Željka Matijašević

‘Opsjednuti smo time koliko nas drugi potvrđuju ili osporavaju, jesmo li zaljubljeni u sliku koju smo stvorili o sebi‘

Željka Matijašević je omiljena profesorica na studiju Komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u zagrebu

 Neja Markicevic/Cropix/Cropix
Znanstvenica, sveučilišna profesorica i književnica nakon doktorata na Sveučilištu Cambridge vratila se na Odsjek za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta

Željka Matijašević znanstvenica je, sveučilišna profesorica i književnica koja se nakon doktorata na Sveučilištu Cambridge (Trinity College) s tezom o odnosu lakanovske psihoanalize i filozofije vratila na Odsjek za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta, na kojemu je studirala u grupi s Francuskim jezikom i književnošću - ovaj put, kao redovita profesorica. Temeljni joj je znanstveni interes teorijska i primijenjena psihoanaliza. Studenti hrle na njezina predavanja! Autorica je pet znanstvenih knjiga: "Lacan: Ustrajnost dijalektike", "Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan", "Uvod u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll/Hyde", "Stoljeće krhkog sebstva: Psihoanaliza, društvo, kultura" te "Drama, drama". Također je napisala književna djela "Crna limfa/Zeleno srce: Alternativni leksikon duše" i "Obrana okusa smrti". Povodom knjige o borderline kulturi, koju je objavila prošle godine za Lexington Books, razgovarali smo o aspektima tog fenomena, novim oblicima autoritarnosti, neurozi i psihopatskim karakteristikama korporativnog mentaliteta...

Vaša knjiga se zove "The Borderline Culture: Intensity, Jouissance, and Death" (Borderline kultura: intenzitet, uživanje, i smrt). Koliko je dugo nastajala, što su bili, recimo to tako - uvjeti njezine proizvodnje?

- Duže vrijeme sam razmišljala o tome kako živimo u vremenima u kojima su sve granice pomaknute, granice između svjesnog i nesvjesnog, života i smrti, načela ugode i načela zbilje, svijeta fantazije i realiteta, subjektivnog i objektivnog, osobnih projekcija i znanstvenih činjenica. Knjiga je nastajala paralelno s mojim više intuitivnim uvjerenjem u postojanje borderline kulture, kao i željom da razjasnim što je ustvari borderline, odnosno granična ličnost u psihoanalizi, jer je sam pojam izrazito nejasan. Psihoanalitički pristup koji zastupam u knjizi jasno je postavljen i kao želja za dubinskim razumijevanjem granične ličnosti i njezina traumatičnog iskustva.

Kako uopće pristupiti fenomenu borderlinea? Još jedan je to od termina koji je kolokvijalno dobio previše nesuvislih i neopravdanih interpretacija...

- Apsolutno, sam termin je kolokvijalno sve prisutniji i pri tome se u isti koš trpaju ljudi čija su iskustva potpuno različita, njihov emotivni i duševni život je različit, kao i način na koji se suočavaju s bolnim emocijama. U znanstvenim pristupima tom terminu jasno je koliko ga je teško odrediti pa izgleda da duguje svoju nesretnu sudbinu morfemu border - granica, tako da se u njega stavlja sve što nije klasična neuroza, a nije ni psihoza. Od Freuda do danas naše poimanje neuroze se jako promijenilo, tako da ima malo klasičnih neuroza, s potiskivanjem kao temeljnim obrambenim mehanizmom.

