Helena Klakočar

Sjajan strip o El Shattu: ‘Do moje sedme godine za peglanje smo koristili deku iz izbjeglištva. Pomagala mi je i žena koja se zove Elšatka‘

Helena Klakočar, ”El Shatt”

U radu na knjizi puno joj je pomogao majčin brat, novinar Gojko Borić koji živi u Kölnu i ove godine će napuniti devedeset

El Shatt iz perspektive dalmatinske djece, dječaka od dvanaest, četrnaest godina. Zbjeg u pustinji od 1944., za mnoge do 1946. Putovanje kojem je prethodila talijanska okupacija i strah od njemačke vojske. Odlazak s Visa, u to doba krcata partizanima i britanskim vojnicima, u nepoznato. O tome u grafičkom romanu "El Shatt – fragmenti" pripovijeda Helena Klakočar.

Knjiga je netom objavljena, autorica se bavi zbjegom u kojem je bio i dio njezine obitelji, među ostalima rođak Gojko Borić, u ono vrijeme kad su bježali u Egipat dječak, danas umirovljeni novinar.

Čitatelji koji prate ono što radi Helena Klakočar navikli su da autorica bira specifične teme i pravi gotovo pa ilustrirane reportaže, fragmentarno bilježi priče i njihove svjedoke, bavi se onim što je doživljeno; kroz osobne priče govori o velikim društvenim i povijesnim temama.

image

Helena Klakočar, "El Shatt"

image

Helena Klakočar, "El Shatt"

Svojevremeno je objavila strip - dnevnik "Nemirno more" kojim je bilježila svoje putovanje katamaranom u Grčku, opisala mjesece koje je skupa s obitelji proživjela tamo, u doba dok je za njihovog ljetovanja na Mediteranu u Hrvatskoj izbio rat.

"Nemirno more" prvo je objavljeno na francuskom, u Bruxellesu (nakladnici Freon i L‘atelier d‘Edition, 1999.). Godinu dana kasnije dobila je najveće francusko priznanje za najboljeg stranog strip-autora Alph-Art i nagradu France info, za strip "Nemirno more". Tako je postala jedna od malobrojnih autorica dosad nagrađenih na tom najvećem europskom festivalu stripa u francuskom Angoulêmeu.

image

Helena Klakočar, "El Shatt"

Helena Klakočar rođena je u Tuzli, odrastala u Mariboru, formativne godine provela u Zagrebu. Crta od 1980-ih, stripove je objavljivala u Poletu, Vidicima, Heroini, Mladini i mnogim drugim časopisima. U Zagrebu je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti, U Zagreb filmu bila animatorica i autorica. Aktivna je na nezavisnoj sceni od 1980-ih, u multimedijalnoj grupi ZZOT je sa suradnicima spajala strip i animaciju u instalacije i performanse, gostovali su u okviru Dokumente 8 i drugih umjetničkih festivala po Europi.

image

Helena Klakočar

/Jana Vukšić

Od kud motivacija da se bavi El Shattom? "Obitelj s majčine strane, njih šestero, bili su tamo u zbjegu. Odrasla sam s maminim pričama o tom periodu njenog života i snalaženjem u pustinji. U Sloveniji, gdje smo, nakon preseljenja iz Bosne živjeli do moje sedme godine za peglanje smo koristili deku iz El Shatta. Bila je to ‘dota‘ moje majke (uz neke predivne rupce) koju je selila iz grada u grad: iz rodne Podgore u Zagreb na školovanje, pa u Ogulin gdje je upoznala mog oca, dalje zajedno u Nijemce u Slavoniji, Lukavac u Bosni, Maribor u Sloveniji i na kraju ponovo Zagreb. Moj otac nije bio vojno lice, što bi se moglo pomisliti, nego liječnik a ona farmaceutska tehničarka.

