'JEŽINCOVA ŠKRAPICA'

TONKA ALUJEVIĆ “Ćopićev Ježurka u mojoj je slikovnici Ježinac, a jezik mu je Smojina čakavica”

 Nikola Vilić / CROPIX
 

Besmrtno djelo velikog srpskog pisca Branka Ćopića “Ježeva kućica” u Hrvatskoj je blaćeno i mlaćeno, ali stoički je izdržalo, brižno čuvano u našoj mašti.

Upravo je doživjelo i sjajan mediteranski revival u slikovnici “Ježincova škrapica” splitske novinarke, spisateljice, likovne umjetnice i performerice Tonke Alujević.

Kad je to iz vas izronila ideja za slikovnicu?

- Ja sam skoro dvadeset godina kolumnistica Otvorenog mora, našeg najčitanijeg morskog magazina. Dosta sam plovila po Mediteranu i uvijek se tu nađu interesantne stvari koje se poklope s nekim aktualnostima. Dakle, kad sam kolumnu s ovom temom objavila na fejsu, bile su odlične reakcije. Tako da sam odlučila to razviti u slikovnicu, ali odmah mi je bilo jasno da ne želim neke kičaste ilustracije. Sitila sam se kako je mene moj tata zabavlja uz sviću kad je nestajalo struje, igrama ruku i sjena na zidu i tako mi je pričao priče.

Odmah ste riješili odati hommage Branku Ćopiću?

- Naravno, i u toj inicijalnoj kolumni bila je moja početna rečenica da zapravo svačija priča može biti i naša priča. Ja sam bila iznervirana činjenicom da je zlostavljana jedna priča uz koju smo mi odrastali. Ovo je na neki način bio moj način da se zahvalim čovjeku koji je napisao jednu takvu priču...

Podsjetili ste me na mračne epizode devedesetih, kad su knjižnice i školski programi pedantno čišćeni čak i od Ježurke Ježića.

- Da, a kao sporna rič spominjao “drug” koji je valjda smetao tadašnju vlast! Međutim, mi u Dalmaciji imamo riječ drug i prije komunizma, imamo druga kao člana ribarske družine, množina su druzi... Meni je bilo potpuno neshvatljivo da se čovik može okomit na nešto tako benigno kao što je jedna slikovnica. Ali, to su takve gluparije da ne trebamo gubit vrime oko toga.

Očito se ježite onog uobičajenog, podcjenjivačkog i rutinskog pristupa dječjoj mašti?

- Znate šta, sve su to mali ljudi. I neki put vam jedno biće od tri godine zna puno više od nekoga od tristatri! Prema tome, to tepanje i ponašanje prema dici je bez veze, pogotovo danas kad oni ulaze u neke svjetove puno prije nego što smo mi ulazili. Ideja mi je bila i da kroz tu igru sjena napravim nekakav otklon od tehnologije, da ih potaknem na kreativan izraz.

“To samo divjaci, odnija ih vrag, za obid daju svoj rodni prag”, mudro zbori Ježinac. Metafora vrijednosti doma i istinske slobode u vašoj priči pršti jače od praznog budničarenja?

- Naravno, zato što se mi tu stalno ponavljamo. Imam osjećaj da se s nekih točaka devedesetih nikako nismo ni makli ili im se vraćamo, uvik iste rečenice, iste fraze... Ja volim da uz elemente tradicije imam i elemente avangarde, našeg vrimena. Strašno mi smeta šta smo danas okupirani šundom. Ja sam u tu Brankovu priču pokušala udahnit nešto iz svog vrimena. Naravno da se radi o domu, ali pitanje šta ćemo interpretirat šta je nama dom. Nama uvik prije prođe nešto puno krvi, klanja, nacionalnih junaka..., nego čiste ljubavi.

Kakvu sudbinu predviđate “Ježincovoj škrapici”? Njegova sočna čakavska melodija vjerujem da itekako animira, da ih poziva na nesputanu igru.

- Da, ja koristim tu splitsku čakavicu, ona je vrlo ugodna uhu. Govorim i hvarsku čakavicu...

Koja je također melodiozna.

- Isto je ugodna uhu, ali je ipak nerazumljivija. Ova splitska je, zahvaljujući i Smoji, više ušla ljudima u uho. Puno sam putovala s mondoramom “Jubav u vrime kupusa”, od Slovenije sve do Makedonije, i brinula sam se hoće li mene ljudi razumit šta ja to govorim. Ali oni jako vole tu dalmatinsku melodiju i ako ne razumiju svaku rič, razumiju kontekst. Tako da ja u svim svojim radovima koristim svoj jezik, jer svaka rič za sebe je interesantna, a tužno je da danas mnoga dica u Dalmaciji ne znaju neke osnovne riči. Zato sam na kraju slikovnice i napisala rječnik. Htjela sam jednim udarcem ubit više muha. Da to bude hommage Ćopiću, zahvalnost mome ocu koji me je učio i nastojao da budem kreativna, i očuvanje riči... Jer, nema čistoga jezika, ni čistoga naroda, ni čiste kulture. To možda samo postoji u tim državotvornim politikama, ali toga u stvarnosti nema. I kad bi bilo, bilo bi dosadno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 15:11