicama. Želim da i čitatelj sa mnom sudjeluje u samom pisanju. Za mene je čitatelj esencijalni dio cijele književnosti. Nema književnosti bez čitatelja. Paul Valéry u svojim “Bilježnicama” kaže da velika djela ne pišu pisci, velika djela stvaraju čitatelji koji su u stanju u knjizi otkriti one knjige kojih sam pisac nije u cijelosti svjestan.” Upitan jesu li mu se ostvarili mladenački snovi i kako se nosi s uspjehom, odgovara protupitanjem: “Pitanje je: što podrazumijevate pod uspjehom? Je li uspjeh pisanje knjige?

Meni je to pravi uspjeh. Ako se knjiga još i sviđa čitateljima, to je onda još i bolje. Ja sam sa 39 dobio čitatelje, s romanom ‘Salaminski vojnici’. Prije tog sam napisao nekoliko knjiga koje nitko nije čitao, tek moja majka i braća i sestre te jako mali broj prijatelja. Meni je to tada izgledalo normalno. Nikada nisam mislio da bih mogao zarađivati kao pisac, da ću imati čitatelje, da će se moje knjige prevoditi i u Hrvatskoj. Ne mislim da su knjige koje sam napisao prije ‘Salaminskih vojnika’ lošije od tog romana.

Opasnost uspjeha

I nikad se nisam žalio što sam imao mali broj čitatelja. Jer, moji su čitatelji bili izvrsni. Moja majka. Ona je mislila da bez mene i Cervantesa - ne bi bilo velikog dijela književnosti… Doživjevši uspjeh možete postati i kreten, ako pomislite da ste, samo zato što se vaše knjige prodaju, izvrstan pisac. Tad vam je kao piscu došao kraj.

Uspjeh može učiniti da za sebe pomislite da ste ono što niste. To se stalno događa, to vidite u politici. Kad ljudi nešto naprave, pomisle da su Napoleon ili von Bismarck.

‘Salaminski’ vojnici su preko noći postali bestseler, prevedeni su na mnoge jezike, uslijedile su nagrade. U jednom me trenutku uhvatila - panika. Uplašio sam se da više nikad neću pisati. Jako je puno onih koji napišu uspješnicu i nikad više ne uspiju pisati. Recimo, Juan Rufo je pisac kojeg je uspjeh satro, tako se dogodilo i Salingeru. Uspjeh nosi nuspojave, uspjeh je opasan, ne samo u književnosti nego i u drugim sferama. Roman ‘Brzina svjetlosti’ napisao sam da bih ostao pisac.”

Potom je Cercas, odgovarajući na pitanja, govorio o svojem romanu “Prevarant” u kojem piše o Enricu Marcu, prevarantu koji je cijelu Španjolsku zaveo lažima da je za rata bio u nacističkom logoru te je napravio “karijeru” istupajući u ime bivših zatočenika.

Govoreći o prevarama, lažima i istini, odgovarajući na pitanje je li u današnje vrijeme, premreženo lažima, moguće naći istinu, Cercas kaže: “Oduvijek je postojala laž, u politici i šire. Ono što danas živimo, naša realnost je trijumf laži. Marco, protagonist ‘Prevaranta’, bio je preteča našeg vremena. Mi živimo pretrpani lažima. No, većini ljudi više se sviđa laž negoli istina. To objašnjava zašto je Trump u Bijeloj kući. Istina je vrlo kompleksna, neugodna, a laži su često okrugle, lijepe, umirujuće.

Mediji u ovo doba imaju iznimnu moć. Facebook, What App i ostale mreže i aplikacije brzo prenose informacije, laž se nikad nije mogla ovako brzo proširiti kao danas. Zato kada razgovaram s novinarima koji tvrde da je novinarstvo gotovo, da više nije važno, ja bih ih zadavio. Mislim da je novinarstvo danas važnije negoli ikad prije, ne samo da bismo prepričavali istinu, već da bismo raščlanili laži. Najbolje laži nisu potpune laži, već laži koje imaju tračak istine. To su i najopasnije laži. Enric Marco bio je genijalac laži. Iza svih njegovih velikih laži nalazile su se male istine. To je jedan od razloga zašto mu je cijeli svijet povjerovao.

O laži i istini

Nije bila istina da je bio u koncentracijskom logoru u Njemačkoj, ali je istina da je bio u Njemačkoj za vrijeme rata, u njemačkom zatvoru, ali ne i u logoru. Govorio je da je bio antifrankist, ilegalac za vrijeme frankizma. Istina da je za Franca bio nevidljiv, tih, ne zato što je bio antifrankist, već zato što je bio sitni delikvent. Govorio je ono što su htjeli čuti. A ljudi žele čuti nešto lijepo, umirujuće, pogotovo o prošlosti. Claudio Magris napisao je članak, nakon što se saznalo za slučaj Marco, u kojem stoji da je on - lažljivac koji govori istinu.

Magris je kazao da je to što je Marco napravio, naravno, loše, ali zahvaljujući laži proširio je istinu koju treba širiti, pogotovo među mladima, a to je istina o diktaturi, koncentracijskim logorima.” Autor nije govorio o “Zakonima granice”, no saznali smo da će mu iduće godine biti preveden roman “El monarca de las sombras”.