Deka je bila velika i vrlo teška, ali moja se majka nije željela rastati od nje.", kaže pa dodaje: "Od 2005. sam se bavila idejom da nešto napravim na temu El Shatta, ali nisam znala kako započeti. 2007. je u Zagrebu bila izložba o El Shattu s vrlo iscrpnim katalogom s niz faktografskih podataka vezanih uz taj povijesni događaj. Kupila sam ga i ja sam se selila s njim sljedećih petnaest godina. Pronašla sam čak i strip ‘Konvoj za El Shatt‘ autora Julia Radilovićaa– Jules i scenarista Đorđa Lebovića, iskopirala sam ga u Povijesnom arhivu Zagreba i pridružila katalogu. 2020. sam pri radu na knjizi ‘Zid Mediteran‘ (nakladnik Vedis) shvatila da mi metoda rada kroz razgovore u kojima čak skiciram rečeno odgovara i za priču o El Shattu. Pri tom sam uvidjela da je zadnji čas: jer prošlo je 77 do 79 godina, te da skoro neće više biti onih koji nose sjećanja na to vrijeme. Tražila sam sudionike koji su u to doba imali najmanje deset godina.

Pročitala sam sve što se moglo naći u knjižnicama, na sreću bilo je to dosta materijala, ali nisam željela ilustrirati ni jednu od tih već napisanih priča. Na internetu sam našla arhivu fotografija koje se nalaze u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu D.C.. Puno mi je pomogla i doktorska radnja mr. sc. Matea Bratanića, Hrvatski zbjegovi u Egipat 1943.-1946."

Majka Helene Klakočar umrla je 2007., u radu na knjizi puno joj je pomogao majčin brat, ujak Gojko Borić koji živi u Kölnu i ove godine će napuniti devedeset.

"On je novinar i pisac u mirovini. Naša prepiska je tekla mailovima, slala sam mu crteže a on bi mi ukazivao na greške.. Napravila sam više razgovora nego što ih je završilo u knjizi jer ponekad su to bili samo bljeskovi sjećanja, neke slike, primjerice sjećanje na engleskog vojnika na vojnom motoru i veliki oblak prašine koji je ostavio iza sebe. Upoznala sam neke sudionike zbjega koji su rođeni tamo i imaju neobična imena: Elšatka, Sinajka i sl., one mi na žalost nisu mogle puno pomoći.

Velik problem je bio jezik: željela sam da to bude ‘‘pravi‘‘ jezik moje bake i u tome mi je pomogla radijska novinarka Smiljana Šunde koja je ‘‘prevela‘‘ sve na izvorni podgorski lokalni idiom tog vremena."

Uz priču o El Shattu je rasla, kasnije je taj obiteljski narativ nadograđivala istraživanjima.

"Primijetila sam da su se svi sjećali balona iznad brodova ali nitko nije znao čemu služe a moja majka je rekla da je čula, tada, da oni ometaju radare i čine brod nevidljivim. Potražila sam to na internetu i saznala pravi odgovor. Pronašla sam i strašnu priču o besmislenoj pogiblji posade jednog engleskog broda koja je stradala u velikom bombardiranju luke Bari. Pad Italije mi je bio također vrlo zanimljiv i ponekad sam morala sebe kontrolirati da se ne izgubim u ‘surfanju‘ po povijesti na internetu."

Na El Shatt nitko nije mogao biti pripremljen. "30 000 ljudi je krenulo na put od dva, tri tjedna i nitko nije mogao predvidjeti da odlaze tako daleko i to čak na dvije godine. Oko 28 000 ljudi je, nakon što su proveli nekoliko mjeseci po Italiji i od tamo evakuirani, moralo doći do trenutka velikog razočarenja kad su shvatili da će pustinja biti njihov dom. Ali unatoč tome su se pridigli i krenuli postavljati šatore, započeli oblikovati svoj život usprkos tim strašnim uvjetima, velikim vrućinama danju, niskim temperaturama noću i nemilosrdnim pustinjskim olujama."

