RUMENA BUŽAROVSKA Pisanje iz perspektive djeteta čiji je otac ‘žigosan’ kao lupež

Priče o običnim ljudima, krupni plan s tek ponekim totalom iz kojeg se zasljepljujuće zrcali mentalitet i dinamika društva - tako piše Rumena Bužarovska. Algoritam je nedavno objavio “Osmicu”, prijevod njezine zbirke kratkih priča u kojima dominiraju ženski likovi.

Tina, iako je prešla dvadesetu, ne usuđuje se pogledati u vlastitu vaginu i nikad nije bila kod ginekologa. Keti se pak boji zubara, a još više strahuje da bogati i utjecajni, čije joj društvo otužno imponira, ne saznaju da je laž da joj muž dobro zarađuje, pa tako kupuje preskupu joj haljinu, makar je taj, posljednji novac u džepu, čuvala za popravak osmice koja je luđački boli danima. Učiteljica Stanka bez ustezanja favorizira učenike čiji su roditelji moćni i imućni i neskriveno ponižava djecu siromaha. “Takvu učiteljicu sam promatrala dok sam išla u školu, gledala sam kroz nju i rađanje nove klase koja sad vlada državom. Nije mi bilo jasno zašto moji roditelji ne vole učiteljicu koja je prema meni bila dobra i blaga”, objašnjava autorica. Na koncu priče učiteljica bizarno pogiba, posklizne se valjda na ledu što ga je stvorila kičasta fontana koju joj je muž, carinik koji se na sumnjiv način obogatio preko noći, dao napraviti u dvorištu ružne velike kuće kakve zidaju oni s mnogo novca i proporcionalno malo skrupula i dobra ukusa (new money ljudi). “U priči sam simbolično ubila tu učiteljicu, htjela sam joj vratiti za traume koje je činila djeci”, objašnjava tako obračun s dijelom vlastite prošlosti.

Obitelj na otoku

Poput Alfreda Hitchocka, koji se u liku prolaznika, statista pojavljivao u svojim filmovima, tako se i Bužarovska fizički utjelovi u ponekoj priči iz zbirke. U onoj naslovljenoj “Valovi” piše u prvom licu, iz perspektive djeteta čiji je otac u tranzicijskoj Makedoniji otkriven i javno ‘žigosan’ kao lupež. Obitelj se sklanja na neimenovani grčki otok. “Ja sam žena na kraju priče koja promatra kako se majka i otac svađaju u restoranu na otoku, tako sam nešto i vidjela, jednog političara u sličnoj situaciji. Ljudi su u Makedoniji bivali osumnjičeni za pronevjeru i onda bi, preko noći, nestali, skrivali bi se. Pitala sam se što se događa s njihovom djecom koja su nedužne žrtve. Nalazim inspiraciju u svakodnevnim situacijama, i onda čekam da se to malo nagomila pa napišem priču.”

Ime po prabaki

Bužarovska je to svoje koloritno, tradicionalno makedonsko ime Rumena dobila po prabaki koja je umrla mlada, u ranim dvadesetima. Baš kao i na hrvatskom, i na makedonskom znači “onu rumenu boju na licu kad se malo posramiš. Ali na slovenskom, recimo, rumena znači ‘žuta’. Tako u Sloveniji, umjesto da asociram na rumeno zdravlje, postanem - bolesno žuta”, zabavlja se zbunjujućim razlikama srodnih jezika.

Nedavno je na splitskom Pričiginu ispričala izmišljenu priču o svojoj navodnoj djevojci. Isti su čas Skopje i tamošnji mediji počeli brujati o “lezbijki Bužarovskoj”. Način na koji ljudi iščitavaju literaturu valjda nešto govori i o mentalitetu društva? “Sigurno. Shvatila sam da ljude više zanimaju detalji iz života autora negoli što neka njegova priča govori o društvu, a ja sam se ovdje poigravala i s katastrofalnom političkom scenom Makedonije. Porazno je da to nisu prepoznali. Daleko više ih zanima tko piše nego o čemu je priča, pokušavaju tako iz djela, iz fikcije, iščeprkati privatni život autora. Zato ljudi vole čitati autobiografije i biografije. Vole tražiti i zaključivati što je ‘stvarno’ u književnom pismu, a što izmišljeno.

Multimedijalna autorica

Ponekad sa studentima diskutiram o tome koliko su povezani životi autora i njihova djela. Ovaj put to sam osjetila na vlastitoj koži”, pomalo će oporo Bužarovska, docentica američke književnosti na skopskom Filozofskom fakultetu.

Na kraju zbirke, kad pročitate i posljednju priču, stoje portreti olovkom, rad makedonske slikarice Jane Jakimovske. Ironičan je to komentar priče o proračunatoj mulimedijalnoj umjetnici Beli. “Možda sam tu i autoironična, jer i moja je priča, u neku ruku, multimedijalna. Ne rugam se samo Beli, koja radi neke potpuno površne mulimedijalne projekte, rugam se malo i sebi...”