Slavenka Drakulić prisjeća se svoje dugogodišnje prijateljice u šest fragmenata

Irena sjedi na starom kauču u dnevnoj sobi. Ja prekoputa nje, u kožnoj fotelji. Između nas stolić s gotovo punom pepeljarom. Ona vadi dugačku, tanku cigaretu i potegne dva dima pa je ugasi gnječeći je nervozno. Dosta mi je, ne mogu više, kaže. Razumijem da to govori jer je nedavno umro suprug Benno. Pri svakom posjetu kaže neku takvu rečenicu. Lice joj je umorno, slabo spava. Ali oči su joj jednako crne i žive. Ne govori tako, imaš ti još posla ovdje, kažem, iako znam da to nije nikakva utjeha. Utjehe nema kad ti ode čovjek s kojim si provela zajedno četiri desetljeća i to svaki, baš svaki dan. A ponavljanje je njezin način da kaže toliko mi je teško da bih najradije otišla za njim.
Mislim na Bennu Meyer-Wehlacka, na tog mršavog čovjeka...