Ekskluzivno

Ruben Östlund: ‘Zlatka Burića sam izabrao jer je jedini dao ljudsko lice ruskom oligarhu‘

Ruben Ostlund

 Lou Benoist/Afp/Profimedia/Lou Benoist/afp/profimedia
Njegov posljednji film, ‘Trokut tuge‘ se od sutra, 17. studenog, prikazuje u hrvatskim kinima

Sjedila sam, ima tome dugo, u nekom restoranu s kolegicom, švedskom novinarkom. Za susjednim je stolom bila obitelj s djecom različite dobi koja su od početnog blagog komešanja na koncu počela svađu s roditeljima, maleni su glasno plakali, vrištali zapravo, a tinejdžer vikao, dramatično gestikulirao, majka je ustala zajapurena, otac se crvenio, ali jedva da je prozborio koju riječ. Sve su oči, manje ili više (in)diskretno, bile uperene u njih, a na koncu je, prilično neuspješno, intervenirao konobar. "Kakva rubenöstlundovska scena!", prokomentirala je švedska kolegica prije nego što smo prasnule u smijeh. Razgovor je potom skrenuo na Östlunda, spomenula je da je sintagma "rubenöstlundovska scena" danas relativno česta u Švedskoj. Ruben Östlund je redatelj koji ljude dovodi u neobične situacije, a onda proučava kako se u njima snalaze, imaju li snage to funkcionalno riješiti, gube li živce i kad, koliko ih razni socijalni ulozi, razni interesi uvjetuju i drže u kontroli, kad prestanu igrati očekivane, zadane uloge i pokažu da su krvavi ispod kože.

image

Scena iz filma Trokut tuge

Ruben Ostlund/

Njegov posljednji film, "Trokut tuge", kod nas je prije 15-ak dana premijerno prikazan na Zagreb Film Festivalu. "Trokut tuge" od sutra, 17. studenog, prikazuju u hrvatskim kinima.

Oni koji prate Östlundov rad, i da ne znaju da je "Trokut tuge" njegov, velika je šansa da bi u nekom trenutku naslutili, ima ponešto specifičan östlundovski rukopis, podsjeća na momente i na "Kvadrat"; to je novi mozaik koji se ovaj put ne bavi svijetom umjetnosti, nego svijetom blazirano bogatih koji, predvidljivo, o vojsci mrava koja ih opslužuje i dvori pojma nemaju. A kad se tom svijetu i pokušaju približiti, to izgleda groteskno bizarno.

Film se djelomično događa na luksuznoj jahti. Brod doživi havariju, a šačica preživjelih završi na pustom otoku. Tko sad ima najviše šanse preživjeti? Radnica koja na jahti čisti toalete, jer ona je ta koja zna naložiti vatru, uloviti ribu… Uspostavljaju se odnosi dominacije, tražena moneta najednom su neke druge, bazične vještine, zalud oružje kojim neki od tih bogataša trguju, zalud nafta, dionice, plemenite kovine, debeli iznosi na bankovnim računima.

image

film Trokut tuge

Ruben Ostlund/

Östlundovi se filmovi temelje na jakim scenarijima koje sam potpisuje te na scenama osmišljenim do najsitnijih detalja, u kojima je puno podteksta, kako u glumi tako i u onome što glumce okružuje, puno neverbaliziranih pitanja i dilema upućenih gledatelju. Dok radi na scenariju, Östlund kopa po sociološkim istraživanjima, traži objašnjenja za neka ljudska ponašanja koja poslije na filmu prikaže baveći se, naizgled, i trivijalnostima. Trivijalnostima koje su životne, svakodnevne, koje zrcale suvremena čovjeka. Publiku zabavlja, takvu satiru rado gledaju, a redatelj "podmeće" važna pitanja bilo da govori o socijalnim razlikama, rasizmu ili do bizarnosti dovedenoj političkoj korektnosti u društvima u kojima se zbog te korektnosti mnogo toga u javnosti više ne može otvoreno diskutirati, pa se stavlja pod tepih, bilo da pripovijeda o ponešto bizarnom svijetu visoke umjetnosti i mode u koje je moneta poput ljepote vrijedna milijune. Ima svega toga, pogledate li redom, od njegova filma "Igra" do "Kvadrata" i "Trokuta tuge". Izbacite li "Igru", a tom nizu pridodate "Force Majure" (u nas preveden kao "Turist"), dobijete novu trilogiju u kojoj se, među ostalim, jasno čitljivo, bavi ulogom muškarca u suvremenom društvu.

image

Ruben Östlund i Karmela Devčić snimljeni za intervjua u Motovunu u srpnju 2018.

