'EZAN'

OBRNUTA ŠEHEREZADA U NOVOM ROMANU IVANE ŠOJAT Priča o Luki iz doline Neretve, ratniku elitne sultanove vojske

 Emica Elvedji / CROPIX
 Povijesni roman smješten u 16. stoljeće. Glavni junak odveden je iz rodnog mjesta i adoptiran u novu obitelj, gdje prelazi na islam

Meša Selimović i Ivo Andrić mora da se negdje mudro i ponosno smiješe. Njihova zadužbina organski se primila u novom romanu Ivane Šojat, treperi među stranicama poput zapretene riznice ili umnog pretka. A onda opet jezdi dalje pod autoričinim samosvojnim umijećem, otvara nove granice i izazove neistraženog.

Na našim balkanskim prostorima gdje sve vrvi od retrogradnog kidanja veza, rušenja, zanemarivanja naslijeđa i upornog resetiranja pamćenja, “Ezan” (Fraktura) uzoran je primjer estetske i etičke svijesti o važnosti kontinuiteta. O njezi koju jedan neimar posvećuje nauku neimara u vremenu iza sebe. I ta njega je samo jedna od brojnih vrijednosti ovog romana. “Ezanom” je Ivana Šojat dosegnula visoke standarde uzbudljive, srčane i beskompromisne a pomno izbrušene literature.

Riječ je o jednoj od brojnih epizoda (često obrađivanih u umjetnosti) kojima je natopljena povijest Osmanskog Carstva: odvođenje dječaka iz drugih, osvojenih teritorija carstva i njihovo drilanje za janjičare - elitnu sultanovu vojsku. U 16. stoljeću glavni junak Luka iz bosonogog djetinjstva u dolini Neretve dospjet će do ratničkih vrhova carstva na Bosporu u vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog. Emotivno i socijalno bit će adoptiran u novu obitelj, primiti islam i postati Ibrahim. Jedan od onih turskih ratnika koji se naposljetku borio i bio teško ranjen u martiriju pod zidinama Sigeta.

U radionici Ivane Šojat povijesni romani (poput nagradama ovjenčanog “Unterstadta”) nikada ne robuju suhoj historiografskoj građi, ponajmanje mitomanstvu historije kao dogmatske učiteljice. Šojatova ponajprije bdije nad epizodnim protagonistima slabe povijesti - rubnim ljudima čija su životna iskušenja istinsko meso i krv evolucije. Izabravši za okvirni žanrovski model “Ezana” (što u islamskoj religiji znači poziv na molitvu) filigransku strukturu bajke iz tisuću i jedne noći, autorica je postigla dvostruki efekt očuđenja. Kao prvo, dobili smo opojni melankolični šerbet kojim se premazuju naturalističke rane. S druge strane, bajkovitost je osigurala onaj snoviti pripovjedni ritam ušuškan na svilenim jastucima duhovne utopije, podalje od divljeg svijeta.

“Ezan” je retrospektivno putovanje koje umirući Ibrahim u amanet ostavlja sinu Denizu: “Četrdeset ću ti dana pripovijedati sebe i mater tvoju, a ti zapisuj. Ili nemoj. Kako ti je već po ćeifu.” Ibrahim sliči nekoj obrnutoj Šeherezadi. Prije negoli se u prah pretvori, napregnut će svu raskoš mašte i bolnog životnog iskustva i pretočiti ih u moronosnu hiljadu i jednu noć. Ne zato da bi odgodio smrt pričom nego polazeći smrti ususret, svodeći životne račune. Raskošna priča koju autorica mudro plete oko najskrovitijih intima duše svog nosećeg junaka nipošto nije umrtvila naš čitateljski ritam. Ibrahimov ispovjedni testament pratimo bez daha kao najuzbudljiviji film ceste. Osim produhovljenog osjećanja za epsku matricu koja je formom monumentalna a sadržajem krajnje intimistička, Šojatova je ispisala i posvetu jeziku kao takvom.

Vjerno dočaravajući sva Lukina/Ibrahimova putešestvija kroz bogatstva i prokletstva koje učenje jezika, materinjeg ili tuđeg, sadrži u svom prapočelu. Od dospijeća u jezik do razmjene i prihvaćanja mnogih identiteta - to je još jedan sloj “Ezana” koji se moćno prostire pred čitateljem. Bježeći od otrovnih fobičnih stereotipa prema kojima bi se kršćanska religija i duhovnost nametala kao superiorna žrtva pred barbarima s istoka, Ivana Šojat komponira divnu odu prožimanja dvaju svjetova, filozofija i konfesija. Ne izbjegavajući, dakako, ni tamne strane tih odnosa, ali žestoko se boreći za svaki gram ljudskosti u čovjeku. Bez obzira na vjeru, boju kože ili duše.

Mitomanima i obnevidjelim čuvarima nacionalističkih rukotvorina i krivotvorina neće se svidjeti gorka, tužna osuda ratova kao pogube ljudskosti koju Ivana Šojat u “Ezanu” iznosi neprikosnoveno i čestito: “Nitko u ratu nije pošteđen mraka. Samo si poraženi lizanjem rana ovlaš ispiru tamu koja ih je zapljusnula, a pobjednici hvalospjevima o junaštvu. Svi ostaju unakaženi i pomalo mrtvi iznutra. Nema nikog tko u ratu nije poželio smrt drugome, nema nikog tko nije bio bijesan ili toliko ustrašen da mu se čaša bijesa ili straha ne izlije u mržnju koja ponese dalje no što je itko kanio poći.” Jedna od onih knjiga koje vam postaju rod, prijatelj i pancirka za čuvanje duše.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 15:02