RUSIJA NAKON STALJINOVE SMRTI

'ZELENI ŠATOR' Ova knjiga već nosi titulu ruskog klasika, a vjera Ljudmile Ulicke u književnost imponira, kao svaka iskrena vjera

Ljudmila Ulicka
 Šimunović/CROPIX
 

Teoretičar Mihail Bahtin osmislio je polifonijski roman na primjeru Dostojevskog i drugih ruskih klasika. Može se primijeniti na “Zeleni šator” Ljudmile Ulicke (prev. Igor Buljan), koja već nosi titulu ruskog klasika.

U rasponu od 1953. do 1996., od Staljinove do smrti Brodskog u New Yorku, Ulicka piše panoramski pregled Sovjetskog Saveza i susljednje Rusije, gomilajući prošlost oko protagonista koje je Komunistička partija sudila na zaborav: oko nepoćudnih vlastima. U Prologu je ukratko, na dvije i pol stranice predstavila Galju, Olju i Tamaru, ženski “trianon”, no prije se posvetila muškom, koji su činili učenici istog srednjoškolskog razreda: Ilja, Miha i Sanja.

U poglavlju “Zeleni šator”, 100-njak stranica dalje, Ulicka se vraća djevojkama, prvenstveno Olji i njenom braku s Iljom. U tom jednom poglavlju oni će se susresti, vjenčati - Olji je to drugi brak, a iz prvog ima sina Kostju - rastati, ostarjeti i umrijeti - Ilja u Bavarskoj. Ništa zato. U poglavlju “Visoki registar” autorica im se vraća, opet su u đačkoj dobi. Dakle, oživjela je Ilju i one koje treba. Jednako kao Lawrence Sterne junaka “Tristrama Shandyja”.

Kako god bilo, Ulicka lako preskače vrijeme i likove, pa makar mrtve, da bi im se ponovno vraćala. Za nju nisu ni umrli, kao ni za čitaoca koji je prepoznao veliku rusku spisateljicu, u tradiciji muževa koji od XIX. stoljeća predvode kolonu velikana sve do Pasternaka i “Doktora Živaga”, njoj posebno omiljenog. Napokon, likovi “Zelenog šatora” prvi čitaju pretipkani prijepis toga romana. Poststaljinska Rusija kao da je zaživjela s ovim djelom, kao dostojanstvena sjena ružnih zbivanja.

Mladi Sanja trebao je postati pijanist, pa je ozlijedio dva prsta. Miha je liječio gluhonijeme, spajajući književnost i defektologiju, sve dok ga nisu optužili za protudržavne aktivnosti - ostao je bez posla. Samo je Ilja znao, od početka da će podrivati sustav koji je radio protiv slobode pojedinca i zajednice. A Miha i Sanja postali su vlastima sumnjivi zbog njega, Ilje, koji je postao “disident” prije rođenja toga naziva.

Kasnije, jedino je Ilja mogao spojiti kćerku uhićenog Tatara s fizičarem i disidentom Saharovim, koji se u romanu pojavljuje kao epizodni lik. Baš kao i pjesnik-nobelovac Brodski. (Jedan iz “istog” društva postat će ministar unutrašnjih poslova Izraela.) Tajna policija, odnosno KGB-ovci pratili su im svaki korak, već zato što su ih prijavljivali drugi omladinci, s dobrim namjerama. Bili su sumnjiva lica u vrijeme kada se sovjetska Rusija dijelila na pravovjerce i unutrašnje neprijatelje.

Pojava samizdata, o kojoj smo puno slušali, bahateći se s trapericama iz Novog Marofa, bila je za mene prazno slovo, sve dok nije zaživio u ovom romanu. Ulicka je prikazala kako se u ilegali uređivao, tipkao i raspačavao; oživjela je ono što su doživljavali pojedinci koji su prisilno slani u emigraciju - Miha je odbio otići u Izrael, pa se poslije bacio kroz prozora. Takvu i tu svakodnevicu treba živjeti s djecom i familijom, “kao da te ništa ne boli”.

Roman je započeo s dolaskom u razred novoga profesora: to je Viktor Juljevič Šengeli, koji je „priveo“ je navedeni muški trojac poeziji i duhovnosti. S tim junakom poststaljinskog doba Ulicka je “objasnila” zašto je mladima bila važna “obična” pjesma i kako se s njome poražavala Lubjanka. Literatura je trojici dječaka, omiljenih profesoru, otvorila paralelne prostore slobode i omogućila da prežive to historijsko nevrijeme.

Šengelijevi obilasci Moskve s đacima, stopama Puškina, Pasternaka i drugih, ostali su im doživotni podsjetnik da je važniji stih koji “štipa” za srce od nedohvatnih najlonki i kaoguma. Jer, čovjeku bez srca ne treba odjeće, njemu je uvijek toplo. Zašto bi takav povjerovao da je Rusija pobijedila sebe zahvaljujući i anonimnim učiteljima, kakav je Viktor Juljevič. Jedan od onih koji su nakon otkaza radili kao noćni čuvari i slično, poput Vaclava Havela.

U “Zelenom šatoru” Ljudmila Ulicka (r. 1943) citira brojne pjesme Pasternaka i drugih autora; njena vjera u književnost, odnosno umjetnost imponira, kao svaka iskrena vjera, osim one u jednoumni profit. Stvorila je književnu panoramu s kojom su nekadašnji dječaci sticali životnu snagu. Prisutnost duha u njenom romanu podsjeća nas na prazninu, izaziva strah od nje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 13:00