EDO POPOVIĆ

‘O muškarcu kao autoritetu u kući blebeću uglavnom slabići, oni kojima su batine jedini način da uspostave autoritet‘

Edo Popović s mačkom Gizmom

 Ronald Gorsic/CROPIX
Između nade u promjene i apatije, ja biram nadu. Bez nje, davno bih se ubio, kaže autor nedavno objavljenog krimića ‘Hrvatski pasijans‘

Nakon što mu je zbirka priča "Ponoćni Boogie" 1987. postala kultna knjiga jedne generacije, Edo Popović kritiku i publiku nastavio je oduševljavati svakim sljedećim djelom, bilo romanom, novelom ili dnevničko-autobiografskom prozom. "Poglavnikov pudl", "San žutih zmija", "Mjesečev meridijan", "Igrači", "Priručnik za hodače"..., svi ovi naslovi čitaju se u dahu, a takav mu je i novi krimić "Hrvatski pasijans" koji je nedavno objavila izdavačka kuća OceanMore.

U njemu inspektori Branko Rakitić i Marko Ančić pokušavaju riješiti ubojstvo umirovljenog svećenika u jednom novozagrebačkom naselju. Istražujući motive zločina i potencijalne počinitelje, policajci će ući u tamne zakutke društva i pojedinaca, suočiti se s korupcijom u vlastitim redovima, a u neočekivanom raspletu do pravog traga dovest će ih neobičan dvojac koji se spletom životnih neprilika našao na marginama društva.

Pronicljiv, staložen, zabavan, inteligentan, elokventan, skroman - takav je Edo Popović, jedno od najvećih imena hrvatske književne scene prevođeno na desetak jezika, genijalac iz čijeg pera nastaju rukopisi o kojima se govori u superlativima i koje jedva čekamo pročitati.

Za one koji još nisu stigli pročitati knjigu, zašto naslov "Hrvatski pasijans"? Vrlo moćna simbolika. Vjerojatno nema "običnog, malog čovjeka" koji upravo to ne radi cijeli život, slaže hrvatski pasijans. No je li ga uopće moguće ikad složiti?

- Pasijans i slične igre zapravo su simulacija života. Ni u igri ni u životu ne znamo kakva će nam se karta otvoriti, s kakvom ćemo se situacijom suočiti, svaki trenutak je nov i neponovljiv, a igru i život treba nastaviti bez obzira na sve. Kad zapnemo, počinjemo iznova. Kad padneš, digneš se i nastaviš dalje. I da, moguće je složiti ga, nekad to ide lakše, nekad teže, ali onda se karte opet promiješaju i započinje nova igra. Igramo dok smo živi. Nešto znanja, nešto sreće, nešto upornosti, to je to. Slično je i u policijskim istragama, u rješavanju zločina.

image

Naslovnica "Hrvatskog pasijansa" Ede Popovića

OceanMore

Vaša nova knjiga puno je više od krimića. Nevjerojatno je koliko ste aspekata društva uspjeli secirati, kritizirati i ukazati na nedostatke na svega stotinjak stranica. Odakle inspiracija za radnju?

- Radije bih umjesto inspiracije koristio riječ materijal. Pisanje je moj posao, ne treba mi inspiracija da bih ga radio, a materijala za ovaj roman i sve druge romane svih pisaca ima napretek, gdje god se okrenete vidite priču ili barem neku scenu za prvu rečenicu priče. Smatram da je krimić dosta dobar žanr za ono što se nazivalo angažirana proza, da daje piscu mogućnost da izravnije progovori o različitim društvenim anomalijama, da kritizira, da izravnije iskaže svoje stavove. U novom romanu to obilato koristim. Angažman neće ubiti literaturu i umjetnost uopće, štoviše može joj dati dodatnu dimenziju. U svakom slučaju, nisam pisac iz kule bjelokosne, prizemljen sam, živim u stvarnom svijetu, ovdje i danas, a o tome i pišem.

Policajci - dobri i loši, svećenici - ponovno dobri i loši, medijski senzacionalizam, dark web, fake news, ljudi na margini društva - beskućnici koji pokušavaju preživjeti sakupljajući boce... Sve navedeno predstavlja našu svakodnevicu. S izborima iza nas, činjenica je da Hrvati nemaju povjerenja u političare i državne institucije. Ima li uopće smisla nadati se promjenama? Društvo kao da je odustalo, prevladava narativ "svi su isti ili će postati takvi čim se dočepaju vlasti".