Možda bi bilo najlakše reći, u skladu sa psihoanalitičarom Heinzom Kohutom, da je borderline razina na kojoj određena ličnost živi, doživljava stvari i funkcionira, to bi bila razina koja je bolnija, fragilnija i nestabilnija od neurotske razine, a može uključivati i povremene psihotične simptome. Međutim, kada kažemo razina, mislimo na to da unutar same borderline razine postoje niža, srednja ili viša razina, pa kada kažemo ‘granična ličnost‘, uvijek moramo imati na umu koja je razina funkcioniranja te ličnosti. Ova je ličnost jako stigmatizirana zbog moguće prisutnosti psihotičnih simptoma, a također samu sebe stigmatizira i smatra manje vrijednom zbog tog iskustva. Stigma uvijek ima svoje izvore u neznanju i strahu, tako da najviše stigmatiziraju ljudi koji se boje svojih vlastitih psihotičnih dijelova, a svi ih imamo, ili, kako je svoju knjigu nazvao psihoanalitičar Paul Verhaeghe, ‘O bivanju normalnim i drugim poremećajima‘.

Djelo koje smatram prijelomnim u razumijevanju te ličnosti je knjiga Andréa Greena ‘Privatno ludilo: psihoanaliza graničnih slučajeva‘, gdje autor obrće shvaćanje granične ličnosti kao one koja je u procijepu između neuroze i psihoze, i prostor granice tumači kao prostor pregovaranja između suprotstavljenih sastavnica psihe. To je kao da kažete da granice ne dijele, nego spajaju, to je Green učinio za borderline ličnost. Cilj je pomaknuti se od crno-bijelih afekata prema sivim zonama, zonama u kojima naši suprotstavljeni dijelovi vode dijalog. Znači, granica - line je postala land - široki prostor slobode i mjesto gdje preslagujemo i kanaliziramo vlastite intenzivne afekte, a naglasak je stavljen na dinamički shvaćen unutarnji sukob.

Granična ličnost je ona koju obilježuju upravo emotivni intenzitet uglavnom negativnog pola, težnja da stvari vidi crno ili bijelo te također vrlo fragilna i nestabilna samosvijest, krajnje nesiguran osjećaj identiteta. Ta ličnost je s jedne strane izložena intenzivnim afektima, a unutar nje ne postoji dovoljno čvrsta os koja bi te afekte kanalizirala, sublimirala, proradila. Impulzivnost se često navodi kao obilježje te ličnosti, ali i u pogledu toga možemo reći, poput psihijatra Viktora Frankla, da prostor između impulsa i odgovora na njega sačinjava slobodu ličnosti. Upravo su taj odgovor i taj prostor ono što bi Green nazvao zonama pregovaranja.

Što je onda borderline kultura? Kako se ona određuje?

- U svojem teorijskom razmatranju borderline kulture išla sam u smjeru suprotnom od patologizacije suvremenog društva, u smislu toga da nisam dijagnosticirala prisutnost borderline čimbenika u suvremenoj kulturi, nego sam, baš obratno, uočila i pokušala dokazati da su u suvremenim zapadnim društvima granice vrlo labilne i pomaknute, i da je borderline ličnost naprosto manifestacija društvene i kolektivne psihopatologije. Ovdje mislim na nekoliko temeljnih odrednica borderline kulture: pop-kulturno i marketinško poticanje emotivnog intenziteta; medijsko proizvođenje crno-bijelih polariteta; i, naposljetku, ono što se dugo smatralo temeljnim obilježjem granične ličnosti, a to je cijepanje (splitting). To cijepanje, koje je više nego evidentno u političkoj areni i u svim oblicima diskriminacije, ta logika ili/ili je nešto što susrećemo svaki dan i što nas dovodi do pitanja: ako nas kultura tjera da sve vidimo crno-bijelo i nalaže rasizam uspješnosti preko energetski intenzivne ličnosti, u nekoj čudnoj sprezi s energetskim rječnikom new agea, tko je onda borderline? Društvo ili pojedinac?

U kojoj je relaciji vaša knjiga sa slavnom knjigom Christophera Lascha "Narcistička kultura"? Čini mi se da dijaloška poveznica postoji?