Goran Sebelic/Cropix/Cropix
image

Ruben Östlund, Henrik Dorsin, Zlatko Burić, Vicki Berlin

Charlotte Brunzell/Afp/Profimedia/Charlotte Brunzell/afp/profimedia

Razgovarali smo telefonom. Redatelj ovih dana "Trokut tuge", za koji je u Cannesu nagrađen Zlatnom palmom, promovira globalno, putuje i daje intervjue po cijelom svijetu. Östlund je Zlatnu palmu dobio i za "Kvadrat".

Kako radi na scenariju, kako gradi priču?

"Mogu li vam to ispričati govoreći o projektu na kojem sad radimo? Zove se ‘The Entertainment System is Down‘, radnja se događa na jednom od onih dugih transkontinentalnih letova koji traju po 15, 17 sati.

Vrlo brzo nakon polijetanja putnici od posade dobivaju groznu vijest da njihovi elektronički uređaji ne rade, da nema zabave. Najednom imate moderne ljude koji moraju izdržati bez digitalne zabave, ili digitalnih distrakcija, bez ekrana, mobitela, svega… koji će satima biti ostavljeni da se, na neki način, suoče sami sa sobom. Tko je danas navikao na takvo što? Jer, modernom je čovjeku pozornost neprestano negdje drugdje, zabavljen je sadržajem s mobitela, računala, tableta …

Zanimljivo je promatrati kako će se mijenjati ponašanje tih ljudi, u koje će sve apsurde upadati, intrigira me gledati što to govori o ljudima.

Postoji termin ‘avionski bijes‘. To je ono kad čujemo da je posada morala hitno prizemljiti avion. Avion je, općenito, prostor u kojem je ljude lako iziritirati. Postoji studija kojom je utvrđeno da je šansa da nekog ozbiljno uhvati avionski bijes četiri puta veća ako putnici ulaze u avion kroz prostor biznis-klase.

Mnogo je bolje ako imate opciju podijeliti putnike tako da oni koji putuju biznis-klasom uđu, recimo, s lijeve, a oni iz ekonomske klase s desne strane jer na taj način ljudi ne vide tako jasno socijalne razlike, nejednakost.

Namjeravam unutrašnjost aviona upotrijebiti kao neku vrstu mikrodruštva, mikrozajednice. Zapravo, gledat ćemo posljednjih 15 sati života tih ljudi, jer avion će na koncu pasti. To vam mogu reći bez otkrivanja previše toga o filmu jer je, zapravo, bitno ono što će se događati u međuvremenu. Nadam se da ću tijekom tog leta uspjeti kreirati nekakvu metaforu života, toga kako živimo, koje su nam vrijednosti bitne, čega se nismo spremni odreći, koliko smo uopće svjesni onoga oko nas ili smo zabavljeni buljenjem u ekrane i sadržajima koje nam drugi serviraju, a mi imamo nekakav privid da sami odabiremo što ćemo u tom smislu konzumirati."

image

Scena iz filma Kvadrat

Ruben Ostlund/

Pitam ga za detalje procesa rada na scenariju.

"To što sam vam rekao je priča od koje sam krenuo prikupljati ideje. Kad radim, volim jako puno s raznim ljudima razgovarati o projektu, čuti što im sve pada na pamet, ispitivati kako bi se oni sami osjećali…

Istražujem i razne incidente koji su se događali u avionima, razgovaram s ljudima koji rade za razne aviokompanije, prikupljam ideje koje bi mogle biti povezane s temom filma. I počinjem graditi narativ oko nekih od tih ideja. Radim unutar nekog okvira, ali puno istražujem, nema tu strogih limita, kreiram energiju, zapisujem svašta što čujem i pokušavam vidjeti što ću na koncu staviti u film, kako ću razraditi neke od ideja.