- Nisu svi isti, tu tezu plasiraju i šire oni kojima je stalo da obeshrabre birače, da ih što manje iziđe na izbore. Naravno da ima smisla nadati se promjenama i boljem sutra. Druga mogućnost su beznađe i apatija. Ja biram nadu. Bez nje, davno bih se ubio. Za početak, bilo bi dobro da iskoristimo svaki trenutak najbolje što možemo, da učinimo sve da nam, bez obzira na situaciju, ovaj sadašnji trenutak bude smislen i dobar. I da shvatimo da je odluka u kakvom ćemo društvu živjeti na svakome od nas. Kao društvo smo još mladi, 30 godina nije dovoljno da izgradimo društvo poput skandinavskih društava, da ne spominjem Švicarsku u kojoj sam lani proveo šest mjeseci na stipendiji i ostao fasciniran funkcionalnošću i bogatstvom društva. Ondje svaka politička snaga radi na dobrobiti svih građana, odluke se ne donose preglasavanjem, dakle ne donosi ih većina u parlamentu, već se donose konsenzusom. A kad se stranke ne uspiju dogovoriti, ide se na direktnu demokraciju, na referendum. Ipak, bez obzira na to što smo mlado društvo, trebali bismo prestati davati naše povjerenje onima koji ga koriste za vlastitu i korist malog kruga najbogatijih koji nam lažu u lice i prave nas budalama. Taj korak, nažalost, još nismo napravili, a mogli smo. I trebali bismo. Zbog vlastitog dobra.

Radnja "Hrvatskog pasijansa" smještena je u Novi Zagreb. Vi ste u Utrinama i imate posebnu vezu s tim dijelom grada, a mnogi od njega i dalje zaziru, kažu da sve što je s druge strane mosta ne valja. Kako vi doživljavate (Novi) Zagreb, biste li ondje nešto mijenjali?

- U Utrinama sam od 1975. Doduše, od 2013. puno vremena provodim na našem imanju u Stranici Gornjoj i ove ću godine, najkasnije početkom sljedeće, učiniti onu u čemu me 2020. spriječila bolest, za stalno se preseliti onamo. No i ovako je dobro, malo u Utrinama, malo na selu, nije to uopće loša kombinacija, u svakom slučaju, jedno ne isključuje drugo. Radnje mnogih mojih romana i kratkih priča smještene su u Novi Zagreb. Kako je Bukowski jednom rekao, pisci pišu o svom užem zavičaju, to najbolje poznaju. Meni je uži zavičaj Novi Zagreb, on zaslužuje da bude mapiran u literaturi. I ovdje i na selu živim usred zelenila, Utrine su zelen, šumovit kvart, da tako kažem, stvarno je lijepo živjeti ovdje, podizati djecu. Našeg smo sina, dok je bio dijete, kad se uvečer ne bi vratio u dogovoreno vrijeme, otišli potražiti i uvijek bismo ga našli u krošnjama stabala gdje se s prijateljima pentrao i igrao. Utrinama i Novom Zagrebu ne trebaju nikakve promjene, samo neka ih/ga ne diraju, neka ne ruše parkove i ne grade ondje nove objekte. Jedna moja kratka priča zove se "Kvadarni oblutak". Takve su Utrine, savršene kao oblutak, ali kvadarni.

image

Edo Popović

Ronald Gorsic/CROPIX

Vratimo se na knjigu - glavni lik Branko Rakitić jedan je od onih tipova koji vam se odmah uvuku pod kožu. Policajac koji se bori za pravdu, makar pritom i sam nadrapao, muškarac koji ide na porodiljni, mijenja pelene, kuha, nadređena mu je žena i on s tim nema nikakvih problema - on je sve što stereotipni Hrvat zapravo nije. Kroz njega ste dali još jednu odličnu kritiku društva i duboko ukorijenjenih patrijarhalnih stavova. Kako vi gledate na te muško-ženske podjele?

- I sam sam poput Rakitića, radim sve kućne poslove, mijenjao sam pelene našem sinu, kupao ga, pravio mu kašice, samo nisam bio na porodiljnom jer supruga tada nije radila i nisam siguran da je ta mogućnost postojala u to vrijeme, govorim o 1989. godini. Inače, to s muškim i ženskim poslovima, s patrijarhatom, s muškarcem kao autoritetom u kući, sve je to obična glupost. Kakav autoritet! U obitelji odluke ne donosi nekakav gazda kuće, već se, kao u Švicarskoj, odluke donose dogovorom svih članova, konsenzusom. O muškarcu kao autoritetu u kući blebeću uglavnom slabići, oni kojima su batine jedini način da uspostave autoritet. Hrvatska je puna isprebijanih žena. A kad ni batine nisu dovoljne, ‘autoritet‘ ih ubije. Posljednjih 20 godina u Hrvatskoj je ubijeno 400 žena.