- U vrlo bliskoj vezi jer mi je Laschova knjiga bila otkriće u mojim ranim dvadesetima i velikim dijelom je usmjerila moje istraživanje kulture i društva. Laschova knjiga iz davne 1979. godine bila je hit i Lasch je, iako sociolog po struci, ispravno uočio temeljne društvene trendove nakon odumiranja kontrakulture i nove ljevice u sedamdesetima, koje je nazvao ‘ja-desetljeće‘ nakon što su snovi o velikim političkim, društvenim, kulturnim i psihološkim promjenama koje su se trebale dogoditi u međusobnoj sintezi - propali. Lasch kaže da njegova knjiga nastaje u vrijeme rađanja doba slike, a slika je narcistički počela dominirati našim osobama. Opsjednuti smo time kako se prezentiramo drugima, koliko nas drugi potvrđuju ili osporavaju, jesmo li zaljubljeni u sliku koju smo stvorili o sebi, a ustvari preziremo i gnušamo se svog istinskog sebstva? Doba slike pogoduje ličnosti koju Lasch smatra ispraznom, površnom, bez ikakvog interesa za društvo, koja život provodi u zrcaljenju i samozrcaljenju. To je također ličnost koja traži isključivu i neprestanu potvrdu drugih pa onda te potvrde pounutruje, što su tužne zamjene za istinski osjećaj samopoštovanja.

Koje su manifestacije borderline kulture? Kakvi smo mi kao njeni "izvođači"?

- Upravo je, kao što ste spomenuli, ‘izvodimo‘, a ne znamo što radimo, odnosno u stalnom izvođenju te borderline kulture ne promišljamo o tome kako smo je kooptirali i kako je ona hegemonijski nametnuta i kooptirana kao oblik samoizražavanja. Ovdje ponajprije mislim na intenzitet kao stjegonošu borderline kulture, a paradoksalno je da je intenzitet prebivao negdje na rubu dok u divljim šezdesetima nije bio postavljen kao temeljna valencija iskustva. U šezdesetima su se iskustva vrijednosno određivala ne prema tome jesu li dobra ili loša, nego prema tome jesu li intenzivna ili mlaka, suzbijena, a potonje je označavalo konformista i malograđanina. Tada je temeljna opozicija bila hip nasuprot square, a square je označavalo uštogljene ličnosti uskih pogleda koje se svega boje, a posebno novih iskustava, kao što odbijaju prihvatiti da nova iskustva mogu doprinijeti psihičkom razvoju i uvećanju ličnosti, a u konačnici i promjeni ličnosti jer je to najviše zanimalo kontrakulturu - promijeniti čovjekovu svijest.

Nakon što se davno pogubila politička oštrica šezdesetih u djelovanju nove ljevice, u kulturnom sjećanju današnjice prebivaju hipiji i krilatica ‘sex, drugs and rock‘n roll‘, kao i intenzitet. Intenzivna iskustva bila su toliko slavljena da su se usidrila i u tadašnjem kultu droge jer se smatralo da su psihoaktivne droge te koje će uvećati svijest i doprinijeti evolucijskom skoku ljudske vrste dok nije došlo do otkrića da izazivaju psihoze i uništavaju mozak. Problem s navodno oslobađajućim intenzitetom je u tome što je po sebi intenzitet smatran društveno subverzivnim. Danas znamo da nipošto nije tako, kultura droge koja danas ustraje u svojem histeričnom i krajnje alarmantnom obliku razotkriva skrivenu istinu kontrakulture - da je intenzitet oduvijek bio hedonistički i konzumeristički ili je to brzo postao. Idealni i najpoželjniji, kao i najintenzivniji konzument brzo je zamijenio društvenog disidenta i ‘lijepo‘ zapečatio ‘napredak‘ kasnom kapitalizmu prilagođenog subjekta.

Iz perspektive teorijske psihoanalize - koje su glavne "teme" borderlinea?

