Ozbiljna obiteljska drama uz hommage vlastitim korijenima

Površan pogled na naslov romana njemačke književnice ruskog podrijetla Aline Bronsky (1978.) lako bi mogao sugerirati da je riječ o kuharici. Detaljan pogled, nakon pročitana štiva, otkrit će nam da roman to, veoma metaforički gledano, zapravo i jest.

Između ta dva pogleda valjat će nam se, međutim, probiti kroz nedaće jedne dosta netipično ispričane obiteljske drame, sročene ne toliko kao dokument o životu u posljednjim dekadama SSSR-a i traumama odlaska na žuđeni zapad - što je svakako prostorno-vremenski okvir fabule - koliko kao ironičan hommage jednom historijskom, gotovo već iščezlom tipu žene.

Potraga za identitetom

To je pripovjedačica Rosalinda Kalganova, svojeglava, samouvjerena, nametljiva, a iz vlastite vizure i vraški atraktivna sredovječna Tatarka, koja - odrasla kao ratno siroče u dječjem domu - svoju životnu misiju s jedne strane vidi u grozničavoj borbi za opstanak vlastite obitelji, kojoj je, opet iz vlastite vizure, dorasla jedino ona, te s druge u neprestanoj potrazi za izgubljenim kulturnim identitetom, koji - i ta sitnica krije se u naslovu - sve vrijeme više izmišlja, nego što bi ga znala rekonstruirati. Rosalindina kći Sulfija emancipirat će se u tom matrijarhalnom svijetu tek veoma polako, živeći ususret vlastitoj smrti u nizu veza koje joj, katkada tragično, katkada naprosto groteskno, osmišljava i raskida majka, njezin suprug, sveden na prezime, zadovoljit će se, kao i ostali muški likovi u knjizi, podređenom, tek gdjekad katalizatorskom ulogom, dok će se unuka Aminat, čiji život jedini pratimo od samog rođenja kao jedne od para blizanki, koja je slučajno preživjela umjetno izazvan pobačaj, pokazati trajnim kamenom smutnje i prepucavanja između majke i kćeri.

Alina Bronsky (foto: alinabronsky.com)

Priča, koja će se unatoč pripovjedačičinom duhovito oslikanom bražđenju po svim vrstama predrasuda i stereotipa, od seksističkih do nacionalnih, pa i ironičnom izjednačavanju ključnih i sasvim usputnih životnih situacija, na kraju ipak pokazati više tragičnom, negoli komičnom (što nam, opet, na duge pruge sugerira stil), prati, dakle, dug i kompliciran obiteljski rastanak od tmurnog uralskog velegrada, a s njime i jednog imperija na izdahu, koji se godinama ipak pokazivao kakvom-takvom mogućnošću identifikacije, te odlaska u Njemačku kao obećanu zemlju potrošačkog šarenila, koji se, dakako, i opet odvija pod Rosalindinim sumanutim dirigentskim napucima, koji zarad fiksirana cilja prelaze čak i preko činjenice da se Sulfijin treći, iskonstruirani suprug, a ujedno i spasonosni stranac koji omogućuje odlazak, razotkriva kao (vjerojatno) pedofilni i ne baš uspješni autor nacionalnih kuharica…

Ruskinja u Njemačkoj

Svijet tragedije, koji se otvara u novoj okolini, ali ga pripovjedačičin tek povremenim krizama uzdrman ego uporno uljepšava i negira njegovu okrutnost, moment je koji “Najljuća jela tatarske kuhinje” bitno razlikuje od sličnih priča germanofonih autorica ruskog podrijetla, koje posljednjih godina žare i pale njemačkim književnim prostorom (a neke su, poput Olge Grjasnove ili Julyje Rabinowich, prevedene i u nas), jer na planu unaprijed zamagljena i nesigurna identiteta protagonistkinja zapravo ne dolazi ni do kakvih kulturnih sinteza ili simbioza.

Dobar odjek

Kad je 2010. objavila svoj roman, koji je u njemačkoj javnosti naišao na dobar odjek i veliku pozornost, Alina Bronsky zasigurno nije ni sanjala da će nepune četiri godine kasnije s krimskom krizom tatarska nacija, raseljena, desetkovana i gotovo izbrisana identiteta, zadobiti žalostan politički publicitet. Otkako se o njoj medijski bar nakratko progovorilo, jasno je da se odjeci njezine sudbine mogu osluškivati i u neispričanoj pozadini ovog romana, gdje se tragovi izgubljena identiteta, čija je rekonstrukcija ipak jedan od bitnih motora fabule, naziru još jedino u napola izmaštanim sjećanjima, riječima i imenima, te - naslovu za volju - zaboravljenim receptima jedne kuhinje o kojoj, kako ćemo vidjeti, svaki stranac znade više od Tatara samih. To je, dakako, samo tmurni obrub, kakav priče rado zadobivaju kad stvarnost svojim tupim kandžama razdere velove fikcije, no neće biti naodmet da ga se pri čitanju uzme u obzir.