GOYA

Prvi smo čitali novootkriveni Krležin tekst: radnju pokreće Goyino nezadovoljstvo vlastitim ispraznim životom dvorskog slikara

Krležin Gvozd

 /Cropix
Taj mladenački rukopis pronašao je nedavno u Krležinoj ostavštini, koja je klasificirana i pohranjena u NSK, mladi istraživač Pavle Bonča

Nov dramski tekst Miroslava Krleže "Goya" spreman je za pozornicu. Jest da je godina 2023., a ne, recimo, 1923., kad je tih deset kartica i još koji redak Krleža najkasnije napisao, ali ništa zato, dramolet nije izgubio aktualnost.

Može se igrati kao monodrama, tako da je ostarjeli slikar jedina pojava na sceni, a sve oko njega njegova vizija, snoviđenje. Može se igrati i kao ekspresionistički dramolet s pet glavnih i mnoštvo sporednih likova. Znači, uz Goyu, na sceni mogu biti Prva Maska, Druga Maska, Goyin Alter Ego i Kralj te još mnoštvo dvorjana, dvorskih dama, generala, raznih ubojica u uniformama. Mjesto radnje jest "kod kraljevskog stola u Madridu. Zlatnouokvirena ogledala, slike kraljeva i kraljica i brokat, svila, srebro, svetnjaci, sagovi. Iz pokrajnjih dvorana glazba i smijeh".

Sam protagonist Goya jest "starac iznad šezdeset godina, epikurejska pojava, sipljiv i naprasito ugojen, tako da mu se salo sleglo u mastan podbradak i podočnjake. Goya je pijan i neprekidno dalje natače vino i pije, sječe pečenje i jede, a opet sve to zalijeva vinom".

Tri cjeline

Radnju pokreće nezadovoljstvo Goyino vlastitim ispraznim životom dvorskog slikara. Španjolskom na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće vladaju, danas bismo rekli, rojalistički desničari, koji preziru Napoleona i ideale jednakosti. Sam Goya nije politički određen, ali bismo ga mogli nazvati liberalom. On nije mučenik, osim što muči samoga sebe. Zapravo je iz današnje perspektive vrlo suvremena pojava.

Mladi istraživač Pavle Bonča objavio je nedavno u Književnoj smotri, časopisu za svjetsku književnost, izvorni znanstveni rad "Goya: neobjavljena dramska ‘vizija‘ Miroslava Krleže" i prijepis toga nedovršena, a opet dovršena Krležina mladenačkog rukopisa. Bonča ga je pronašao u ostavštini Krležinoj, koja je klasificirana i pohranjena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, proučio ga i prepisao. O sadržaju i kompoziciji piše:

"Usprkos nedovršenosti, tekst rukopisa moguće je razdijeliti na tri kompozicijske cjeline koje Krleža u jednoj od marginalija označava kao ‘dvije figure čežnje‘ i ‘egzodus‘ (Krleža, prijepis KS str. 111.). ‘Figure čežnje‘ označuju monološke dionice slikara Francisca Goye, zamišljene kao nosivi element dramske strukture, dok je ‘egzodus‘ nadopisani rasplet komada koji je vjerojatno trebao prikazati Goyino povlačenje sa španjolskoga dvora i emigraciju u Bordeaux 1824. godine."

Krležina ostavština dostupna je istraživačima već dulje od 20 godina, a pred nama je svega drugi ozbiljan znanstveni rad o dosad nepoznatom Krležinu autografu. Vlaho Bogišić objavio je 2015. knjigu "Bela, dijete drago", stotinu kronološki poredanih pisama što su ih slali jedno drugome Bela i Miroslav Krleža, koje je vrijedno protumačio i pružio dragocjen uvid u psihu oboje autora. Krleža je u njima osvijetlio sam sebe kao jednog za žene zaista privlačnog, duhovitog i prilično, klinci bi danas rekli, kul tipa.

Dijalozi za marionete

"Goya" jest među ostalim dokaz da je Krleža bio discipliniran u realiziranju vlastitih zamisli. Njegova mladenačka megalomanija gotovo nikad nije ostala bez pokrića. Još kao austro-ugarski oficir, u mračnim godinama Prvoga svjetskog rata, zamislio je pet scenskih djela, "veliku junačku pentologiju", o Kristu, Kantu, Goyi, Kolumbu i Michelangelu. Sad, eto, znamo da jedino Kanta nije načeo. Bonča bi zacijelo napomenuo da je pronašao i jedan trag takvog rukopisa.

"Goyu" oprezno datira između 1914. i 1923., i uzima 1917. kao eventualnu godinu kada je rukopis započet ili kada je dosegao određeni stupanj dovršenosti. Za sve to ima dokaze, posredne i neposredne, koji su otprije poznati, primjerice, grafološka analiza Željka Sabola, ekavica kojom su bili fascinirani mladi južnoslavenski pisci u Austro-Ugarskoj, te prvih godina u Kraljevini SHS, sam Krležin esej o Goyi iz 1923. Ne može se dokazati kad je rukopis započet, čak možda ni posredno, temeljitijom usporedbom s drugim njegovim ranim djelima, ali doista je gotovo nevjerojatno da je Krleža išta tu dopisao poslije završetka Prvoga svjetskog rata.

Znači, imamo novu dramu mladog Krleže, koja se smjesta može početi pripremati za pozornicu, a Bonča je svojim akribičnim, skromno intoniranim, lijepim, učinkovitim stilom napisanim radom otkrio da je pronašao još dva dosad nepoznata Krležina dijaloška rukopisa, koji ga čine, rekao bih, još modernijim, avangardnijim piscem nego što smo mislili da jest.

Posrijedi su dijalozi za marionete.

Bonča zaključuje: "Motiv marionete, depersonalizirane figure kojom upravlja viši ‘režiser‘ ili ‘pokretač‘, osim u ovome tekstu, javlja se i u drugim Krležinim neobjavljenim dramskim fragmentima, kao što su marionetske igre Smrt doktora Fausta i Krvave bitke koje potvrđuju da lutkarske izvedbe nisu intrigirale Krležu samo kao filozofski koncept (theatrum mundi), već i kao dramaturški problem."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 15:20