- Iz perspektive teorijske psihoanalize, najzaslužniji teoretičari su svakako Heinz Kohut, Otto Kernberg i André Green. Budući da je cijepanje uvijek bilo temeljna odrednica borderlinea, odnosno fragmentiranost, spojile su se ideje psihičkog razvoja i postizanja cjelovitosti. Zašto se ustvari razvijamo? Pa da bismo istovremeno postali veći, u smislu naših ljudskih kapaciteta, i cjelovitiji, u smislu prikupljanja fragmentiranih djelića naše psihe. Ne rađamo se cjeloviti, nego u fragmentima i s intenzivnim emotivnim doživljajima, a naš psihički razvoj nikada ne bi trebao prestati.

Novi oblici autoritarnosti, koji u svojoj srži i nisu toliko novi, omeđeni su homofobijom i mizoginijom. Zašto nikako da napuste tu "formu"? Što je takvim sustavima posebno intrigantno i/ili važno u poništavanju tih "drugosti"?

- U knjizi je jedan dio također posvećen nesposobnosti da se tolerira različitost i narcističkom zahtjevu za istosti te sam to pitanje razmotrila iz različitih uglova. Pozabavit ću se ovdje ličnošću koja mrzi sve različito od sebe. Adorno je takvu ličnost nazvao autoritarnom i definirao je kao nesposobnu da tolerira ambivalenciju, dvosmislenost. Tolerancija ambivalencije i postojanje ambivalencije su velike psihoanalitičke istine. Reći ću vrlo jednostavno: imamo loše i dobre dane, loše i dobre godine, dijelove tijela koji nam se više ili manje sviđaju. Ne moraju nam se jednako sviđati pojedini dijelovi našeg tijela, ali ih moramo prihvatiti kao svoje. Također, neke svoje osobine više volimo, neke manje, pa radimo na tome da loše smanjimo, a dobre povećamo, ali to je jako daleko od idolatrijskog obožavanja sebe i svog života u kojem baš ništa, ni na sebi ni u svojem životu, ne bismo mijenjali. Lacan je jednom rekao, uspoređujući naše emotivno iskustvo s čitanjem knjige, da u svačijoj osobnoj povijesti postoje stranice srama koje su čvrsto slijepljene i stranice slave koje su širom rastvorene i koje obavezuju na još veću slavu. Tako nam valja rastvoriti te slijepljene stranice i zatvoriti stranice slave ako govorimo o psihičkom razvoju.

Tako je i na psihičkoj razini doživljaja drugog, činjenica da se taj drugi odmiče od naše strukture je narcistički zahtjev za istosti - "svi moraju biti kao ja", a ja sam savršen i neupitan.

Na lakanovskoj razini poricanje ambivalencije značilo bi nemogućnost prihvaćanja manjka u sebi i drugima. Ali, stvar je u tome da su naše napukline i naši otvori istovremeno i mjesta gdje puštamo druge ljude da dopru do nas. Na društvenoj razini nemogućnost toleriranja ambivalencije i različitosti pojavljuje se u obliku mahnitog traganja za ‘apsolutnim‘ rješenjima jer ona umiruju, ona djeluju kao da ulazite u simbiozu s prvobitnim objektom i kao da se nije dogodila separacija, bolno odvajanje. Lakanovski orijentirani psihoanalitičari ne prestaju upozoravati, poučeni mračnom poviješću Zapada, na opasnost bilo kakvih političkih rješenja koja su ‘konačna‘. Za njih je, dapače, poricanje manjka u sebi i u drugom čisti oblik fetišističke perverzije. Na drugi način objašnjeno, ondje gdje prevladava izrazit strah od kompleksnosti života i svijeta zasigurno će se prigrliti apsolutna rješenja koja su i krajnje jednostavna.

