'Ovdje neće biti čuda': Povratak usamljenog apatrida u horor poratne hrvatske provincije

Premda naslov prvog romana jednog od najtalentiranijih dramaturga mlađe generacije Gorana Ferčeca govori posve drugo, ne vjerujte mu - na dvjestotinjak stranica tog iznimnog rukopisa itekako ima čuda! Njegov roman nije nimalo “user friendly”, dapače, na njega ćete potrošiti nešto više vremena i koncentracije no što ste navikli, no to ne bi smjelo biti preprekom.

Mladi čovjek, Bender, prije petnaestak je godina napustio ove “naše” prostore, kao i mnogi drugi koje je na to natjerao rat, i smjestio se negdje u nekom neimenovanom gradu Zapadne Europe.

Telefonski poziv

Doseljenik, apatrid, samac, gay, nedefinirane profesije, u ranim tridesetima, samo “promatrač prepušten iluziji” koja može biti sadržana i u običnom mramornom kolaču, u takvom Zapadu sveden je na preživljavanje u zapuštenom stanu i osluškivanje zvukova vanjskog svijeta koji nikako nije njegov.

Jedan telefonski poziv odvodi ga natrag, u stari kraj, s prtljagom koja je toliko nebitna da je se može i ostaviti u aerodromskom zahodu. To neimenovano selo u kojem živi njegov otac, donedavno i njegova majka koja je jednoga dana nestala, samo je po diskretnim detaljima čitljivo kao jedno od onih hrvatskih mjesta koje su rat i tranzicija pretvorili u apokaliptično mjesto na kraju svijeta.

Šahovnice, “prokleta srpska pseta” i ostaci nesreće onih koji su otišli i onih rijetkih koji su ostali jedini su signali prepoznavanja o čemu se tu zapravo radi.

Otac i sin

A radi se o tjeskobnom odnosu oca i sina (što je jedna od trenutno najpopularnijih tema hrvatskih pripovjedača!), o prazninama i pustošima ne samo na zemljopisnim kartama nego i onim privatnim, kartama duše, o moralnoj pustoši koju iza sebe ostavlja svaki rat, nakon što je prethodno opustošio ljudske živote i, što je ovdje važno, krhotine tih života upisane u osobne predmete.

Mučan i crn

Minimalizam Ferčecovog pripovjednog svijeta očituje se reduciranim brojem likova i ruševnim kulisama svijeta u kojem oni egzistiraju. Tehnika struje svijesti, pak, omogućava pripovjedaču svojevrsno unutarnje oko kamere koje bilježi i naizgled nebitno i gradi znakovitu atmosferu, zasićenu detaljima koji nisu konkretni i napadni, ali grade tekst u kojem se čita pametna angažiranost i sveopća rezignacija svijetom u kojem “sutra neće biti ništa bolje”.

Ferčecov mučan i crn roman o svijetu koji se raspao i identitetu koji se više ne može pronaći, originalno je i znalački ispripovijedan, s mnoštvom umješnih, dramaturških, postupaka.