Njezini grafički romani "Zid Mediteran" i "Nemirno more" također govore o temi izbjeglištva. Gotovo bi se moglo reći da je to lajtmotiv barem dijela njezina opusa. Zašto se vraća toj temi?

"Gledano iz današnje perspektive i ja sam se, kao i moji roditelji, puno selila i mijenjala okolinu. Dugi niz godina sam živjela na relaciji Nizozemska - Hrvatska te sam povremeno radila kreativne radionice s ratnim izbjeglicama u Nizozemskoj. A migrantski val iz 2015. sam pratila u Hrvatskoj. Mislim da je činjenica da je mnogim ljudima na našoj planeti toliko loše da riskiraju živote (i gube ih!) da bi došli do Europe u stvari jedan ogroman apsurd na koji smo se navikli i prihvatili ga kao nešto ‘normalno‘."

Koliko je u tome što radi, od "El Shatta" do "Zid Mediterana", "Nemirnog mora" dokumentarnosti? Gdje završava faktografija, gdje počinje fikcija?

"Knjiga ‘Zid Mediteran‘ ima u sebi i fiktivni ‘umetak‘ s mogućim razrješenjima migrantskog problema. Nekad je fikcija ono što nadopunjuje stvarnost. U obje knjige sam se trudila ne razbijati narativ s faktografskim podacima, željela sam prenijeti sjećanja i osjećaje tih ljudi: strah, neizvjesnost, razočarenje, prihvaćanje, buđenje entuzijazam..."

Ima li neka tema koja je intenzivno zanima, o kojoj bi crtala roman ali iz nekih razloga to do sad nije napravila?

"Dok sam radila na ovoj zadnjoj knjizi otvaralo mi se mnogo zanimljivih tema, primjerice bombardiranje luke Bari i vojna tajna koja je bila toliko dobro skrivena da je ubila posadu broda... Ali, povijesne teme su strašno teške, ima li smisla uložiti pet sljedećih godina u strašnu činjenicu da je rat jedno veliko zlo, jedan veliki mehanizam koje ubija čak i svoje vojnike, nedužno stanovništvo a sretne ljude pretvara u stradalnike i izbjeglice.

Možda ću nastaviti moju nedovršenu fiktivnu priču ‘Vlaga, Mraz i Sol‘ na kojoj povremeno radim od 1980- tih godina. Prvo poglavlje je bilo tiskano u strip časopisu Patak a kasnije nastavljeno u Zarezu i na web stranici digitalnih stripova ‘Moj strip‘. Jedno je poglavlje objavljen u Vedisovom izdanju pod naslovom REVOLT. To je priča o radosnom preokretu u novo društveno uređenje u kojem nema više razloga ni za ratovanje ni za izbjeglištvo."

Radi reportaže u formi grafičkih romana. Kako je došla do te specifične perspektive?

"Mislim da velika većina književnika, strip umjetnika i scenarista piše na podlozi proživljenih svojih iskustava. U slučaju dokumentarnog stripa koji spada pod naziv ‘grafički roman‘ to je hibridna forma pojačanog dokumentarnog narativa i skicoznog crteža. Pripremam izložbu u Splitu u travnju u kojoj ću tu dokumentarnost staviti još više u prvi plan. Izložba se zove ‘‘El Shatt i Zid Mediteran‘‘ i održat će se u partnerstvu i suorganizaciji HULU- Splita i Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata u galeriji Loggia (Dioklecijanova 7) u periodu od 28.04. do 23.05.2023. godine."

image

Helena Klakočar nedavno je grafički roman "El Shatt" predstavila u zagrebačkoj Booksi

Nera Simic/Cropix

Dugo je živjela u Nizozemskoj. Što ju je ponukalo na povratak u Hrvatsku? "Živjela sam na relaciji Hrvatska – Nizozemska i puno putovala van te osi. Nemam osjećaj da sam se nekud ‘‘vratila‘‘. Voljela sam putovati i imala sam sreću da zbog rada na stripu puno putujem. Često sam bila pozivana na festivale: u Francuskoj, Belgiji, Luxemburgu, Finskoj, Italiji, Poljskoj pa čak i Libanonu. Upoznala sam mnoge izvrsne naše i strane autore i uživala u dijeljenju radnih iskustava s njima."

