NICANOR PARRA Pjesnik koji je sišao s Olimpa i pjesništvo učinio ravnim životu

Upravo izabrani čileanski predsjednik u povratu, multimilijunaš i ekonomist s Harvarda, Sebastián Piñera nakratko je zaustavio svečanost imenovanja svog kabineta da bi svi zajedno odali poštu pjesniku Nicanoru Parri, koji je ujutro tog 23. siječnja 2018. umro u sto i četvrtoj godini života.

Umro je, iz Pineirine tačke gledišta, jedan siromah, ali istovremeno i najznačajniji živi Čileanac i Latinoamerikanac, pisac nesagledivog utjecaja na pjesništvo obje Amerike i na pjesništvo svijeta.

Rođen u jesen početka Velikog rata, u obitelji učitelja glazbe i radnice na farmi, koja će naroditi osmero djece, među njima i Nicanorovu tri godine mlađu sestru Violetu, glazbenicu, pjevačicu i sakupljačicu narodne baštine, mater latinoameričkog ljubavnog i angažiranog songa, autoricu pjesme “Gracias a la vida”, pomalo kriptične zahvalnice životu, što će ga Violeta okončati 1967, nekoliko godina pošto je pjesmu napisala, kuršumom u sljepoočnicu. (U povodu pjesnikove smrti poslušajte “Gracias a la vida” u jednoj od ove tri izvedbe: najboljoj - Mercedes Sosa, najpoznatijoj - Joan Baez, najpotresnijoj - same Violete Parra.)

Teorijski fizičar

Nicanor Parra studirao je fiziku u Čileu i u Sjedinjenim Američkim Državama, i za radnoga vijeka bio profesor teorijske fizike u Santiago de Čileu, te po najuglednijim američkim sveučilištima. Prvu knjigu pjesama objavio je još 1937. Nastupio je protiv lirske bolećivosti, sentimentalizma i pjesničke ceremonijalnosti. Pozivao je pjesnike da siđu s Olimpa i s Parnasa, pa da zađu među ljude, da osjete dah podzemlja, tvrde i banalne svakodnevice. Poezija je ono što nije poezija. Poezija su smijeh i suze, ali istovremeno. Previše je krvi proteklo pod našim nogama da bismo se zanosili lijeporijekom lirikom. Tako je poučavao Nicanor Parra, a njegov se glas dobro čuo.

On je pjesnik u koga su se ugledali američki bitnici, otac Allena Ginsberga i Lawrencea Ferlinghettija, posljednjeg u toj sljedbi koji je još uvijek živ. Poštovao ga je i volio i od njih mnogo mlađi i drukčiji, Roberto Bolaño. Taj fikcionalist američkih književnih povijesti u Parri je nalazio čvrstu tačku uporišta: uostalom, obojica su bili amerikanofili i anglofili. Žudili su za onom gornjom Amerikom, premda su životom i sudbinom bili pjesnici one donje. I premda su joj politički bili suprotstavljeni.

Nicanor Parra bio je, naravno, ljevičar. Ali za razliku od Violete, nije htio u čileansku komunističku partiju. Putovao je u Sovjetski Savez i oduševio se sovjetskim pjesnicima, ali samo pjesnicima. Podržao je Allendea, a odmah zatim mu se u svojim pjesmama počeo rugati. I to u ono vrijeme kada je ovom podrška bila najpotrebnija. Ali zašto bi pjesnik, zašto bi pisac podržao vođu, zašto bi bio prema njemu sentimentalan, zašto bi lagao? Nicanor Parra nije htio lagati. A onda se, istina slučajno, na nekakvoj vašingtonskoj gozbi rukovao s Nixonovom ženom. To mu nije oprošteno. Poslije je pisao o jadu i bijedi Pinochetove diktature.

Marunin prijevod

Parra se bezbroj puta zamjerio svojima. Razočarali su se u njega, prestali se družiti, odbacivali ga, ali znajući uvijek i do kraja da je on Nicanor Parra, i da je, možda, u pravu, i da će na kraju svega, na kraju vremena, ipak biti po njegovom. I bilo je. Beskompromisno i tvrdoglavo, on nije sebe ni svoju anti-poeziju žrtvovao epohi, ni položio na oltar - patriotizma, komunizma, Latinske Amerike, Svijeta.

U bivšoj Jugoslaviji ustrajno je prevođen skoro sedamdeset godina, i objavljivan po književnim novinama i časopisima, i u pjesničkim antologijama kakvih je bilo u ono vrijeme. U posljednjih dvadesetak godina u Zagrebu su objavljene čak dvije Parrine knjige. Prva u odavno ugašenoj Nakladi MD, i u genijalno stiliziranom prepjevu Borisa Marune, još jednog njegovog sljedbenika i pjesničkog djeteta. Druga u Hrvatskoj sveučilišnoj nakladi i u prijevodu Mirjane Polić Bobić, objavljena je prije skoro dvije godine, i možda bi se još ponegdje mogla naći. Obje knjige su dragocjenosti.

I nešto osobno, što mi slobodno zamjerite: roman “Psi na jezeru”, koji se bavi životom i priključenijima jednoga fiktivnog bosanskog pjesnika, kao i sabrane pjesme tog pjesnika, što sam ih zatim napisao i objavio, dijelom su, ne samo nominalno, posvećeni Nicanoru Parri. Moj pjesnik zvao se Nikanor Nano Mazuth.