UVJERLJIVO DRUGI

SVEN POPOVIĆ 'Da bi bila ispričana, priča ne mora biti grandiozna'

Sven Popović
 Ranko Šuvar / HANZA MEDIA

Prvi roman Svena Popovića "Uvjerljivo drugi" (Fraktura) u neku je ruku, tematski, ali i zanatski, formativno, logičan nastavak njegovih kratkih proza, zbirke "Nebo u kaljuži". Popovićev lik nezaposleni je, mladi pisac, ime mu ne znamo, o sebi kaže: "Moja je jedina prednost što se ne shvaćam ozbiljno… Minijaturnu krizu pretvaram u odlomke teksta, kao da su te raštrkane riječi doista u stanju spasiti moju dušu. … Ne mora priča biti grandiozna da bi bila ispričana." I nije grandiozna, ali je dobra. Govori o, ponešto predvidljivom, životu mladog čovjeka - djevojkama, izlascima, prijateljima, poslu koji je takav kakav jest, usputna stanica, o glazbi koja ga inspirira i pisanju koje ga, moguće, drži, spašava, usmjerava…

Opisujući kako se gradio roman, pričajući o fazama u kojima je nastajao, Popović kaže: "Prvo poglavlje tog romana napisano je, ne šalim se, na pisaćoj mašini koncem 2011. ili početkom 2012., nisam skroz siguran. Bio sam u vezi čiji kraj se predosjećao pa je to prvo poglavlje poslužilo kao svojevrsna uvertira u život koji slijedi nakon gadnog, ali baš gadnog, prekida. Napisano je na pisaćoj mašini ne iz nekakvih hipstersko-pomodnih pobuda, nego jer sam htio uložiti mnogo truda u svaku rečenicu, a ne samo tipkati. Na kraju sam, očito, odustao i vratio se svom dobrom, brzom laptopu."

U toj je fazi napisao tridesetak, možda četrdesetak stranica, "i onda sam morao, kako sam se fokusirao na pisanje kratkih priča koje su u konačnici ušle u zbirku 'Nebo u kaljuži', ta napisana poglavlja romana ostaviti da stoje". Obećao je samom sebi da će se za godinu, dvije vratiti tom tekstu, nastaviti raditi na započetom romanu, ako mu se, kad mine neko vrijeme, ono što je napisao i dalje bude sviđalo, prepozna li s tim odmakom u rukopisu i dalje nekakav potencijal.

"Krajem 2013., kad sam pisanje zbirke priča priveo kraju, vratio sam se romanu, poglavlja su mi i dalje dobra. Ne baš briljantna, ali okej, dalo se raditi na njima. Nastavio sam pisati, iako je koncept ovog romana tad bio puno, puno drugačiji. U prvoj verziji romana pripovjedač je bio mrtav, to jest, roman je bio pisan iz pozicije mrtvaca koji je odlučio čitatelju ispričati priču o svojih zadnjih tjedan dana na Zemlji. I tako sam kucao, mic po mic, dok nisam došao do oko 150 stranica. Tad sam počeo razmišljati o objavljivanju. Napisao sam još četrdeset stranica pa sam, zahvaljujući vještom uredničkom oku Romana Simića, srezao roman za dvadesetak stranica, odbacio ideju da se piše iz pozicije mrtvaca. Još mi je Zvonko Karanović sugerirao da roman ima sretan, optimističan završetak. Što se samog pisanja tiče, bilo je to dosta zeznuto. Pisati o sebi na taj način krvav je posao, koliko god to patetično zvučalo. Na trenutke me, dok sam pisao, znala hvatati panika. Dakle, bio je to bolan proces. 'Uvjerljivo drugi' je ujedno i zadnja knjiga tog karaktera koju ću napisati", uvjeren je Popović da se više neće vraćati autobiografskoj prozi.

Govoreći o pisanju iste, kaže, uvijek citira Bukowskog: "Fikcija je dotjerivanje stvarnosti", pa nastavlja: "Mislim, nije to baš tako u svim slučajevima, ali u slučaju mog romana 'Uvjerljivo drugi' i zbirke, to jest labavog romana, 'Nebo u kaljuži', jest. Pisao sam o onome što sam proživljavao i poznavao. Pisao sam o izlascima u Limb, Krivi put, KSET, Močvaru, Masters i druge birtije i klubove. Pisao sam o kućnim tulumima, slomljenim srcima, o svim tim vinjetama mladenaštva jer nisam bio spreman pisati o bilo čemu drugom. Dakle da, protagonist i ja imamo mnogo zajedničkih crta, ali valja imati na umu da je to u konačnici fikcija, duga, dobro napisana laž. Mislim da ipak nisam toliko arogantan kao što je protagonist. Drugi su likovi, recimo, amalgami mojih prijatelja i poznanika, nijedan lik nije 1:1, dakle nije u potpunosti građen po uzoru na jednu osobu."

Tko je tu "uvjerljivo drugi" i zašto?

"Ideju za naslov dao mi je Neven Ušumović. Bilo je to u Umagu, kazao je da je moja debitantska zbirka bila uvjerljivo druga po broju bodova za nagradu Edo Budiša. 'Uvjerljivo drugi' je sasvim zgodna sintagma za sve one predivne luzere koji su toliko navikli na poraze da ih više nisu u stanju shvaćati osobno. Da citiram bend Titus Andronicus: "you'll always be a loser, and that's okay". Mislim, nije da se žalim ili kukam, ne, daleko od toga. Jednostavno mi se činilo da zvuči dobro, a tu je i ta metatekstualna caka jer se ipak radi o mojoj drugoj knjizi."