Je li se u Nizozemskoj lakše baviti stripom, postoje li potpore, kako to tamo funkcionira? "Godinama je strip smatran ‘komercijalnom primijenjenom umjetnosti‘ pa nije spadao među klasične oblike ‘prave‘ umjetnosti. S porastom razumijevanja nakladnika i publike za takozvani ‘autorski strip‘ i ozbiljne teme s kojima se ti autori bave je i strip uvršten u ‘umjetnosti‘.

Imala sam sreću da sam 2000. dobila dvije francuske nagrade za moju prvu knjigu objavljenu u Bruxellesu (ranije su moji stripovi bili objavljivani u časopisima diljem Jugoslavije) te mi je to pomoglo da dobijem francusku, potom i nizozemsku stipendiju, što nam je tada bilo vrlo značajno. Tih godina je ‘dokumentarni strip‘ bio nešto posebno i korespondirao je s trenutkom vremena, s temama a i sa željom nakladnika da osvoje novu publiku jer je dotadašnja strip populacija dobila kompjuterske igrice. Nova publika je tražila više nego tinejdžerska. Ja sam taj prvi dokumentarno/ autobiografski strip crtala na našem malom katamaranu u Grčkoj i nisam imala pojma o tim novim kretanjima u svijetu stripa.

Ni u Nizozemskoj nije lako biti ‘umjetnik‘, kao i svugdje u svijetu, financiranje je ‘obilatije‘ ali je i umjetnika više.

U zadnjih deset godina i hrvatsko Ministarstvo kulture i medija sve češće i strip umjetnicima odobrava potpore za književno stvaralaštvo što je za svaku pohvalu."

image

Helena Klakočar, "El Shatt"

Kao dijete je, pripovijeda, željela biti prodavačica u papirnici "jer sam mislila da bi onda mogla koristiti boje i papire za crtanje i eksperimentiranje. Kasnije u gimnaziji mi se svidjela biologija, ali na kraju odluka je pala na umjetnost i izazov polaganja prijemnog ispita na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nisam odrastala u umjetničkoj obitelji, za mene je životni put umjetnika bio i još uvijek jeste izazov. Kad sam bila na početku obećala sam si da neću biti ‘neshvaćena‘ umjetnica koji živi u svom svijetu i mislim da sam, s obzirom na okolnosti i uz veliku pomoć prijatelja, uspjela u tome."

Pitamo da nabroji pet njoj bitnih grafičkih romana. Ovako to sažima:

"Charlotte Salomon - Leben? oder Theater? (neobjavljeno na hrvatskom) zbog iskrenosti,

Art Spigelman- Maus (Fibra) zbog hrabrosti,

Joe Sacco -Sigurna zona Goražde i Palestina (Fibra) zbog pronicljivosti,

Winsor McCay- Mali Nemo u Zemlji snova (Babilon) zbog lepršavog crteža i mudrih priča,

Riad Sattouf - Arapin budućnosti 1,2,3,4,5 (Fibra) zbog prkosa,

Joann Sfar- Rabinov mačak (Strip-agent) zbog vještog pripovijedanja.

Knjige četiri zadnja autora s popisa kao i mojih dosadašnjih pet knjiga se mogu naći u svim knjižnicama Hrvatske. Mogu se pronaći još mnogi zanimljivi grafički romani, ja sam teškom mukom sad složila listu od samo pet."

Grafički roman "El Shatt fragmenti" objavila je umjetnička organizacija Javni prostor uz potporu Ministarstva kulture, Grada Zagreba i Društva hrvatskih književnika.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:46