NAJVAŽNIJA LJUBAV U ŽIVOTU

'RASTANKE' JE POSVETILA BIVŠEM SUPRUGU Novi roman Mani Gotovac dobro je i rijetko štivo napisano sa srcem i namijenjeno srcu

Mani Gotovac
 Božo Radić / CROPIX

Kako bi izgledala knjiga jedne od Don Juanovih ljubavnica, upitao sam se čitajući novo književno djelo Mani Gotovac “Rastanci” (VBZ). I to zato što sama spisateljica otvara roman s tim slavnim likom.

Idem otpočetka. U uvodnoj Bilješci Gotovac napominje “Pripovjedačica govori u prvom licu kada se identificira s glavnim ženskim likom. U rijetkim prilikama ona samo pripovijeda i javlja se u trećem licu.” Pa sebe tada proziva Luz. “Događaji su izmišljeni. Imena i prezimena ponekad stižu iz zbilje. Ali i sve u vezi s njima pripada mašti.”

Početak 70-ih. “Ja”, ajde da odmah bude Luz, prije reda, radi razumljivosti, radi u kulturnoj rubrici dnevnih novina. Ona i prijateljica Tamara gledaju Molièreova “Don Juana”. “Tamo se (u foajeu kazališta, za pauze) okupila takozvana zagrebačka elita. Nemam pojma je li ta riječ ‘elita’ nešto pogrdno ili pohvalno.” U razgovoru slijede kultne serije i javne osobe (Obraz na obraz, Milena Dravić i Dragan Nikolić, Arsen Dedić), pa Luz ugleda u kutu Radu Šerbedžiju i Petra Večeka.

Poslije predstave prijateljice odlaze u Kazališnu kavanu. A tamo Luz zgromi pogled jednog muškarca: “I skamenim se, postajem Kameni gost. Zastane mi dah. Ali doslovce.” Njegov je pogled dug cijeli život, i duži od njega. “Nešto tako muževno nisam vidjela u svom životu.” Da, taj pogled će postati Luv, poznati scenarist, scenograf i slikar. Vozi žutu Alfu i vodi ljubavnice u motel.

Potom slijedi večera kod Luva i supruge mu Virne, na koju Luz dovodi supruga Pavla. Luvova poštapalica je riječca “kurac”. Na pitanje: što je vama najvažnija stvar na svijetu, odgovara: “pička”. U toj eliti Luv je vagabund. Pije se Martell, došli su: Marija Braut, Zvonimir Berković, Eduard Galić, Krsto Papić, koji priprema “Teslu”, i dopisnik Mirko Galić (“svi moji šefovi uvijek zaiskre kada se izgovori njegovo ime”). Ali, da nadalje ne prepričavam.

Sjajnom, kazalištem pročišćenom rečenicom, što znači krajnje preciznom, Gotovac je stvorila djelo od prizora iz odnosa dvoje ljudi, Luz i Luva. Zanima je najvažnija ljubav u životu, bez obzira na to potkrepljuje li se bračnim zavjetima. Oni se ožene, pa trideset godina kasnije rastaju. Ali, rastati se, zapravo, ne mogu.

Gradeći naraciju iz vremenske tame između prizora, iz međuprostora, Mani Gotovac sažima odnos dvoje partnera u ljubavi, a ne u životu. Luz podnosi Luvove izlete i veze, da ne kažem izvanbračne, jer taj se odnos zasniva na neizrečenom stupnju otvorenosti. No, nije zato manje ljubomorna. S mukom podnosi anonimne telefonske pozive i bezglasno spuštanje slušalice.

Sasvim je jasno da Luv živi kako hoće, u slobodi koju je izvojštio, i da mu se Luz prilagođava. Fascinirana je njegovom radnom energijom. Čini se da je Luv rijetki svat u lijenom Agramu, osoba čudesne energije i šarma. S druge strane, beskrajno mu je privržena, do stereotipa vjerna ženica i nevjernog muža. Luz ga podnosi vjerujući u njegovu ljubav, on ju “trpi” samo zato što je voli. Iskrenost strasnog preljuba vrednija je od zavjeta vjernosti, barem za Luz. Ovakve ljubavi ne mogu imati kraja. Njihov je kraj smrt jedno iz para, kao što to i jest u ovom romanu.

Luv je imao svoje sjedeljke u Esplanadi, na koje nije pripuštao Luz. Tamo se nalaze samo muški, dok žene kuhaju. Tamo Luv sjedi s Krležom. Imao je, jednako tako, službene putove kako bi radio na filmovima kao što su “Željezni križ” (1977.) Peckinpaha i “Kiklop” (1982.) Vrdoljaka. Drugim riječima, vrijeme zbivanja u romanu precizno je određeno. Na stranu sad to što se Luv, radeći na “Kiklopu”, zaljubi u neku glumicu. On mora voljeti da bi živio. Pa “dobri” prijatelji prijavljuju ovo Luz.

Očito, Luv je imao novca - pa tek na kraju romana ostaje bez njega, kad se ponovo ženi. To je zlatno doba koprodukcija, općenito famozne vanjske trgovine. Luv je, osim toga, radoholičar. Kada ne ljubi, radi: crta, slika, piše, radi knjigu snimanja, zato što je i sam postao filmski redatelj.

Za njega su Venecija i hoteli oko Duždeve palače dnevni boravak, nikada mu nije žao potrošiti na to da s Luz odleti u odaje intime i strasti, daleko od zagrebačkih potkrovlja. Poznaje “cijeli Zagreb”, da spomenem samo neke suvremenike koji su se pojavili u njegovu krugu, odnosno u romanu Gotovac: Slavica i Igor Mandić, Stanka i Branko Ivanda. Luz, primjerice, zavidi na grudima Slavici Mandić, jednako tako na vjernosti ovoga bračnog para. Ona bi htjela biti takva kakva nekoć bijaše neka druga, da parafraziram Handkea. A Luv je samo to što jest, do krajnosti vjeran sebi.

Na kraju, moram reći da sam upoznao Luva, kao i Luz, ili mi se tako samo čini. “Rastanci” su posvećeni legendarnom umjetniku Željku Senečiću, “Seneki”. “Treba ženiti lijepe žene”, rekao mi je Senečić na jednoj vrtnoj kavani, a ja sam tada pomislio na Mani Gotovac.

“Kako se mi nismo ranije sreli”, dodao je. Visok, mršav, s cigarilosom, čini mi se. U romanu puši cigare. Poslije smo snimali dokumentarac o A. G. Matošu (2012.). Silina njegove energije, ali i usamljenosti, nagovorila me da stanem pred kameru, iako sam rekao da neću. Ekipa od samo nekoliko suradnika i “Seneka”, koji radi sve što god treba. Bez obzira na godine, imao je mladenačku energiju i snagu. A to je osobnost koju prepoznajem na stranicama “Rastanaka” Mani Gotovac, i to je snaga njezine riječi.

Ovo je dobra i lijepo napisana knjiga, kako god je zvali (roman s ključem, naturalistički ili veristički roman), rijetko štivo, napisana je sa srcem i namijenjena srcu. Vraća me “Pod stare krovove”, u “Senekin” dokumentarac.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 12:43