'POUZDAN IZVOR' Novinarka koja nikad ne odustaje

Merita Arslani u nepune je tri godine objavila tri romana, što je prilično iznad hrvatskog prosjeka kad je o produktivnosti pisaca riječ, a već onim prvim, “Anđeli će samo zaspati”, priskrbila si je brojnu čitateljsku publiku koja s nestrpljenjem očekuje svaki njezin novi naslov. “Anđeli”, za koje je dobila i nagradu Kiklop za debitanta godine, jedna su od onih knjiga kod kojih ne razmišljate puno o tome koje je sve postupke pripovijedanja autorica koristila, vjerujete li u anđele ili kako roman razdijeliti na sastavne dijelove, već je jednostavno pročitate, u dahu, zaboravljajući na opaku kritičarsku aparaturu koju biste trebali primijeniti.

Slično je i s drugim romanom “Probudi me kad prođe” kojim je Arslani učvrstila svoju poziciju umješne pripovjedačice čije knjige govore o stvarnosti, ne bježe od emocija i ne pitaju se što je trenutno u književnoj modi, već polaze od elementarnog poticaja - da se ispriča priča. Merita Arslani, inače, dugogodišnja je novinarka kojoj je i u književnoj profesiji prije svega pomoglo što zna promatrati svijet oko sebe i iz njega izvući ono što bi moglo biti i literarno interesantno. Bez obzira je li taj svijet tragično iskustvo koje je sama proživjela ili pak vjestica iz crne kronike.

Nakon pisanja o intimnim temama pojedinaca i obitelji - smrt, ljubav, obiteljski odnosi, eutanazija ili pak privatni anđeli - Arslani se svojim trećim naslovom odlučuje za žanrovski roman, krimić. Kako sama priznaje, upravo je to žanr koji najviše voli i konzumira kao čitateljica, od Agathe Christie do Patricie Cornwell.

“Pouzdan izvor” tako se uklopio u biblioteku Balkan Noir kojoj je očita nakana otkrivati sav taj “noir” koji je pritom i tako naš. Glavna junakinja romana mlada je novinarka Zola Vidović koja pokušava otkriti što se nalazi u pozadini smrti poslovne žene Lucije Martinović, s kojom se sastala koji dan ranije i od nje saznala neke detalje velike financijske prevare čiji je “mozak” ni manje ni više nego sestra aktualnog premijera. Arslani se ne odlučuje za klasičan krimić u kojem se na početku postavljena enigma, korak po korak, razotkriva i rješava. Čitatelj, naime, od samog početka zna tko je glavna negativka i tko su njezini pobočnici i njegov je interes prije svega usmjeren na to hoće li glavna junakinja uspjeti u svojoj težnji da istina ispliva na svjetlost dana, raskrinka krivce i pravda pobijedi.

Roman je smješten u prepoznatljivu tranzicijsku zbilju u kojoj sprega pohlepe, beskrupuloznosti, korupcije, politike i tajnih službi, besprijekorno funkcionira sve dok se ne pojave pojedinci koji su spremni izložiti se riziku u ime pravde. Takva je novinarka Zola koja ne odustaje od nauma da raskrinka aktere kriminalne afere i dokaže kako je jedno samoubojstvo zapravo ubojstvo, a takva je i “zviždačica” Lucija koja je taj čin platila životom. Njihova je dijametralna suprotnost Nora, oblikovana gotovo po “špranci” totalne negativke, kako u profesionalno-malverzacijskom, tako i u privatnom životu. “Pouzdan izvor”, ne preduboko, ali svakako vrlo vidljivo, zadire u brojne sfere društva i bez milosti opisuje svijet bankara, političara, policijskih inspektora, tajnih službi, kvazielite, ali i novinskih redakcija u čemu je, logično, ova autorica najuvjerljivija i najbolje upućena. Zola je u svome nastojanju da nepotvrđenu priču pretvori u iskaz pouzdanog izvora i otkrije pravu istinu svakako najbolje karakteriziran i najuvjerljiviji lik u romanu o čijoj sposobnosti ovisi ne samo rješenje slučaja, već i uopće funkcioniranje romana kao odabrane žanrovske strukture.

Arslani vrlo kritično i upućeno progovara o jednoj od financijskih afera koja kao da je “prepisana” iz realne hrvatske zbilje. Pri tome svoj relativno kratak roman bazira na dijalozima koji djeluju životno i vrlo autentično te skicira nekoliko zanimljivih likova (Lucijin ljubavnik koji mora pobijediti kukavičluk, u kriminal umješani bankar koji ostavlja sve i bježi na Karibe) za koje je šteta što su ostali tek skice, što vrijedi i za glavnu negativku Noru koja je ostala u funkciji crno-bijele karakterizacije, premda bi mogla nositi čitav roman. “Pouzdan izvor” svakako zaslužuje pažnju i jednokratno, ali zanimljivo čitateljsko iskustvo, premda mu za moj ukus nedostaje malo “podebljavanja” karaktera, konteksta i cjelokupnog backgrounda na kojem ovakve priče mogu nastati, u životu i literaturi.