PIŠE JAGNA POGAČNIK

RAVNATELJICA HINE OBJAVILA ROMAN 'DVANAESTA KUĆA' Humorna priča o četiri Ane koje u početku možda jesu slabe, ali to svakako ne ostaju

 Sandra Šimunović/EPH
Roman izdvaja svijest o književnosti kao mogućnosti preživljavanja i kontrole nad životom, svijest o književnosti koja može kombinirati i stvarati nove svjetove

Branka Gabriela Valentić, dugogodišnja novinarka i aktualna ravnateljica Hine, konačno se ohrabrila i zakoračila u romaneskne vode. Iza nje je knjiga na rubu žanrova, “Dnevnik jedne mame”, monodrama te nekoliko kratkih priča, pa je takav transfer nekako bio logičan i očekivan. Njezin prvi roman, već nakon prvih pročitanih stranica, olako bismo mogli smjestiti pod odrednicu “ženskog pisma” ili ženske literature, kad bismo žanrovsku pripadnost procjenjivali po tome što su glavne junakinje - njih čak četiri - žene i što je pripovijedanje fokusirano na njihovu intimu i svakodnevicu. No, kako sama autorica u javnim nastupima bježi od te odrednice i uopće podjele književnosti na mušku i žensku kao vrag od tamjana, a zapravo se i u samom tekstu protiv toga bori, zaboravimo da smo to uopće i spomenuli.

Nad romanom “Dvanaesta kuća”, osim astroloških konotacija vidljivih već iz naslova, neprestano lebdi duh dobrog, starog Tolstoja i njegove “Ane Karenjine”, kao referenca ili literarna igra koja se ne iscrpljuje isključivo u tome što se sve četiri junakinje ovoga romana zovu Ana ili što jedna od njih, ona koja je spisateljica, prvotno želi napisati suvremenu inačicu baš takvog romana, nošena krilaticom “osveta je moja i ja ću je vratiti“. Ne, “Dvanaesta kuća”, koju odlikuje vrlo promišljena, domišljena i izvedena fabula u kojoj se četiri ženske (Anine) sudbine glatko spajaju u logičnu i inteligentnu cjelinu, istovremeno je i roman u kojem se pokušava propitati mogućnost pisanja takvog romana danas i s junakinjama čije sudbine dubinski određuju njihove veze s muškarcima, ali ni jedan od njih ipak nije Vronski.

U tu svrhu Valentić odabire spomenute četiri Ane, različitih generacija i različitih životnih sudbina, koje vlastiti identitet žive i propituju u uskoj vezi sa svojim sadašnjim ili bivšim partnerom. U tom bi se smislu mogla primijetiti, možda i zamjeriti, čak i njihova prejaka ovisnost i fokusiranost na drugu, mušku polovicu, bez koje njihovom identitetu kao da nedostaje središte. Jedna je od tih Ana, glamurozna starica koja u za nju premirnom okruženju staračkoga doma propituje odnos s pokojnim suprugom, procjenjuje vlastite pogreške i saznaje pravu istinu koja iz temelja narušava sliku kakvu je izgradila o svome braku.

Druga se mora suočiti s najtežom od svih mogućih boli i gubitaka, smrću djeteta, nakon čega teret krivnje prebacuje na svog životnog partnera i odlazi od njega. Treća, najmlađa od njih, unatoč vrlo opravdanim savjetima i kritikama, ostaje u nezdravoj vezi u kojoj u potpunosti podređuje vlastiti život ovisnosti o nekome drugome, što je na koncu dovodi do tragičnog kraja. I četvrta Ana, ona bez koje i ne bi bilo ove priče, niti bismo o ovome romanu razglabali izvan uskih granica lagane i stereotipne ženske literature (ne i “ženskog pisma”), ona je koja traumu svoga ljubavničkog odnosa i teret dvanaeste kuće u horoskopu nastoji pretočiti u pisanje romana koji upravo čitamo.

Upravo zbog te dimenzije romana, tog poigravanja na finoj granici fikcije i zbilje, u kojem buduća spisateljica polazi u potragu za vlastitim likovima i istovremeno zamagljuje odnos između njihove iskonstruiranosti i stvarnosti, “Dvanaesta kuća” nadilazi svako svrstavanje u onaj tip trivijalne literature koju pišu žene isključivo za žensku publiku, nasjedajući na predrasudu kako one rado čitaju upravo određeni tip književnosti u kojoj prevladavaju emocije i tema žensko-muških odnosa. Četiri Ane u ovome romanu možda i jesu u početku slabe, možda im nedostaje ponešto hrabrosti i drskosti, pa i samostalnosti da profunkcioniraju izvan odnosa s partnerom, ali one svakako ne ostaju takvima, već uspijevaju pokazati da žele i mogu i nešto posve same.

Premda su priče koje sa sobom nose glavne junakinje ovog romana mračne i tužne, Valentić ne upada u zamku patetiziranja, već čitavom romanu daje blagu humornu notu, koja je uz odličnu upotrebu suvremenog i kolokvijalnog jezika i vještinu upotrebe dijaloške forme, svakako jača strana pripovijedanja ove autorice.

Ono zbog čega mi se svidio ovaj roman, za koji sam u početku mislila da ne obećaje previše i da ga osim nedvojbene vještine “lakog” pripovijedanja ne izdvaja ništa drugo, jest svijest o književnosti kao mogućnosti preživljavanja i kontrole nad životom, svijest o književnosti koja može kombinirati i stvarati nove svjetove, uzimati iz zbilje i njome se poigravati. Uglavnom, mišljenje o književnosti koja utječe na zbilju, a ne samo obrnuto i dokaz kako se životne sudbine i priče isprepliću na način dostojan najvećih književnih zapleta i u tome ništa nije slučajno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 11:27