DAVID MITCHELL ZA JUTARNJI

OMILJENI ENGLESKI PISAC 'Ne čitam ni pozitivne niti negativne kritike mojih romana jer me odvraćaju od stvarnog posla - od toga da pišem što bolje'

 

David Mitchell ovaj vikend prvi put boravi u Hrvatskoj. Pisac koji je svjetsku slavu stekao romanima “Atlas oblaka”, “Livada Crnog Labuda” te “Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta” sinoć je u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti čitao svoje nove priče, večeras će u zagrebačkom klubu Booksa s turskom spisateljicom i novinarkom Ece Temelkuran razgovarati o književnosti i politici te politici književnosti, a u nedjelju u dubrovačkim Lazaretima - kreativnoj četvrti Dubrovnika s Miljenkom Buljević pričat će o književnosti i putovanjima.

U “Atlasu oblaka” s kojim se, baš kao i s romanom “number9dream” našao u užem izboru za nagradu Man Booker, autor pripovijeda kako tijekom pet stotina godina postupci ljudi i njihovi životi utječu jedni na druge te ostavljaju posljedice na prošlost, sadašnjost i budućnost. Njegov debitantski roman “Ghostwritten”, objavljen 1999., proglašen je najboljom knjigom pisca mlađeg od trideset pet, a kasnije je uvršten i u uži izbor za Guardianovu nagradu za debitantski roman. Osim romana piše i kratke priče te libreta. Magazin Time svojevremeno ga je uvrstio među stotinu najutjecajnijih ljudi na svijetu. Za Jutarnji list Mitchell je govorio nekoliko dana uoči dolaska u Hrvatsku.

Roman “Kuća Slade” (prijevod Saša Stančin) kod nas izlazi danas, tj. prvi će se put moći kupiti u zagrebačkoj knjižari Vuković & Runjić gdje će autor potpisivati primjerke. “Kuća Slade” krenula je kao priča na Twitteru. Kako je bilo pisati u tako ograničenoj formi kakvu zadaje spomenuta društvena mreža? “Doista je bilo ograničeno, zato sam to i učinio. Uživao sam u izazovu, morao sam o pripovijedanju razmišljati na vrlo minimalistički, reduktivan način. Bez velikih objašnjavanja, bez dugačkih dijaloga, bez složene liste likova, čak i bez dugačkih imena. Bilo je to kao pisanje haikua za osobu s vrlo kratim pamćenjem.”

Kriza srednjih godina

Za roman “Koštani satovi” Mitchell kaže da je, među ostalim, nastao kao izraz krize srednjih godina. “Napisao sam ga u svojim četrdesetima, u doba kad ljudi moraju revidirati ideju o samom sebi. Kad još niste stari, ali više niste ni mladi. Neka se vrata zatvore, druga se otvore, više nije moguće razmišljati da su starost i smrt stvari koje se događaju drugim ljudima. Racionalno mi, naravno, znamo da ćemo jednog dana umrijeti, ali što se tijela tiče, mnogi od nas (ja, u svakom slučaju) ne vjeruju sasvim u to.

Sve dok naboran, proćelav muškarac bolnih koljena koji izgledom podsjeća na vašeg oca ne počne buljiti u vas iz ogledala. Osjećate kako vas mlađa generacija počinje odvajati od centra svijeta. Sve te promjene traže revidirani odnos prema smrti, odnos koji se temelji na nečem zdravijem negoli je strah. ‘Koštani satovi’ je moj pokušaj da stvorim takav odnos. Slijedi čitav život smrtnog lika, poput vas ili mene, koji se susreće s različitim vrstama besmrtnih između 1980-ih i 2040-ih. Ta knjiga istražuje smrtnost iz perspektive besmrtnosti, što nju i mene čini da zvučimo napeto i lišeno humora. No, nadam se da je ta knjiga također i jedna ugodna vožnja.”

Govoreći o romanu na kojem trenutačno radi, najavljuje: “Radi se o psihodeličnoj folk-rock grupi iz kasnih 1960-ih. Dug je i ima mnogo slojeva. Molim vas, poželite mi sreću”.

O pisanju će kratko: “U pisanju pronalazim veliko zadovoljstvo, ali da, to je ujedno i teško i zahtjevno, premda ne toliko teško i zahtjevno kao što je život radnika u tvornici odjeće u Bangladešu ili Eritrejcu koji prodaje Gucci torbe na prostirci na plaži, ili samohranoj majci u Chicagu koja radi tri posla ne bi li platila stanarinu i kupila hranu. Nemam puno strpljenja kad se profesionalni pisci žale na to kako im je naporan život”.