Uvijek krenem od neke, zapravo vrlo jednostavne teme.

Primjerice, ‘Trokut tuge‘ puno govori o tome kako se naše ponašanje mijenja ovisno o poziciji koju imamo u društvenoj hijerarhiji, u socijalnoj strukturi društva. Također, u tom se filmu bavim ljepotom kao kapitalom, kao vrijednošću kojom možete trgovati.

Jer, ljudi koji su fizički privlačni tu ljepotu doista mogu danas, kao i prije, u drugim vremenima, koristiti kao kapital, kao monetu koja im pomaže doći do onoga što je njima bitno."

Ljudi su poštena bića

U ‘Trokutu tuge‘ oni koji su na dnu socijalne ljestvice dobivaju moć. Kako bi izgledao da danas imamo socijalnu revoluciju, kako bi se ponašali oni dosad poniženi, oni po kojima sustav jaše?

"Generalno gledajući, iskreno vjerujem da su ljudi poštena bića i da kao vrsta zapravo težimo društvu jednakosti. Na kraju filma možete vidjeti da se pokaže se da žena koja čisti toalete jedina ima sposobnosti da preživi, ona postaje glavna. Kad njezina dominantna pozicija poslije postaje ugrožena, vidite i da postoji mogućnost da postane nasilna. Htio sam je dovesti i u tu dilemu.

Što se tiče mogućnosti neke socijalne revolucije, nemam o tome jasno mišljenje, ali u jedno vjerujem: živite li u društvu golemih nejednakosti ili u nekoj diktaturi - pogledajte zemlje koje su prošle diktaturu, totalitarne sisteme u nekoj novijoj prošlosti - kad se dogodi revolucija, novi ljudi koji dođu na vlast s dobrim idejama naposljetku vrlo često postanu korumpirani. Jer i oni su rasli u totalitarizmu ili klijentelizmu. To je i njih na neki način obilježilo."

To kao da je neumitna socijalna dinamika? Pogledajte gomilu primjera iz zemalja srednje i južne Amerike, kažem.

"Tamo je puno zemalja gdje su ustali protiv diktature, pokušavali je zamijeniti demokratskim, solidarnim društvom i nisu uspjeli.

Jedna od ključnih stvari jest povjerenje u državu, to da građani vjeruju u društvene projekte od javne koristi, da vjeruju u podjelu odgovornosti, u to da se jedni o drugima brinemo. Za razvoj takvih uvjerenja o društvu i ljudima treba jako, jako puno vremena. To je nešto što na koncu osjećate u vlastitim venama, što je u ljude usađeno. Primjerice, pogledate li Švedsku, ovdje ljudi imaju veliko povjerenje u državne institucije. Ali, sociološka istraživanja pokazuju da je povjerenje u institucije poput koraljnog grebena, ako se ošteti, jako ga je teško popraviti. A na mnogo načina mi ovdje gubimo povjerenje u državu."

image

Ruben Östlund

Anette Nantell/dn/Afp/Profimedia/Anette Nantell/dn/afp/profimedia

Prije dva mjeseca u Švedskoj su bili izbori, velik broj glasova dobila je desničarska stranka. Koje su najveće promjene u posljednjih desetak godina ili, konkretno, od 2015.? Znamo da je Švedska, promatramo li po broju stanovnika, primila najviše izbjeglica i migranata.

"Ako pripadate gornjoj srednjoj klasi, onda gotovo da i ne vidite te promjene jer one najviše zahvaćaju radnički sloj.

Čak i ako čitate o tome u novinama, nije da to baš često viđate oko sebe. Ako pitate kako se moj život promijenio posljednjih godina, rekao bih ni po čemu. Neke su se promjene u Švedskoj dogodile, ali veći dio toga je medijsko napuhavanje. Ako pokušavate navigirati kroz medije u nastojanju da dobijete sliku društva, to će vam teško poći za rukom. Mediji frapantno često nude iskrivljenu sliku, manipuliraju.

Ne poričem da u predgrađima velikih gradova imamo velike demografske promjene do kojih je došlo jer je Švedska primila velik broj migranata. Generacija moje djece to osjeća, imaju migrante prve generacije u razredima, Švedska je postala daleko više heterogena.

