NOVA KNJIGA VLADE MARTEKA Pjesme od pijeska, stakla i ogledala

“Manija za sonetima” naziv je nove knjige Vlade Marteka, izdavač je DAF, grafički prijelom potpisuje Rafaela Dražić, dizajnerica mlađe generacije čiji se senzibilitet vrlo dobro podudara s umjetnikom koji je stasao sedamdesetih, dok fotografije snima Boris Cvjetanović.

Prošlo je četiri desetljeća otkako je Martek napisao prvi sonet, piše ih i dalje ili, kako on kaže, pravi. Podloge za sonete su, naime, različite, pa zato ispravno tvrdi da ih pravi: staklo, ogledalo, paus papir, pijesak, celofan papir. Različite podloge podrazumijevaju i različita značenja. “Zadnjih godina pravim sonete više nego ikada prije. Nekako mi je brak forme i praznine prilegao uz radno biće”, tvrdi. Ciklusi soneta, te sonetomanija, pojašnjava, “nastali su iz volje da se život i umjetnost približe”.

Radovi u Pompidouu

Vlado Martek, koji je po zanimanju profesor komparativne književnosti i filozofije, započeo je s umjetnošću izlaskom na ulice, bio je član buntovne Grupe šestorice. Među poznatija se djela ubrajaju pjesničke agitacije, kada uredno slovima jednake veličine ispisuje po centru Zagreba sljedeće rečenice: Čitajte Rimbauda, Čitajte Kamova, Čitajte Majakovskog... (Često se prepričava anegdota da mu je jedan policajac koji ga je uhvatio pri ispisivanju na gradskim zidovima rekao - “Profesore, sram vas bilo”).

Nova knjiga na tragu je ovih pjesničkih agitacija, jednostavna je i direktna. U likovnom oblikovanju često se igra s tri boje, crvenom, crnom i bijelom, ili zlatnom i plavom, primjerice. Mnogi su muzeji otkupili njegove sonete, među njima je i pariški Centar Pompidou (Totalni sonet, iz 1978). Ponekad sonete čine riječi, nekad su to samo crteži.

Primjerice, u radu iz 2012. u plave okvire crta djela koja jasno asociraju na djela protagonista Gorgone, umjetničke grupe iz šezdesetih, zlatnu Kožarićevu kuglu, Kniferov meandar i Vaništinu liniju. Iste motive koristi još nekoliko puta, a kad su, primjerice, na crvenoj podlozi, uz njih ispisuje Sartreovu rečenicu: “Čovjek je biće koje donosi ništa na svijet”. Sartreov egzistencijalizam puno je značio protagonistima ove grupe.

Ispisuje i parole tipa “Ne želim da se itko spasi pomoću poezije”, “Nema umjetnosti bez posljedica”, “Otići iz umjetnosti podvijena repa”, “Every Artist is Deluded by America”, “Poslije konceptualizma dolazi ljubav”... Poezijom, nadalje, obavještava da je on sam: susjed, muž, patriot, otac, prijatelj, kolega radnik, nitko, suradnik, umjetnik i dijete, i sve to po deset posto. Ili preko čitavog papira mnogo puta ispisuje riječ duša... Sonet praznine posvećen je, pak, Yvesu Kleinu.

Nadahnut Sartreom

Poseban dio knjige čini poglavlje “Budući soneti”. Riječ je, dobrim dijelom, o fotografijama. Primjerice, klupa na kojoj je ispisano da je - samo za pjesnike, ili riječi ispisane u pijesku, pokraj mora: Mallarmeov grob, Pjesma, Rimbaudov grob...

Martek, konceptualni umjetnik, pjesnik i slikar, namjerno se drži pozicije autsajdera, o čemu svjedoči jedan od njegovih radova, “Fućkam na vlastito mjesto u umjetnosti”.