‘PRISTANIŠTE‘

Netipični noir iz života na Mediteranu kakvog niste vidjeli na razglednicama

Darko Šeparović
Novi Šeparovićev roman donosi neprilagođenog protagonista, čudnu opsesiju, fine literarne slike, ali i priču o raspadu jednog odnosa

U književnosti kojom dominira tzv. stvarnosna proza, a obiteljski roman se tretira kao izvanredni književni događaj, priče kakve piše Korčulanin i pjesnik Darko Šeparović (1987., Vela Luka) pokazuju se kao dragocjen endem.

Svojim novim romanom "Pristanište" (Fraktura, 2020., ur. Andrija Škare), pisac se uspješno naslanja na poetiku, stil i imaginarij koji je postavio svojim prvim, slabije ispraćenim romanom "Krvotok" (GKR, 2018., rukopis je prethodno bio nagrađen književnom nagradom Drago Gervais koju dodjeljuje grad Rijeka).

Za razliku od svog prvijenca, međutim, koji je bio dobar roman, no pomalo preambiciozne strukture, pa nije korespondirao s najširim čitateljstvom, i dijelom je ostavljao dojam artističkog miš-maša, Šeparović je u "Pristaništu" mnogo fokusiraniji, što ne znači da odbacuje svoju postmodernističku optiku na roman. No ona je sada izbrušena, ne oslanja se previše na zbrku na sižejnom planu i čitatelju nudi pitko iskustvo čitanja, s dovoljno začudnih momenata da mu uspješno zadržava pozornost.

“Pristanište” nam donosi neprilagođenog protagonista, jednu čudnu opsesiju, mnoštvo pjesničkih rečenica i finih literarnih slika, ali i priču o ljubavi, tj. o raspadu jednog odnosa. Tu je i melankolični mediteranski pseudo-noir kakav niste vidjeli na razglednicama, kao i tekst koji hini da će svakoga časa prijeći u žanr, a raspliće se na krajnje iznenađujuć i lucidan način.

Jeza pejzaža

S takvim, na momente sumornim i jezivim prikazom mediteranskog života koji provlači kroz svoja oba romana - u kojemu drvoredi alepskih borova uz more predstavljaju prizor koji izaziva strah, a raspoloženje i psihologizacija likova odvijaju se sukladno promjenjivim vremenskim uvjetima (često pada kiša, a ako ne pada, onda su velike vrućine) - Šeparović kao da je izmislio i svoj vlastiti žanr (apeliram da se uvede pod "New Adriatic Weird", kako je nedavno na Twitteru predložio novinar i suradnik Jutarnjeg lista Jonathan Bousfield).

image
Roman Darka Šeparovića: 'Pristanište'
Fraktura.hr

Ono što njegov "žanr" čini tako unikatnim jest netipični prikaz pomorskog života i obale, koji se neće svidjeti prosječnom turistu, ali i prisutnost mora koje u njega, međutim, nije nimalo pozivajuće i perspektivno. Baš naprotiv, kao da djeluje ograničavajuće na protagoniste, nudeći istovremeno bezbrojne pravce i mogućnosti, ali i snažan osjećaj zatvora. Tu su i klima i vjetrovi, rijetko pogodni, kao i bezbrojni turisti, koji bauljaju uokolo gurajući svoje torbe na kotačima, "tražeći točku u kojoj će započeti svoj odmor". Njih, kao i brod koji ih neprestano dovodi na pristanište pod njegovim prozorom, protagonist romana promatra u bizarnom i krajnje voajerskom tonu - pred kojim čitatelj strepi - iako "Pristanište" ne pretendira biti triler.

Ipak, mjestimice se u romanu osjeća jeza, što dolazi od "hladnih", smrknutih Šeparovićevih opisa mediteranskih pejzaža, kao i od bunila protagonista koji, tijekom brzih poglavlja u kojima se smjenjuju linearna naracija i izleti u prošlost, obavlja svoj "ludi naum".

U "New Adriatic Weirdu" nema mnogo od sunca, prženih lignji, koktela ili luftmadraca. Nema niti glisera i jet-skija, prizora punih plaži, nema ulaštenih jedrilica i otopljenog sladoleda na podnevnom suncu. Nema ni jeftinih dosjetki o galebarenju strankinja, kao niti priča o ribarskim mrežama. Nigdje ni ustaša i partizana, korumpiranih političara, malomišćanskih šerifa ili dealova s koncesijama za plažu. "Pristanište" ne donosi tranzicijsku i privatizacijsku stvarnost.

Sastavljanje broda

Ne donosi baš ništa o Hrvatskoj ili ovom dijelu svijeta iz imaginarija prosječnog zapadnjaka. Šteta što taj odmak neće pridonijeti da se ovaj roman prevede i da postane ozbiljni književni hit; Šeparoviću jednostavno nedostaje perpetuirati ustaljene obrasce o Hrvatskoj koje stranci žele čitati, e da bi postao čitan i prevođen pisac. Da je začudno “Pristanište” napisao Alessandro Baricco, gurao bi se na police knjižara kao “must read” bestseler. Ovako, vjerojatnije je da će ostati "ispod radara".

Glavnina se radnje u romanu odvija u interijeru, u kući koju je protagonist, nakon razlaza s djevojkom, odlučio pretvoriti u brodogradilište, što će njegovoj opsesiji drvom (ali i djevojkom) konačno dati smisao. Tako on provodi dane, grozničavo skidajući drvene podove, okvire vrata i prozora (koje betonira), uz pomoć kojih će, u potpunoj tajnosti, obaviti svoj "ludi naum", odnosno sastaviti svoj brod (i opet se, kao i u "Krvotoku", baš brod i mogućnost bezbrojnih pravaca mora nameće kao alegorija za nemir Šeparovićevih protagonista).

Protagonist, pritom, razgovara s tim drvom, bauljajući uokolo po kući dok manično skida parkete, prisjećajući se ranijeg života s djevojkom, nabavljajući materijale i alat u mjestu u koje rijetko zalazi, i gdje su ljudi koje nerado sreće. Pratimo ga kako kirurški precizno razvija svoj plan, u kojemu često i posrće, no sagradit će svoj brod, kojemu je posvećen kao da mu život o tome ovisi.

Sam kraj romana donosi fini postmodernistički zahvat koji razjašnjava čemu je, doista, Šeparović posvetio svoj roman. Punih četrnaest poglavlja čitat ćete "Pristanište" u jednom smjeru, a onda će vas, nakon petnaestog poglavlja - poput precizno napucane bejzbol loptice - pronaći na drugom kraju stadiona, iza ograde. Ali, osjećat ćete se kao da ste upravo ondje i trebali završiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:47