Jedno su promjene vezane uz demografsku sliku, a drugo promjene vezane uz tehnologiju, globalizaciju i promjenu sustava vrijednosti koja je došla kao posljedica raznih stvari. Velika je razlika između doba kad je moj otac bio mladić i dijete ili kad sam ja odrastao i vremena u kojem odrastaju moja djeca.

Time se donekle bavim i u ‘Kvadratu‘. Kad je moj otac bio šestogodišnjak, njegovi bi roditelji stavili sinu vrpcu oko vrata s nečim na čemu je pisala njihova adresa i poslali dijete da se igra na ulici. U to ste doba druge ljude vidjeli kao nekoga tko će pomoći djeci ako se nađu u problemu. Kad sam ja odgajao kćeri, koje su sad dvadesetogodišnjakinje, gotovo da je više prevladavao stav da se djeca trebaju čuvati nepoznatih odraslih koji kao da su im moguća prijetnja. Dakle, kao da se promijenio nepisani društveni ugovor, promijenilo se povjerenje u građane.

Drugo, mislim da je Švedska postala puno više individualističko društvo nego što je pamtim iz vremena moje mladosti. Treće, promijenile su se i vrijednosti. Sjećam se kako sam s ocem hodao ulicama Kopenhagena. Ugledali smo Rolls-Royce i zaustavili se jer me je zanimao. Imao sam dvanaest godina i htio sam ga pogledati. No, na prednjem dijelu na autu nije stajala dobro poznata figura. Bili smo zbunjeni. Je li to Rolls-Royce ili nije? Odjedanput se pojavio vozač i upitali smo je li to pravi Rolls-Royce. Potvrdno je kimnuo. ‘Pa, zašto onda ne držite oznaku na njemu‘, pitali smo. Odvratio je da je to stoga što ljudi često pljuju na auto kad vide da je Rolls- Royce. U ono se doba to smatralo neukusnim pokazivanjem bogatstva. Danas više nema tog zazora, nema tog srama oko javnog pokazivanja luksuza i bogatstva. U Švedskoj mog djetinjstva smatralo se neukusnim javno pokazivati bogatstvo. Danas više nije tako."

image

Ruben Östlund

Jonas Ekstromer/Afp/Profimedia/Jonas Ekstromer/afp/profimedia

Ulogu ruskog bogataša u filmu igra Zlatko Burić Kićo, glumac iz Osijeka, s danskom adresom. Kako ste se odlučili za Burića?

"Napravio sam probna snimanja s više glumaca u Moskvi, s nekoliko ljudi u Berlinu, Londonu, Parizu. Bilo je teško naći glumca koji bi tu ulogu iznio na interesantan način.

Bio sam blizu tome da upadnem u zamku lika koji je pomalo stereotipan, ponešto agresivan i težak, jer ako površno pogledate oligarhe, to je nešto što se nameće. I onda je došao Zlatko, napravio neke svoje improvizacije oko te uloge, napravio je to na vrlo životan, ljudski način. On je dao ljudsko lice oligarhu. Povjerovao sam mu, uvjerio me da je taj oligarh. Od tog je lika Zlatko napravio čovjeka s kojim biste se poželjeli i družiti, nekog dopadljivog. To je upravo ono što sam i trebao, jer film nije trebao objašnjavati da su bogati egoistični i zlobni, nije svijet crno-bijelo mjesto."

Dok je radio istraživanje za ‘Trokut tuge‘ koji mu je podatak do kojeg je došao bio najčudniji, bilo da ga je intrigirao pozitivno ili negativno, zaprepastio možda …?

