PIŠE IGOR MANDIĆ

Urednica nam kaže da je ovo roman kakav nismo čitali. Priznajem, u pravu je

 Boris Kovačev/Cropix
Lord John Cambell je predložio da se autoru koji objavi knjigu bez kazala valja oduzeti autorsko pravo i novčano ga kazniti

Pod inače dosta čvrsto umjetno zubalo iliti gebis, ovaj su mi tjedan dopale dvije čvrsto ukoričene, opsežne i teške knjige koje mi nije bilo lako "sažvakati". Strogo govoreći, nijedna od ovih ne spada u specijalizirano, uže područje bavljenja suvremenom domaćom beletristikom (ah, belles lettres, gdje ste??), ali sam se prihvatio da ih proštudiram (ah, šumi li to Sutjeska?), kao svojevremene izazove u novijoj hrvatskoj tekstualnosti. No, pod ovim potonjim pojmom krije se gnijezdo terminoloških guja (kontekst, tekst, diskurz), s kojega ne bih volio smaknuti kamen, pa da nas neka od njih ugrize. Za knjigu Lore Tomaš (koja godinu rođenja krije kao zmija noge?), određenu kao "bilješke s otoka", najprije bi trebalo proštudirati jesu li one "smisleno povezani iskazi" (m. Solar), čak toliko dobro, da bismo o njima mogli govoriti kao o "romanu kakav još niste čitali", što na omotu tvrdi urednica gđa Jagna Pogačnik (inače, uvažena kolegica moje malenkosti).

Žalibože/nedaj vraže, ali danas bi sve i svašta htjelo biti romanom, kao da ga je lako doseći. Jer, što je taj "Slani mrak" (316. str., 139,00 kn), kad je samo zbirka fragmenata, popapirčenih, zapisanih izjava, monologa, tračeva... što ih je marljiva sabiračica /zapisivačica pokupila tijekom trogodišnjeg "istraživačkog" projekta iliti posjećivanja nekih (neimenovanih) malih otoka u hrvatskom plavom Jadranu. Iz prikrajka ili, pak, slobodno slušajući otočke ćakule, gđa Tomaš naredala je stotinjak više ili manje ulomaka, bez ikakve kontekstualne veze.

Kad neki neuvaženi novinski zafrkant objavljuje svoje "Ćakule na šentadi" (kao što je radio M. Smoje), onda je to niži humoristički žanr (premda je svaka takva ćakula bila samostalna pričica, dobre poante!), a kad uvažena gđa, koja je diplomirala indologiju i anglistiku (na Filozofskom fakultetu, u Zagrebu), a rodne studije u Budimpešti, radi nešto slično, onda to urednica spremno proglašava "romanom kakav još NISMO čitali".

Priznajem, da još nisam čitao "roman" koji to nije (ali nije ni eksperimentalni, avangardistički, postmoderni), već je stoljetno zakašnjelo etnografijsko zapisivanje... K tome, poigravajući se s minimalizmom autorica ovdje sebi dopušta (a nakladnik prihvaća), da nemušte, škrte, beznačajne govorne krhotine, tiska dvostrukim prorijedom! Upozoren, da niti jedan dio ove knjige "ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava", vidno prikazujem kako se harči hartija. Ali, što bih (u kritici) ukrao iliti zlorabio, ako navedem da se na desetinama stranica bilježi i ovo:

"Oče li kiša?!

Ma nema ništa od kiše....

Jel?"

Na sreću, etnolingvistička istraživanja tijekom posljednjih stotinjak godina pokrila su/otkrila sve dominantne dijalektalne izričaje, čak do najsitnijih lokaliteta. Kako ovo nisu čak niti pričice, koje bi se mogle uklopiti u koji kontekst, to zaista ne vidim i ne shvaćam kako je "zapisivačica" otočkih crtica prerasla u "pripovjedačicu", te da u svemu tome ima neke "čiste esencije otočke, ali i u univerzalne simbolike". (šešir dolje uvaženoj urednici!). Žalim slučaj, ali ako je ovo "roman kolaž" onda mu je ozbiljnim suparnikom telefonski imenik (npr. grada Zagreba): koliko je u potonjemu isprepletenih priča, samo ako netko uspije spojiti žice i brojeve nekih muževa i spetljati s brojevima ljubavnica.