Pripadnik je generacije koja sanja o - bijegu. "O bijegu ili tome da se, nedajbože, zaposlimo i imamo dovoljno za dostojanstven život. Mislim da to svaka generacija sanja, a i ja se ne bih stavljao u poziciju da govorim u ime generacije, iskreno. Dakle, ja sanjam o bijegu ili poslu koji bi mi omogućio dostojanstven život. Za mene i moju djevojku. I tri mačke." Trenutno živi od roditeljskog novca i sporadičnih honorara. "Čovječe, u toliko sam razgovora spomenuo da sam nezaposlen da očekujem da će me netko nazvati i poželjeti zaposliti jer sam tak šarmantan i pametan."

Najveći strah? "Skakavci. Osim skakavaca me strah i velikih zujećih insekata. Što ja znam, strah me stagnacije, strah me ne napredovati. Nemogućnost promjene jeziva je stvar, tako da se trudim raditi na sebi svaki dan. Ne samo kao autor, to jest pisac, nego na svim razinama. Moramo imati poroznu kožu. Dakle, da nekako sumiramo, strah me da za deset godina budem ista osoba kao i danas. Ma što deset, pet. Ili čak da za godinu dana budem ista osoba.

Jedan od načina na koji se mijenjam je to što pišem novu knjigu koja nema nikakve veze s prve dvije, što će reći da nije generacijska priča. Riječ je o krimiću s tri glasa, tri pripovjedne linije i zlokobnim horom. Radnja je smještena u Zagreb koji je negdje između cyberpunka i steampunka, mračan je i nebo nikada nije vedro. Ono je crno i prošarano neonom i cepelinima. Moj prijatelj, inače prevoditelj i profesor na Katedri za engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Vinko Zgaga za takav ugođaj, za takav svijet koristi sintagmu neon industrial. Dakle da, dosta sam pod utjecajem pisca Chine Miévillea."

Uz Bukowskog, formativno bitni autori su mu Hemingway, Henry Miller, JD Salinger. "Bukowski zbog topline njegove poezije, Hemingway zbog preciznosti i tobožnje jednostavnosti, Miller zbog žestine, Salinger zbog magije njegova jezika.

Prije njih su tu bile proze Olje Savičević Ivančević, recimo. Čitao sam njezinu prvu knjigu, 'Nasmijati psa', čim je izašla i otkačio sam. Mislim da sam imao šesnaest ili sedamnaest godina. Poezija i melankolija Zvonka Karanovića je isto itekako utjecala na mene, kao i mekoća Sime Mraovića, mrak Delimira Rešickog i suludost Milka Valenta. Tu su zatim Emile Ajar, Boris Vian i Rabelais. Ali mislim da je roman 'Školice' Julia Cortázara zapravo najviše utjecao na mene u tim formativnim godinama. Dok sam pisao 'Uvjerljivo drugi', čitalo se mnogo Bolaña i Junota Díaza."

Kako mu se čini domaća književna scena?

"Čini mi se da je krvna slika sasvim u redu. Zadržat ću se na mladoj sceni koju, ipak, najbolje poznajem. Spomenuo sam Darka Šeparovića, tu su još Ružica Aščić, Andrija Škare, Ivan Jozić, Alen Brlek, Ivana Rogar, Lucija Butković, Marko Gregur, Korana Serdarević, Marijo Glavaš, Marko Pogačar, Marija Dejanović, Denis Špičić i tako dalje, i tako dalje. Vjerojatno sam nekoga zaboravio, ali mislim da je ovo dovoljni pokazatelj da scena postoji, ona je živa, pulsira. Istaknuo bih i književnu grupu 90+ kao nadolazeći val književnika koje debitantska knjiga tek čeka. Ima nas, dobri smo i ne planiramo odustati."

Koliko Svenu Popoviću odmaže ili pomaže činjenica da je Ede Popovića sin? Kad je već krenuo u literaturu, očevim stopama, je li tu otac, koliko god bio dobronamjeran i neopterećujući, ipak, možda, i svojevrsni - teret?

"Moram reći da ne odmaže, mislim, osim ako ne računamo na zlobne komentare. Siktanje sitnih duša me ne interesira. Otac mi je otvorio mnoga vrata, ne samo u književnom smislu. To je jedan od zadataka roditelja, zar ne? Stvoriti što više mogućnosti za svoje dijete. To su moji roditelji napravili i ne mislim se ispričavati zbog toga. Svjestan sam koliki je to privilegij i koliko sam bolju startnu poziciju imao od većine mojih kolega. Dakle, meni ta cijela priča uopće nije bila bed. Pišem zato što mogu pisati, pišem zato što dobro pišem, pišem jer to, očito, volim. Okruženje koje sam imao kod kuće, dakle, bio sam okružen brdom knjiga, ploča i dobrih, pametnih ljudi, to me okruženje itekako potaknulo. Suma sumarum: ne osjećam nikakav teret."

Čita li Edo Svenove rukopise, pomogne li kakvim korisnim savjetom?

"Edo čita svaki moj rukopis. Vrsni je stilist i s njim radim isključivo na jeziku. Mnogo sam naučio od njega, kako ne bih? Imam sreće što su mi on i Roman Simić pomogli raditi na tekstu jer se radi o (uz Krunu Lokotara) najboljim urednicima u državi. Drago mi je da Edo trenutno radi na rukopisu mog dobrog prijatelja, sjajnog pjesnika i pisca Darka Šeparovića."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 03:30