Unutarnja tjeskoba koja nagriza ličnost, kao i sve destruktivne sastavnice projicirat će se na van jer su nepodnošljive - i tako će se stvoriti demonski drugi koji nam onemogućuje psihičku cjelovitost i psihičku dobrobit. Upravo se to pitanje dobrobiti za onog koji mrzi nije dovoljno naglašavalo, nego se u prvi plan stavljala njegova mržnja prema objektu. Paradoks je da su oni koji su skloni rasističkoj mržnji, mizoginiji i homofobiji, a ovdje je sada manje važno mrzi li se rod, rasa, etnicitet, seksualna orijentacija - u položaju negativne ovisnosti o tom demoniziranom drugom, odnosno da im on ‘jamči‘ ikakvu takvu psihičku cjelovitost, što je razlog zašto ga nikako ne mogu prestati mrziti: jer mržnja prema drugom čini dobro njihovom egu. Kada bi taj demonizirani drugi uzrokovao samo negativne efekte, jednom bi ga se prestalo mrziti. Ali, on služi dobrobiti rasističkog ega, tako da mržnja nikada ne može prestati, a slučajevi njezine neutralizacije su vrlo rijetki.

Iako je ponešto općenitije pitanje, ne mogu ga ne postaviti. Zanima me kakav je pregled, odnosno koje su nove diskusije o aktualnim primjenama psihoanalize na suvremene forme društvenosti, institucija, psihoterapije i kulture svakodnevice?

- Psihoanaliza je u potpunosti uključena u razmatranje formiranja našeg identiteta, pogotovo ovdje mislim na mlade ljude koji su rođeni u dodiru s virtualnom stvarnošću i društvenim mrežama. Prije desetak godina održan je simpozij ‘Psihoanaliza i virtualna zbilja‘ na kojem su se postavila različita pitanja vezana uz postojanje, osim dosadašnjih dviju zbilja - materijalne i psihičke, i treće zbilje: virtualne. Kao prvi problem pojavilo se razlikovanje načela ugode i načela zbilje, koje treba revidirati jer je nastalo kad su postojale samo dvije vrste zbilje. Također je izložen problem optimalne frustracije (uskrate) jer djeci morate nešto uskratiti da bi živjela u skladu s realitetom, ali sada ta uskrata može biti poništena u virtualnom prostoru. Osim dodatnog pojačavanja funkcije zrcaljenja, mladi ljudi su, rekla bih, toliko narcistički ranjivi jer su pod pritiskom da budu aktivni na društvenim mrežama, a izostanak pozitivnih komentara ih ranjava, kao i negativni komentari. Sve zvuči kao da smo formiranje mladih ljudi prepustili vršnjačkim grupama u virtualnoj stvarnosti. Fantazija je uvijek bila problem ako je pretjerano ometala načelo zbilje, ako nije sublimirana u obliku umjetnosti, stvaranja i široko shvaćene kreativnosti kao našeg osobnog doprinosa društvu, a sada postoje društveno poticana nepisana pravila o tvorbi sebstva na temelju fantazije.

Kako pristupiti ili kako se obraniti od tendencija normalizacije psihopatskih i sociopatskih aspekata korporativnog mentaliteta u našoj svakodnevici?

- Mislim da ste postavili pitanje kojim se svi bavimo, a i u budućnosti ćemo se, čini mi se, isključivo njime baviti. Svaka normalizacija je totalitarna, a jednodimenzionalnost koja nam se nameće jest stavljanje naše ličnosti u Prokrustovu postelju, gdje nam odsijecaju one neželjene tankoćutne i sublimirane dijelove koji nas sprečavaju da postanemo okrutni go-getters ili, kako je svoju knjigu posvećenu američkoj korporativnoj psihopatiji nazvao Robert Hare, ‘Zmije u odijelima‘. Jedan od iritantnijih dijelova neoliberalizma je meritokracija, odnosno svijest o tome da svatko dobiva što zaslužuje i da svatko sam zaslužuje svoj život i svoj status, a koja brutalno niječe činjenicu da ne krećemo svi s istih pozicija i da naša startna pozicija može biti toliko loša da nam onemogućuje ikakvu socijalnu mobilnost ili, jednostavnije, bolji život.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 05:30