Mitchell je neko vrijeme živio na Siciliji, potom je osam godina u Hirošimi podučavao engleski jezik. Živi u Irskoj, oženjen je Japankom Keiko Yoshidom, djeca imaju japansko državljanstvo, obitelj u Japanu svake godine boravi na dugim praznicima.

Govoreći o Japanu i tamošnjoj kulturi, komentirajući i nižući što je najbitnije naučio za života tamo, kaže: “Ljubaznost je prodornija od nepristojnosti. Ono što vas na nekoj osobi ili na nekom mjestu izluđuje jest, ne suprotna, nego druga strana onoga što volite na toj osobi ili tome mjestu. Ako živiš u zoni potresa, imaj blizu sebe baterijsku svjetiljku, tjednu zalihu vode i suhe hrane”.

Već neko vrijeme radi na filmu koji govori o klimatskim promjenama. I iako je to jedna od najbitnijih globalnih tema, mnogima se još uvijek doima jako dalekom od njihova života, nije predmet njihova interesa. Je li to zato što ljudi misle da osobno po tom pitanju ne mogu učiniti mnogo?

“Taj je film, kako u Hollywoodu kažu, još ‘u razvoju’, što znači da bi se mogao dogoditi iduće godine, ili se možda nikad ni neće dogoditi. Što se tiče vašeg pitanja o klimatskim promjenama, mislim da je odgovor ‘da’, ali: mi moramo raditi što možemo, jer zajedničkim djelovanjem možemo postići više no što mislimo. Hrvatski čitatelji žive u relativno dobro funkcionirajućoj demokraciji, stoga možete glasati za one koji će gurati zeleni program, čak i ako to znači da će vaši računi za struju biti veći.

Ako ništa, barem otpustimo ideju da su klimatske promjene kineska zavjera ili neka liberalna teorija. One se stvarno događaju. Ako nam nije prihvatljivo da naša djeca žive mnogo manje udobne živote od naših, mi moramo napraviti što je u našoj mogućnosti, čak ako to i ne izgleda mnogo.”

Staretinarnica uma

Nikad ne čita kritike svojih romana. Zašto? “Nikad ne provodite vrijeme s ljudima koji vas udaraju u lice. Zašto? Zapravo, ne čitam niti pozitivne kritike svojih romana. Drago mi je da ljudi vole to što radim, naravno, ali riječi se zadrže u glavi kao sjemenke kivija u zubima. I pozitivne i negativne kritike odvraćaju od stvarnog posla, od toga da pišem što bolju fikciju.”

Odakle dolaze njegovi romani? Kad prepozna da neka priča na kojoj radi ima potencijal? Odakle stižu ideje?

“Mislim da su romani jednog autora sastavljeni od neke vrste starinarnice uma: interesa, strahova, prisila, drugih knjiga, drugih umjetničkih formi, njegova života, života drugih ljudi, onoga što je čuo u autobusu prije desetak godina, onoga što je jutros pronašao u nekoj rupi Googlea. Nisam siguran znam li ikad ima li neka priča potencijal, jedino se nadam da, ako mene nešto zanima, to bi moglo zanimati i druge ljude. Ideje dolaze iz svijeta, naravno odabrane našom znatiželjom. Pitati odakle dobijete ideje pomalo je kao pitati delfina odakle dobije vodu.”

David Michell ima govornu manu. O tome kako se s godinama naučio nositi s mucanjem kaže:

“Na dan kad sam prestao o svojem mucanju razmišljati kao o neprijatelju kojeg moram poraziti svom svojom moći prokletstvo se počelo pretvarati u neobičnu vrstu blagoslova. Pokušaj da dokinem svoje mucanje bio je nelogičan gubitak energije: razmislite o tome - kad biste mucanje mogli eliminirati upotrebljavajući samo snagu volje, nitko ne bi mucao. Zato sam počeo razmišljati o mucanju kao o prijatelju koji mi je donio bogat vokabular, jer sam morao pronalaziti alternativne načine da bih nešto kazao izbjegavajući riječi koje počinju sa slovom na kojem mucam. Također, moje je mucanje učinilo da sam možda ljubazniji i da manje osuđujem ljude. Napisao sam roman o dječaku koji muca, i tu mi je moje mucanje bilo izvor znanja i pomoć pri istraživanju.

