Žalim što sam kibuc napustio tek s 47 godina, što nisam otišao ranije i zaštitio svoju djecu

Amoz Oz, koliko god to danas bilo ponešto zaboravljeno, nije oduvijek bio omiljen kod izraelske književne kritike, i to ne samo kod političkih oponenata. Doduše, pitanje je nije li to dvoje koji put povezano, desno orijentirani dio tamošnje javnosti, ako je i cijenio Oza kao pisca, nije mu zaboravio njegove ljevičarske, pacifističke političke stavove, među njima je bilo i onih koji su pisali književne kritike, ponekad moguće ponešto obojene i političkim razilaženjima. O tome je, konačno, štošta već napisano.
Kritičari su zadnji put sasjekli Oza koncem 1990-ih, prije nego što je objavio antologijsku “Priču o ljubavi i tmini”, poslije toga sjeo je na tron izraelske suvremene književne produkcije, desetljećima poslije bio na “stalnoj” listi kandidata za Nobelovu nagradu, p...