„Ima ponašanja na tim luksuznim jahtama koja su mi posve strana, s kojima teško da se ikako mogu povezati. Ono što me iznenađivalo je ekstrem do kojeg ljudi idu. Primjerice, kad sam radio intervju s kapetanom jedne takve luksuzne jahte čovjek mi je ispričao da je jedan od gostiju tražio da pristanu u nekoj luci, nekom gradu gdje je zoološki vrt jer je zaželio da za plovidbe na brodu imaju – tigra. Tako su i napravili, pristali, otišli u ZOO, pitali upravu mogu li kupiti tigra i odvesti ga na jahtu, ovi su, naravno, odbili. Onda je taj bogataš pitao koliko novca traže za tigra i na kraju platio kolikogod da je ovima palo na um da zatraže. Kapetan mi je rekao da je tigar na koncu na brodu proveo tri dana, a cijela je posada osjećala u sebi čudnu prazninu, ljudi su se naprosto pitali do kud ta ekstravagancija može ići, u kakvom to oni okruženju i za koga rade, jednostavno stvari su dovedene do posve ludih apsurda.“

image

Ruben Ostlund
Foto: Goran Sebelic/CROPIX

Goran Sebelic/Cropix/Cropix

Majka, Marx, skijanje

Znam da je odrastao sa samohranom majkom, ljevičarkom i ljubiteljicom Marxa, koja je kad su joj sinovi stasali za stolom znala imati burne rasprave sa starijim sinom, od Rubena Östlunda osam godina starijim bratom, čije su političke ideje bile liberalno konzervativnije. Obzirom da nam je vrijeme razgovora limitirano, a u pozadini svako malo se čuje Östlundov jednogodišnji sin koji ponekad zatreba očevu intervenciju i pažnju, pitam ga što ga je to bitno formativno oblikovalo da danas radi filmove kakve radi. Kažem mu, u namjeri da skratim: “Priču o majci, koja je na vas udarila bitan pečat, znam … “

“Da, ali moram i nju kratko spomenuti, kolikogod vam se činilo da se ponavljam. Jer, moja mama, učiteljica, je stvarno veliku pažnju davala Marxu, a Marx je mene doveo do – sociologije.

U mladosti sam puno skijao, bavio se penjanjem, surfao, moja generacija je odrasla gledajući filmove o skijanju. Svaki dan kad bi došao kući iz škole gledao bih filmove o skijanju. Pa, kad sam krenuo baviti se filmom počeo sa s filmovima o skijanju. Pet sam godina proveo radeći te filmove, pokušavajući zabilježiti najspektakularnije scene.

Strpljenje i neku vrstu izdržljivosti koju sam stekao godinama radeći filmove o skijanju i danas su mi kad radim jako važni. U to doba smo snimajući film od pola sata na terenu vani, na snijegu, provodili i po stotinu dana. Radili smo svaki dan, cijelu sezonu, od sredine prosinca do travnja.

U filmovima o skijanju što je duži snimak to znači da imate bolju izvedbu skijaša. Rezove zapravo koristite za prikrivanje pogrešaka.

To je nešto što je sa mnom na neki način ostalo. Kad sam kasnije krenuo raditi igrane filmove želio sam imati duge scene, duge kadrove jer oni naglašavaju osjećaj prisutnosti.

Glumci shvaćaju da mi je jako stalo do toga da pred kamerom naprave nešto izvanredno, da naprave pomak, da se od njih očekuje puno više negoli da dobro odrade ono što je zapisano u scenariju. I to je nešto za što također mislim da vučem iz mojih skijaških filmova, želja da se stvori nekakav odličan, gotovo izvanredan trenutak koji želite pokazati gledateljima.“

Skijanje mu je omiljeni sport. Što ga vuče skijanju?

„Planine su okruženje u kojem uvijek morate imati neku zdravu dozu opreza, morate biti duhom prisutni, pogotovo ako idete izvan označenih staza. Možete u jednom trenutku biti grozno uplašeni i zabrinuti, a tri minute kasnije opet vladate situacijom i još ste uz to možda na nekom predivnom mjestu. Otkad sam odrastao čovjek odavno se nisam osjećao uplašeno. Ali, kad skijam to je uvijek povezano s nekom dozom rizika i opasnosti, daje mi specifičnu perspektivu na krajolik i na, općenito, razne stvari. Meni je to bitan dio onoga što pruža boravak u planinama.“

Östlund je poznat kao redatelj koji dok snima radi puno ponavljanja, prosječno između 30 i 40 po sceni.

