Riječi na papiru mirišu na karamele, ocat i vaniliju

Podloga od octa presvučena karamelom i na nosu lagano začinjena notom vanilije. Tako otprilike miriše jedna posebna sorta iz starine, sorta koja čuva naše znanje na nepoderivoj i najtrajnijoj od svih krhkih osnova - papiru. Tako miriše drevnost knjiga.

Bitne razlike u mirisu

Slovenski kemičar Matija Strlič, zaposlen na University College of London, objavio je proteklog tjedna u prestižnom časopisu Analytical Chemistry revolucionarnu metodu kojom će svjetski arhivi i konzervatori moći pouzdano utvrditi stupanj oštećenja knjige , i to nosom!

- Primijetio sam da konzervatori uvijek mirišu stare knjige kad ih otvaraju, kao da time mogu utvrditi razlike u stupnju oštećenja ili starosti knjige. To me kao kemičara zaintrigiralo, pa sam pokušao razviti znanstvenu metodu koja će na temelju mirisa papira konzervatorima sugerirati stupanj oštećenja - kaže Strlič.

Buke knjige vrlo je kompleksan, kaže Strlič, i sastoji se od oko 200 različitih mirisnih komponenti. Analizirajući taj specifični buke, on je uspio izolirati 15 spojeva koji u njemu dominiraju, a u izravnoj su korelaciji s količinom lignina, kiseline ili kolofonija, odnosno onim supstancama u papiru koje s vremenom dovode do njegova raspadanja. Drugim riječima, Strlič je sa suradnicima došao do zaključka da određena faza raspadanja u kojoj se nalazi papir ima samo svoj specifični miris.

- Na temelju informacija dobivenih ovom metodom možemo utvrditi opstojnost papira, odnosno stupanj njegova oštećenja, što je podatak od presudnog značaja za daljnji postupak njegove konzervacije. Ta je metoda minimalno invazivna, što je velika prednost u odnosu na dosadašnje koje koriste konzervatori. Mnoge metode koje sada koriste, već u postupku detekcije unište barem jedan dio materijala koji nastoje sačuvati - ističe Strlič.

Traje samo koje stoljeće

Jednom kad se utvrdi oštećenje papira i kad se precizno odredi napredak u procesu njegova raspadanja, konzervatorima je na raspolaganju nekoliko postupaka sanacije. Papir se može umočiti u posebnu kupku od kemikalija koja neutralizira njegov pH ili ga se, kao Deklaraciju nezavisnosti, može od propadanja čuvati u nepropusnoj vitrini od stakla i bronce ispunjenoj helijem.

Dodatna je komparativna prednost “elektronskog nosa”, kakav Strlič želi razviti u suradnji s tvrtkama, u njegovoj prenosivosti. Ako tu metodu uspije patentirati u analitički aparat, za što navodno već postoji interes, neće više biti potrebno da se osjetljivi spisi, od kojih neki ne smiju ni na sunčevu svjetlost, transportiraju u laboratorije, nego će se stupanj degradacije utvrđivati in situ - u arhivu ili muzeju u kojemu se originalno nalaze. Za poneke je knjige i sam dodir invazija, pa već dugo postoji potreba za metodom koja će oštećenje utvrđivati pouzdano, a da sam postupak dijagnoze ne šteti papiru kao dosad. Posebno se to odnosi na papir koji je nastao nakon 1850. godine.

Diktatura industrijske proizvodnje nametnula je praksu koja je vijek trajanja papira otela vječnosti i svela ga na samoo nekoliko stotina godina postojanja. Nekome se to možda čini mnogo, no treba znati da je kvaliteta papira kakav se proizvodio ručno, od 12. stoljeća pa sve do izuma parne lokomotive, jamčila njegovu trajnost od nekoliko tisuća godina.

Papir ipak ne podnosi sve

Tada su se koristila najkvalitetnija biljna vlakna, a papir se premazivao hidrofobnom želatinom životinjskog porijekla kako bi se na njemu moglo pisati. Bio je to dug i mukotrpan ručni posao, kao što se dug i mukotrpan posao poslije na njemu odvijao guščjim perom. Takva je proizvodnja, međutim, bila skupa i nikako nije mogla nahraniti sve veću glad svijeta za papirom, glad kakva se javila nakon industrijske revolucije. Znanja i tehnike kakve je svijet u proizvodnji papira dotad poznavao nisu se mogli industrijalizirati, pa se papir počeo proizvoditi iz drvne mase i premazivati kolofonijem. Kolofonij je hidrofobna prirodna smola koja je pojačana polimerima disfunkcionalno zamijenila želatinu, pa u kombinaciji s drugim jeftinijim sastojcima pridonosi bržem raspadanju papira.

Ako se mjere zaštite ne poduzmu na vrijeme, cijela jedna Gutenbergova galaksija nastala od 1850. naovamo mogla bi nestati za manje ili tek nešto više od jednog stoljeća. A na papiru ispisan testament ili stih neuzvraćene ljubavi još je uvijek najrazumljiviji način da nešto kažemo sada i u vječnosti. Zato papir moramo sačuvati jer on ipak ne podnosi baš sve.

Original koji je jedva spašen

Jedan od najvažnijih originalnih dokumenata američke državnosti, “Deklaracija nezavisnosti” tek je polovinom 20. stoljeća prikladno pohranjena. Dok se to nije dogodilo, pretrpila je različita nevjerojatna oštećenja koja govore o velikoj nebrizi za dokument i trajnost papira na kojemu je zapisan. Tako je 1823. dok se pravila kopija dokumenta po originalu prolivena voda, a 40 je godina provela na jakom Suncu, pribijena na zid američkog Ureda za patente . Tek je 1951. godine zapečaćena u staklenoj vitrini s brončanim kućištem koje je ispunjeno helijem i uopće ne propušta svjetlost.