Sto je godina od rođenja našeg velikog filozofa: ‘Danas, kad je ulično blebetanje postalo medijska senzacija, teško ga je i zamisliti‘

Obilježava se sto godina od rođenja filozofa, sveučilišnog profesora te utjecajnog hrvatskog mislioca dvadesetog stoljeća Vanje Sutlića, koji je rođen 18. veljače 1925.. Ovaj, rodom, Karlovčanin, filozofiju je studirao i diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.1958. godine doktorirao je s temom "Bit i otuđenje čovjeka u Marxa i u filozofijama egzistencije". Od 1950. do 1953. godine bio je asistent na istome fakultetu, a od 1958. do 1964. docent te izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu, gdje je utemeljio te uređivao filozofsku biblioteku "Logos". Od 1964. do umirovljenja bio je redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Preminuo je u Zagrebu 15. prosinca 1989. godine.

Ostavština filozofa

Kako piše Matica hrvatska, izvorno inspiriran filozofijom Karla Marxa, jedno je vrijeme pripadao grupi marksističkih mislilaca okupljenih oko časopisa Praxis, a vlastitu filozofijsku poziciju povrh toga je izgradio prvenstveno u "produktivnom kritičkom dijalogu s Heideggerom, Hegelom i Nietzscheom". U hrvatskoj se filozofiji prvi bavio cjelovitom interpretacijom Heideggerova mišljenja, "nalazeći u njemu bitnog sugovornika pri vlastitim pokušajima prevladavanja povijesne epohe ‘svijeta rada‘ odnosno nihilizma".

Neka od njegovih glavnih djela su "Bit i suvremenost" (1967.), "Praksa rada kao znanstvena povijest" (1974,), "Kako čitati Heideggera" (1988,), "Uvod u povijesno mišljenje: Hegel–Marx" (1994,).

Od literature o Sutlićevu djelu treba izdvojiti "Sve je samo putovanje. Razgovori s Vanjom Sutlićem" urednika Borisa Jurinića (Zagreb, 1999.) te knjigu "Izgledi povijesnog mišljenja. Zbornik radova povodom osamdesete obljetnice rođenja Vanje Sutlića" urednika Žarka Paića (Zagreb, 2006.).

Sutlićeva ostavština pohranjena je odlukom nasljednika od prosinca 2013. u Institutu za filozofiju.

Kada je Sutlićeva knjiga ‘Predavanja o Nietzscheu‘ (Matica hrvatska) nedavno tiskana, Neven Vulić ju je stavio na prvo mjesto humanistike u Hrvatskoj. Kako je pisao: "Vanja Sutlić jedan je od najvažnijih hrvatskih mislilaca 20. stoljeća i milenijski autor: njegova ‘Bit i suvremenost‘ (1967.) uvrštena je u ‘100 u 1000‘, ekskluzivan izbor stotinu najvažnijih hrvatskih knjiga u posljednjih tisuću godina (NSK, 2000.). ‘Predavanja o Nietzscheu‘ (postdiplomske lekcije iz 1977., transkribirane s magnetofonske vrpce) čekamo već 23 godine, od desete obljetnice autorove smrti i posvećenog mu hommagea ‘Sve je samo putovanje‘ (Irida, 1999.). Ova zastrašujuća knjiga novi je podsjetnik na legendu o Sutlićevim govorničkim vještinama, prikaz pedagoške metode i erudicije kultnog predavača".

Iz Sutlićevog predavanja o ovom filozofu citiraju se sljedeće njegove misli: "U filozofiji nije u najvećoj mjeri odlučujuće je li netko iznimno pametan ili je manje pametan. U filozofiji, kao ni u umjetnosti, nije odlučujuće ni to koliko smo doživjeli, nego koliko smo u raspoloženjima, u temeljnim raspoloženjima sebe otvorili, raspoložili za konstelaciju svijeta. Tko ne može u sebi probuditi i obnoviti to intenzivno raspoloženje, taj samo čeprka po površini riječi i iz njih spravlja nove ‘sisteme’, nove ‘stavove’, njihove nove međusobne odnose.”

Susreti sa Sutlićem

Biserka Drbohlav na društvenim mrežama je pak napisala: "Prije 100 godina, 18. veljače 1925., rođen je Vanja Sutlić, filozof i sveučilišni profesor koji je ostavio jedinstven, dragocjen trag na putu mišljenja – putu kojim se (sve) rjeđe ide". Objavila je i tekst o susretima sa Sutlićem, u kojemu među ostalim stoji: "...Doista, ne mogu ni zamisliti kako bi se Sutlić osjećao u našem današnjem duhovnom okruženju u kojem je brbljanje dominantan način (raz)govora, ulično blebetanje uzdignuto na rang medijske senzacije, a filozofski, književni i slični tekstovi nisu dostatni sami sobom nego traže dodatne materijale – zahvale rodbini, prijateljima i svekolikim suradnicima, opširne uvode ‘kako, zašto i gdje ovo pišem‘, citate hvalospjevnih medijskih recenzija i detalje o privatnom životu autora – da bi tako postali zanimljivi modernom čitatelju (ili ‘čitatelju‘)", piše Drbohlav, koja je uz "asistenciju" u pripremanju knjiga i tekstova za objavljivanje, imala prilike prisustvovati i susretima profesora s nekim političkim “moćnicima” tog vremena.

Kako je autorica navela, "svoj politički angažman objasnio je velikim dijelom već u knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest, pitajući se o smislu i svrsi univerziteta i zalažući se za formiranje ‘sveučilišnog centra za humano-socijalno-historijske znanosti‘ koji bi bio ‘mjesto obrata u svijetu rada‘, ‘univerzitet budućnosti u nastajanju‘ u inače disperzivnom i centrifugalnom ‘svijetu’ znanosti i nauka” (Praksa rada kao znanstvena povijest, Zagreb, 1987, 293 – 296)".

Na stranici Radio Gornji Grad, pak, piše i sljedeće o njegovim sljedbenicima "oko Sutlića je uvijek bilo šaroliko mnoštvo ‘sljedbenika‘, ‘protivnika‘ i ‘fanova‘, onih koji su bili privučeni dubinom i izazovnošću njegova mišljenja (a da bi nerijetko sâmi, kako je govorio, bili ‘samo nesretni zaljubljenici u filozofiju‘). A nakon njegove smrti normalnim se čini, između ostalog, razglabati i o potrebi ‘nastavljanja‘ njegove misli, ‘tamo gdje je on stao‘.

Međutim, duboko sumnjam da je uopće moguće slijediti, a pogotovo nastaviti nečije s-misleno bivanje-kazivanje. Jer, kako kaže pjesnik: ‘viđenje jednog čovjeka ne uzajmljuje svoja krila drugome čovjeku‘ (H. Džubran)".

I kako zaključuje, "Sutlićevo mišljenje, sa svim svojim bitnim uvidima, zamuckivanjima, nedorečenostima i greškama, ostaje jedino kao izazov i zov da sami, kao misleći individuumi, prihvatimo vlastitu zadaću mišljenja u svojem vremenu. I samo u tom smislu valjalo bi iznova čitati, ‘brati‘ Sutlića i podsjećati – putem filozofskih skupova, objavljivanjem njegova mišljenja, podučavanjem studenata i sabiranjem u vlastitu radu – na njegov misaoni put kao ono što smo dobili u duhovno nasljedstvo".