PIŠE JAGNA POGAČNIK

'ZIMSKI ZAGRLJAJ' Priče Gorana Samardžića o životu između dva grada

Samardžić je pisac koji ponekad djeluje vrlo frajerski i ne preza od vrlo eksplicitnih scena seksa ili nasilja, ali onda opet iznenadi priznanjima "tananih" emocija i znakovitih snova

Polazište pisanja Gorana Samardžića, sarajevskog pisca, izdavača i knjižara, uglavnom je u njegovoj autobiografiji. Mladost je proveo u Beogradu, odakle se tik prije rata vratio u Sarajevo i potom priključio obrani grada. Upravo ta pripadnost dvama gradovima, sraz sjećanja na odrastanje na beogradskim ulicama i onih koja se tiču ratnih sarajevskih godina, inspiracija je poezije i proze koja odlično funkcionira u svim književnim sredinama tzv. regije.

Hrvatsku je književnu scenu Samardžić doslovno poharao romanom “Šumski duh” (2004.) koji je ušao u samu završnicu finala tadašnje nagrade Jutarnjeg lista i dobio vrlo pozitivne kritike. Taj je roman u središtu svoje fragmentarne fabule imao priču o odrastanju i sazrijevanju glavnog junaka, Koste, koji je svoja ulična iskustva skupljao po beogradskom i sarajevskom asfaltu. Ono što je posve sigurno najviše pridonijelo tako dobroj recepciji romana njegova je neposrednost i uvjerljivost u prikazu dvije sredine i pojedinca koji se u njima snalazi, kao i jaki urbani štimung koji naglašavaju naturalističke scene. Tri godine kasnije Samardžić će u Zagrebu objaviti još jednu knjigu, “Ljude koje su na krilima donijele guske” u kojoj je spomenuta dva grada, u poetskoj i proznoj formi, isprepleo i oko ključne teme - ljubavi.

U novoj zbirci priča “Zimski zagrljaji” glavni je lik posve neskriveni Goran Samardžić. Ova proza nije nastala da bi bila simpatična i da bi se svima svidjela, dapače ima u njoj mnogo brutalnih scena i vrlo privatnih epizoda, ali baš zato posjeduje nešto od one energije koja čitatelja uvlači u taj realni svijet sazdan od dvojstava - dva grada, braka i razvoda, rata i mira. U prvome dijelu zbirke, nazvanom “Beograd”, čitat ćemo fragmente odrastanja, prošetati ulicama, ući u zgradu i upoznati nekadašnje susjede, školske kolege i vrlo često zastati na nekoj od pripovjednih dionica koje ispovijedaju (stvarna ili maštana) erotska iskustva pripovjedača.

Beogradu će se u životnom i tematskom smislu Samardžić i nakon odlaska često vraćati, što za stvarnih posjeta gradu djetinjstva, što u snovima koji u ovoj prozi imaju naglašenu ulogu. Međutim, nije nakana ovih priča samo u tome da evociraju prošla vremena i prostore, u njima se itekako iščitava i vrlo jasan portret samog pripovjedača, u rasponu od fetišizma vezanog za ženske štikle do propitivanja odnosa prema Bogu.

U svim pričama, bez obzira gdje se one i kada zbivale, u Beogradu ili Sarajevu, stvarnosti ili snu, osjećamo tu jaku pripovjedačku osobnost koja ima potrebu da se vrlo hrabro razotkrije i razgoliti pred čitateljima, a da pri tome nije nimalo pretenciozan. U drugom dijelu knjige Samardžić će vrlo otvoreno ponuditi fragmente raspada svoga braka, emotivno progovoriti o odnosu prema djeci, roditeljima, nevjerama, novom braku i ženama koje su kroz njegov život prošle u fazi “Casanovinih ospica”.

Zanimljivi su svakako i dijelovi u kojima se kao likovi pojavljuju stvarne osobe, poput Abdulaha Sidrana, Zlatka Topčića i Nedžada Ibrišimovića, osobito u priči koja tematizira autorovu situaciju u ratu, između zaleđa u Društvu pisaca i linije fronte.

Samardžićeve priče nemaju nakanu ponuditi zaokruženu autobiografsku cjelinu, premda se može govoriti o nekoj vrsti generacijskog impulsa i to one generacije koja je od odrastanja do prvih znakova starenja (što se također pojavljuje kao motiv) prošla užareni put od bezbrižnosti do suočavanja s ratnom katastrofom, u čemu je također trebalo biti majstor i graditi obiteljske i profesionalne svjetove, u autorovom slučaju i one spisateljske. Proza je to koja pulsira negdje na granicama nježnosti i grubosti, nevinosti i seksa, eksplicitnosti i slutnji, sva u kondenziranim slikama (i ponekom komentaru) koje grade gustu atmosferu koja od privatnog, autobiografskog, lako prelazi u javno.

Samardžić je pisac koji ne štedi emocije, ali se njima ni ne razbacuje, pa ponekad djeluje vrlo frajerski i ne preza od vrlo eksplicitnih scena seksa ili nasilja, ali onda opet iznenadi priznanjima “tananih” emocija i znakovitih snova. Jednako tako njegovo inzistiranje na smještanju priča u dvije sredine, nema nikakve druge konotacije do onih koje su slučajno stvorile osobne koordinate glavnog lika, Gorana Samardžića. “Ova proza ionako je puna fleka”, zapisat će na jednom mjestu, a u prozi kakvoj on piše to je uvijek posljedica onih mrlja koje je nemoguće izbrisati jer ih je stvorio život sam.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 00:09