Vidio sam u nekim, posebno američkim i francuskim filmovima, da se u nekim policijskim ispitivanjima upravo teškim telefonskim imenikom služe istražitelji, mlateći osumnjičenika tom knjižurinom po glavi. Eto, tako se i moja malenkost napokon dala privesti svijesti pa opaljen ovom tvrdo ukoričenom knjigom, priznajem da takav "roman" - još nisam čitao.

"ZBORNIK RADOVA NOVE HRVATSKE", 1958-1990." (690. str., 380. kn.), iznenađujuće je dobrodošla "suma" posebne masmedijske (konkretnije, novinske) pismenosti, pa iako nije beletristika, ipak je svojevrsna "stvarnosna proza". "Nova Hrvatska" (ma, baš?) bila je bilten/tjednik/mjesečnik, koji je u inozemstvu, u emigraciji od početka do kraja vodio/uređivao Jakša Kušan (rođ. 1931. g. u Zagrebu, studirao pravo u Zagrebu, Beogradu i Londonu, a u emigraciju odlazi 1955. g. umro 2019. g), izgradivši reputaciju kao najuravnoteženiji politički emigrant, novinski pisac vrhunskih kvaliteta, ali - kao što uvijek ima neki ali - dok se u "staroj", tj. Socijalističkoj Republici Hrvatskoj to shvatilo i pravilno uvažilo, dok se Kušanovu "Novu Hrvatsku" izlučilo kao posebnu publikaciju, iz korita bljutavih mekinja ustašoidnih, post-pavelićevih, endehaško sentimentalnih publikacija, bile su potrebne godine neumornih Kušanovih nastojanja. No, trezven kakav je uvijek bio, čak i kad je "Nova Hrvatska" bila akceptirana kao domovinsko izdanje, on je zadržao svoju rezerviranost, premda mu je bilo "priznato" da nije nikakav opasani emigrant, već dobrovoljac na stvaranju "nove Hrvatske" (ma, baš?).

Golemu količinu te "stvarnosne proze", koju je u Zagrebu objedinio neumorni pregalac /istraživač Nikica Mihaljević, rođ. 1949. u Vukovaru, inače pjesnik i književni kritičar, malo bi tko, osim specijaliziranih povjesničara mogao uopće pročitati (da kažem samoironično, prožvakati pod gebisom kritike). Svojevremeno je, šezdesetih/sedamdesetih godina do mnogih zauzetih poslovima masmedijskih djelatnika, dostizala/dopirala "Nova Hrvatska", koju smo najprije listali pomalo bojažljivo, dok nismo shvatili, napokon sasvim mirno, da tu pišu oni koji gaje "nadu" - što je eufemizam za iluziju! - "u hrvatsku slobodu i demokraciju". Tako nam je, još zarana, "Nova Hrvatska" održavala domovinsku stvarnost u svojem iskrivljenom ogledalu, pa više nismo znali koja je stvarnost ona prava.

Herkulovski "sakupljački" Mihaljevićev poduhvat baš je potrebno štivo (za razliku od bapskih ćakula, kao u prvo recenziranoj knjizi), jer razotkriva zaboravljenu (ali, kako vidimo, ne zatajenu) povijest hrvatske idej-političko-kulturne baštine. Dok je domovina bila u "Novoj Hrvatskoj" gledana iz inozemstva, sada nam njena "novost" (ma, baš?) pokazuje kako je ponekad dobro ogledavati se u iskrivljenim zrcalima. Još nešto, privatno: natuknuto mi je, da se u toj golemoj količini građe tu i tamo može naletjeti i na svojevremeno zadate, packe mojoj malenosti, ali ih nisam uspio pronaći, jer uz sav inače golemi trud, ovome Zborniku nedostaje Kazalo imena. Tu stoji peckava opaska stanovitog lorda Johna Cambelle: "Predložio sam da se u Parlamentu (može i po naški, u Saboru, RH, op. I. M.) raspravi zakon po kojemu bi se autoru koji objavi knjigu bez kazala oduzelo autorsko pravo te ga se, štoviše, za taj prekršaj podvrgnulo novčanoj kazni".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 13:14