Što trenutačno čitate? I kako komentirate tu mržnju prema knjigama kojoj svako malo svjedočimo od desno orijentiranih struja? Jesu li vas ikad proglašavali nepoćudnim piscem?

- Čitam svašta pomalo. Uvijek i iznova poeziju, pjesnike koji su mi dragi, Vesnu Parun, Maka Dizdara, Robinsona Jeffersa, Ludwiga Felsa… Upravo sam počeo čitati knjigu "The Legacy of Luna" američke ekoaktivistkinje Julie Butterfly Hill, koja je ‘90-ih godina živjela 738 dana u krošnji goleme sekvoje stare više od tisuću godina, na platformi nešto većoj od dva četvorna metra i tako je spasila od rušenja. Nevjerojatna žena, nevjerojatna knjiga. Ne bih se baš bavio mržnjom desnice prema knjigama. Kladim se tek da golema većina onih koji su digli kuku i motiku na knjige mojih kolega, čini mi se da su najviše napadali knjige Olje Savičević Ivančević i Zorana Ferića, nisu pročitali knjige koje su napadali. I uopće, da takvi pročitaju jednu knjigu u deset godina, ako i toliko. A i kad čitaju, krive stvari čitaju, kako je pjevao Branimir Štulić, pa bi im trebalo isključiti elektriku. Koliko znam, nisu napadali moje knjige, što mi je žao. Knjige su zabranjivali, spaljivali, a pisce progonili, zatvarali i ubijali svi totalitarni režimi. Poznato je koliko je pisaca skončalo u Staljinovim gulazima, a i nacisti su spaljivali knjige. Da spomenem ovdje slučaj njemačkog pisca, bavarskog socijalista i pacifista Oskara Mariju Grafa koji je pošizio jer nacisti nisu spaljivali i njegove knjige te napisao poznati proglas "Verbrennt mich!" (Spalite me) koji počinje riječima: "Ovakvo nepoštovanje nisam zaslužio".

Može li se kod nas živjeti od književnosti?

- Samo od honorara za knjige ne bih mogao preživjeti. Najviše mi donose njemački prijevodi, no sve ne bi bilo dovoljno za režije i minimum osnovnih potreba. Nekad sam budžet krpao pišući za novine, a sad mi taj dio budžeta pokriva mirovina. Mogu reći da imam dosta.

image

Edo Popović

Ronald Gorsic/CROPIX

Kako vam je u prirodi, na selu, kako provodite dane? I najvažnije, kako zdravlje?

- Hvala na pitanju, zdravlje je dobro, zasad. Na imanju uvijek ima posla, ove godine trava raste k‘o luda, ne stignem sve pokositi, a napokon smo ogradili vrt, pa nam srne više neće jesti ono što smo posijali, a jele su sve osim rajčica. Sad me čeka skidanje starih dasaka potkrovlja i stavljanje novog poda, pa da učinimo još jedan korak prema onome što smo zamislili, bolje rečeno prema onome što je supruga zamislila i projektirala, pa će nam tako potkrovlje biti otvorena galerija. Zatim dokolica, vrlo ljekovit dio moje svakodnevice, pa kad je dan sunčan i suh branje biljaka za hranu i za sušenje… Uvečer, ako nisam previše umoran, čitam i pišem.

Nedavno sam radila intervju sa Svenom i divno je pričao o vama i svojoj majci. Krenuo je vašim stopama. Jeste li ponosni, koliko ste kritični jedan prema drugome?

- Naravno da sam ponosan na našeg sina. Lijepo mi je pratiti što radi i kako je, unatoč okruženju, sposoban živjeti samostalno, od vlastitog rada. Kad mi pošalje rukopis na čitanje, što smatram komplimentom i gestom povjerenja, bez pardona i dlake na jeziku u komentarima mu napišem što mislim o dijelovima koji mi se ne sviđaju. Prijatelji i kolege tome i služe, da ukažu na loše dijelove rukopisa, ako ih ima.

Već radite na novoj knjizi. Možete li nam reći nešto o njoj i hoće li opet biti kratka? Vašim čitateljima ni 500 stranica ne bi bilo dovoljno, kažu "nikad dosta divnih riječi Ede Popovića".

- Ne znam hoće li biti kratka, bit će onolika koliko bude potrebno. Riječ je o rukopisu "Nema mačaka lutalica u Švicarskoj", mješavini putopisa, dnevnika i eseja, a vjerujem da ću je dovršiti do kraja godine. Inače, bolje da vam kažu da je knjiga mogla biti opsežnija, nego da vam kažu da ste je mogli i skratiti. Držim se one ‘manje je više‘.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 07:04