„Mislim da i to vučem iz faze kad sam radio filmove o skijanju. Jer, kad snimaš skijaša kako se spušta niz planinu, ako promašiš nema drugog snimanja. Propustio si autentični trenutak. Radeći to bio sam jako prisutan, jako koncentriran, uvijek u sadašnjem trenutku. Taj osjećaj da si posve koncentriran na trenutak, da si samo prisutan tu gdje jesi i baš sada, bez da razmišljaš o bilo čemu drugome, pokušavam stvoriti i na filmskim setovima kad sad snimam.

Treći dio te priče o na mene bitnim formativnim utjecajima je da sam krenuo u filmsku školu u Gothenburgu. Tamo sam upoznao Kalle Bomana, jednog od ikoničkih producenata u Švedskoj. Radio je s Roy Adersonom i Bo Widerbergom. Njihov je pristup stvaranju filma vukao korijene iz 1960-ih, bili su zaraženi francuskim novim valom, čehoslovačkim novim valom … Rekao bih da su ta tri dijela – filmska škola, moja majka i ti skijaški filmovi bitni, oni su na neki način bitno utjecali na oblikovanje mog kasnijeg filmskog stvaranja.“

Koje autore voli gledati?

„Ako govorimo o filmovima, ako ću spomenuti barem jednog koji zna zanat i koji je vješt redatelj onda je to Leos Carax, njemu se najviše divim. Ako govorimo o izboru nekoga tko ima provokativne ideje u kojima puno govori o društvu i našoj ulozi ljudskih bića onda bi to bio Michael Haneke. Miloš Forman me učio o nježnosti i fragilnosti ljudskih bića, ima vrlo human pogled na ljude, to volim kod Formana. Od svakog od ovih redatelja dobio sam druge stvari, ali proširili su mi horizonte ne samo na film već i na život kao takav. Roy Anderson me, među ostalim, naučio uživati u malim, trivijalnim trenucima u životu, on mi je dao senzibilitet za takvu perspektivu.

Kad govorimo o literaturi, dok sam radio ‘Trokut tuge‘ jako sam bio inspiriran Rutgerom Bregmanom, volim njegovu knjigu ‘Utopija za realiste‘, volim i koncept njegove knjige ‘Ljudski rod‘ u kojoj dekonstruira mit o ljudskim bićima, govori da su ljudi intrinzično dobri.“

Onaj dijalog na jahti, jeste li od Bregmana, iz njegova istupa u Davosu, pobrali ono „prestanite kenjati i počnite plaćati poreze?“, sine mi na spomen Bregmana.

„Da. Da. (smijeh!) Super mi je to kako se postavio u Davosu, kad je milijarderima koji pričaju o filantropiji odbrusio da krenu plaćati poreze.“

Pitam ima li još tko koga posebno voli čitati u zadnje vrijeme.

Spominje mladog danskog autora Thomasa Korsgaarda.

Odličan je. Napisao je tri knjige, autofikciju o njegovom odrastanju. Jako su zanimljive, jer su izvan glasnih politika identiteta. Govori o mladom čovjeku koji odrasta na selu. Mislim da je homoseksualac. On na to ne obraća pažnju, ne koristi taj podatak da bi priču učinio jačom ili slabijom, većom ili manjom, to je priča o klasi, o nekome tko dolazi iz danskog sela, seli se u Kopenhagen, govori o razlikama među klasama i što to čini ovom mladom čovjeku.”

Imala sam više puta priliku razgovarati sa švicarskim redateljem Milom Rauom i baš svaki put bi me u razgovoru neki moment, neka tema podsjetila na Rubena Östlunda. Njih dvojica rade možda bitno drugačije, ali zapravo stvari koje izlaze iz poetike koja kao da međusobno korespondira, iz slična pogleda na svijet.

Pada mi na pamet dok Östlund pripovijeda o meni nepoznatom Thomas Korsgaardu da njegova priča, ako sam dobro razaznala, podsjeća na francuskog autora Edouarda Louisa, čijim se djelom na kazališnim daskama u posljednje vrijeme puno bavi Milo Rau. Ne bi čudilo da i Östlunda Korsegaard inspirira u sličnom smislu, da možda nešto od Korsegaardova rada, makar neku referencu, prepoznamo u nekom novom Östlundovom filmu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 01:12