TARZAN Junak naših dana koji zaslužuje da se o njemu tek ispriča velika priča

Čovjek pamti ludorije. Tako, recimo, pamtim kada sam prvi put bio u kinu. Godina 1971, zima, kino Partizan, film o Tarzanu. Nona me vodila u kino, čisto da vidim kako to izgleda gledati film na velikom platnu. Prije toga smo već nekoliko puta bili u kazalištu. Ali film, to se može gledati i na televiziji, pa onda nije toliko važno. Četrnaest godina kasnije, na Lastovu u vojsci, ponestalo mi je knjiga. I onda sam iz garnizonske biblioteke posudio ono čega je bilo: Joyceov “Uliks” na makedonskom i Edgar Rice Burroughs: “Tarzan među majmunima”, na srpskohrvatskom, latinično izdanje Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca. “Uliksa” na makedonskom pročitao sam do pola, Tarzana od korica do korica. Eto što su ti ovisnost i dugo vrijeme.

Priča počinje kada gospodina i gospođu Greystoke pobunjena posada prekooceanskog broda ostavi na pustim obalama zapadne Afrike. Ona je pred porođajem, izluđena i očajna. Silazi s uma i rađa sina. A muž, trapav, nemoćan da se snađe usred prašume, smrtno stradava u napadu ratničkog plemena majmuna. Ostaje dijete koje usvaja majmunica Kala, ožalošćena mater koja je upravo ostala bez svoga potomstva, i odgaja ga kao majmuna. Lijepo je to i uzbudljivo djetinjstvo, tokom kojeg naučiš kako da se prebacuješ s lijane na lijanu, i tako putuješ prašumom.

Iz tih tarzanovskih vremena čovječanstvo je steklo iluziju da je let od lijane do lijane najbrži način transporta vlastitim snagama, mnogo brži od vožnje bicikla, koji se, uostalom, i ne može voziti po prašumi. Priča o Tarzanu ustvari je priča o identitetu, napisana i smišljena za onu beslovesnu, instinktivno rasističku rulju. Iz te priče proizlazi da ćeš, odgoje li te majmuni, i odrasti u majmuna. Što je vjerojatno tačno, ali to je Tarzanova pisca, inače pukog siromaha koji se u vremenu krize pokušao snaći pisanjem jeftinih knjiga i, eto, upalilo mu je, dovelo u ozbiljan problem s glavnim likom. Naime, ako je Tarzan majmun, kako će onda nanovo postati čovjek? Ako me sjećanje ne vara, a mislim da me ne vara, taj problem je riješio oktrićem kolibe - ljudske kolibe - usred prašume. Valjda mu je djelovala poznato, probudila se u njemu vjera pradjedovska, pa je otvorio vrata, ušao unutra i pronašao bukvar i dječje knjige. I naravno, uz malo truda i urođenog dara naučio je čitati. A što je majmun koji čita nego čovjek.

Taj grozno trapavi prijelaz E. R. Burroughsu bio je nužan da bi priča dalje funkcionirala i da bi se Tarzan jednako suvereno mogao snaći u dva međusobno odvojena i različita svijeta, zvjerskom i ljudskom. No, čak se i slabom piscu, a Burrouhgs je bez sumnje takav, katkad otme priča, i ponese ga preko granica njegova dara, ali i njegovih ideoloških postavki, tako da se pripovijest o Tarzanu iz rasističke skaske pretvorila u veličanstvenu bajku o multikulturalizmu.

Biti jedno i drugo, jedan i drugi, čovjek i majmun, nužno znači biti most između svjetova. Tarzan je zvijeri približio ljudima, jer je i sam bio zvijer. Ali umjesto da pripitomljava životinje, on je u suštini pripitomljavao ljude. A njegova ljubavna priča - ono što je ostalo najtrajnije u legendi o Tarzanu - ujedno je bila i ljubav između zvijeri i žene. Tarzan je junak trivijalne književnosti, koji je zahvaljujući filmu postao ikona suvremene kulture, da bi svoj pravi umjetnički izraz našao u stripu. Ni do kraja čovjek, ni sasvim majmun, Tarzan je metaforični junak svih kompliciranih identiteta, junak naših dana koji zaslužuje da se o njemu tek ispriča velika priča.