Kad sam počeo respektirati svoje mucanje, ono je počelo poštovati mene, dalo mi je da čitam na radiju, na televiziji, na festivalima. Više ne mucam tako jako, ali nikad ne kažem da sam ‘pobijedio mucanje’ ili ‘izliječio se od mucanja’ - jer to bi bilo neuljudno prema mojem mucanju. Umjesto toga, kažem da radim na tome da postanem nemucajući mucavac. Ako mi se mucanje vrati, recimo čak i dok nešto javno čitam - to je u redu. Ponekad se to dogodi. Tad kažem: ‘Ispričavam se, moje mucanje samo vas želi pozdraviti, stoga, molim vas, dajte mi malo više vremena za ovu riječ’. Povremeno ću čak proslovkati tu riječ i nastaviti čitati dalje.

Nitko ne napušta čitanje s gađenjem; ako ništa drugo, publika je više na mojoj strani negoli prije. Razvio sam i neku vrstu militantna stava o činjenici da sam mucavac, razmišljam: ‘Ako netko ima problem s mojim mucanjem, pa, dovraga, to je njegov problem, ne moj’. Ako mi se netko smije zato što mucam, onda ta osoba i nije vrijedna poznanstva. Tako je moje mucanje postalo nekakav kvalitativni filter za stvaranje novih, potencijalnih prijatelja (ili djevojaka, nekad prije).

Autizam i mucanje

Kao i autizam, probleme s govorom slabo razumijemo. Tu postoji genetska komponenta, istraživači su je pronašli proučavajući blizance, ali tu igraju ulogu i neki vanjski faktori, kao i psihologija. Ljudi koji mucaju ne mucaju kad pričaju sami sa sobom u praznoj sobi, dok pjevaju ili pričaju sa životinjama. To mi govori da je najveći pokretač za mucanje - strah da ne bih zamucao. Na to se može odgovoriti tako da odbiješ bojati se mucanja. Pouka je: ‘Mucati je u redu’. Ako nemate problema s mucanjem, a čitate ovo, znajte da je to način na koji možete pomoći prijatelju ili članu obitelji koji muca - tako da mu jasno stavite do znanja da se uopće ne brinete zato što muca, da uopće nije problem treba ili sat vremena ili deset sati ili stotinu godina da kaže rečenicu.”

Mitchell i supruga roditelji su autistična dječaka. Njih dvoje s japanskog su na engleski preveli dvije knjige što ih je napisao Naoki Higashida, Japanac s autizmom. Autor je u njima dao svojevrsne autoportrete. David Mitchell drži da autizam, zapravo, i nije bolest, nego drukčije stanje i drukčiji način razumijevanja stvari.

“Autizam nije bolest. Autistični ljudi mogu trebati pomoć i razumijevanje nas koji smo neurotipični, ali oni nisu pacijenti i pomalo je uvređujuće misliti o njima kao o ‘žrtvama’. Autizam je jedna alternativna neurologija. Njezine su manifestacije mnogobrojne, stoga nema dvije autistične osobe koje su sasvim jednake. Neki oblici autizma čine život vrlo teškim u ovom našem neurotipičnom društvu, ali malo znanja i dobre volje od nas mogli bi biti od pomoći. Nije istina da ljudi s autizmom ne mogu voljeti ili osjećati emocije, istina je da mi, neurotipični ljudi, ne možemo čitati načine na koje autistični ljudi pokazuju ljubav ili emocije. Roditeljima djeteta koje je upravo dobilo dijagnozu autizma želio bih poručiti: ‘Ne brinite, niste izgubili svoje dijete’. Ispričajte me na ponešto banalnoj metafori, ali vi ste sad zajedno na putu. Nebesa znaju da putovanje nije uvijek jednostavno, ali na njemu ćete naći i prekrasne stvari.”

Na koncu, engleski autor komentirao je i Brexit koji kuca na vrata: “Bojim se da će se Brexit pokazati kao čin nacionalnog samoozljeđivanja koji će Ujedinjeno Kraljevstvo učiniti siromašnijim, ranjivijim i ograničenijim. Dobra je strana toga da, kad britanska industrija i japanski proizvođači automobile presele njihove tvornice iz Europe, BDP padne, a cijene hrane skoče, prednosti članstva u EU postat će jasnije ljudima u ostalih 27 zemalja. Bio bih sretan da vrijeme potvrdi da nisam u pravu, ali u rujnu 2018. Brexit izgleda kao govnarska predstava Konzervativne stranke. Živim u Irskoj i namjeravam ovdje i ostati”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. prosinac 2024 00:13