U 26. stoljeću smrt više nije nikakav problem: ljudska svijest može se digitalizirati zajedno s osobnošću, znanjima i sjećanjima i prebaciti u novo tijelo, što znači da je čovječanstvo praktički postalo besmrtno. To pod uvjetom da niste katolik ili jako siromašni. Prvi se odupiru takvoj pohrani za vječnost, jer duša je ipak od Boga; potonji naprosto nemaju novca, a nova su tijela jako skupa.
Britanski pisac znanstvene fantastike Richard Morgan (1965.) autor je ove fantastične ideje koju je u međuvremenu i dobro unovčio. Odmah po objavljivanju svojeg prvijenca 2002., romana “Digitalni ugljik”, prodao je filmska prava za navodno milijun dolara. Po romanu je Netflix snimio istoimenu seriju, “Altered Carbon”, najskuplju u povijesti svoje produkcije, a Morgan je u međuvremenu od “Digitalnog ugljika” stvorio trilogiju (nastavci “Broken Angels”, 2003., i “Woken Furies”, 2005.). Iako je roman na hrvatskom prvi put objavljen 2006. u nakladi danas pokojnog Algoritma, njegova izdanja, kao i Morganov glavni junak Takeshi Kovacs, i dalje žive, pa je “Ugljik” u novome izdanju, povodom emitiranja serije, objavila nova nakladnička kuća Vorto Palabra koja djeluje u sklopu nakladničke kuće Znanje.
Takeshi Kovacs bivši je Poslanik, specijalno obučeni ratnik i pripadnik jednica što djeluju u okviru Ujedinjenih naroda koji pak vladaju kolonijama u svemiru. No Kovacs je nakon pokolja svojih suboraca dezertirao, s djevojkom izveo pljačku, a potom je uhićen i “zaleđen” na 117 godina. Kaznu mu prekida višestoljetni milijarder Lawrence Bancroft ne bi li otkrio misterij vlastitog samoubojstva. Naime, nakon što je Bancroft oživljen u novom tijelu, otkrio je da mu nedostaje posljednjih 48 sati sjećanja.
Takeshi Kovacs useljen je u novu “košuljicu”, tijelo policajca osuđenog zbog korupcije i zadatak mu je otkriti što se dogodilo u tih 48 sati a da je jednog od najmoćnijih ljudi na Zemlji natjeralo da sebi oduzme život. Ili da ga netko ubije, u što je vremešni bogataš uvjeren. Ako uspije preživjeti istragu i otkriti istinu, Takeshi će biti vraćen na rodni planet, u novo tijelo i s pozamašnom svotom na bankovnom računu. Ako ne uspije, ide natrag na led.
“Digitalni ugljik” solidan je SF, ne izvrstan, uglavnom zato što nije iskoristio najbolje što nudi žanr. Podžanrovski upada u ono što se naziva cyberpunk; kratka bi definicija bila da je u pitanju kombinacija “života na dnu i visoke tehnologije”. To pak znači da obiluje prizorima seksa, droge i neminovno nasilja, radnja se često zbiva u nekoj ravni virtualne realnosti ili se autori pak koriste elementima tvrdo kuhanih detetivskih ili noir romana.
Morgan sve to ima, a uz eksplozivnu radnju i veliki broj likova, dobro održava tempo priče i čitatelja vodi do zadovoljavajućeg svršetka. Mnogi kritičari “Ugljik” uspoređuju s “Blade Runnerom”, uostalom Morgan je 2003. i dobio Nagradu Philip K. Dick, prema čijem romanu je i snimljen kultni film.
No Morgan nije Philip K. Dick, uglavnom zato što ne zna tako spretno spojiti zabavu s filozofskim, društvenim i političkim temama kao što je to Dick, primjerice, učinio u “Ubiku”. “Digitalnom ugljiku” kronično nedostaje humora, ali i, mnogo važnije, dubine. Morgan postavlja zanimljive teze o društvu budućnosti, no ne bavi se njima ni sociološki ni filozofski, koristi ih tek kao kulise za mišićavog junaka poslanički istreniranog uma koji se dobro tuče i zanosan je ženama, ali u osnovi je emocionalno plitak.
Prava je šteta što u prvom dijelu - moguće je da je Richard Morgan to “ispravio” u nastavcima - nije dublje zagrebao oko ideje o koju se tek okrznuo u jednom odlomku knjige: postoji li temeljna osoba, neka vrsta srži osobnosti oko koje se površinski faktori mogu razvijati i mijenjati ne oštećujući integritet onoga što jesi?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....