‘Živjela sam blizu mjesta gdje su se održavala suđenja vješticama, i to mi je bila inspiracija‘. Hit autorica u Hrvatskoj

Bježeći od nasilnog partnera, 29-godišnja Kate će London zamijeniti trošnom kolibom Weyward koju je naslijedila od pratete, ne naslućujući da ondje skrivena spava tajna vezana za suđenja vještica. Velom tajne prekrivena je i obiteljska povijest 16-godišnje Violet, djevojke koja čezne za obrazovanjem koje uživa njezin brat. Na putu otkrivenja naći će se kada, zbog nesretnih okolnosti, završi u kolibi koja je nekoć pripadala njezinoj pokojnoj majci. U posebno velikom problemu našla se, pak, 21-godišnja Altha, iscjeliteljica koju je smrt lokalnog farmera dovela na optuženičku klupu na suđenju za vračanje. Što povezuje našu suvremenicu Kate s tinejdžericom iz razdoblja Drugoga svjetskog rata te mladom ženom iz 1619. godine? Zagonetka je to koju razjašnjavaju "Weywardice" (eng. Weyward), književni prvijenac mlade australske spisateljice Emilije Hart koja je promovirajući taj, ali i svoj novi roman "Sirene" (eng. The Sirens), posjetila i Hrvatsku.

U povodu njezina gostovanja u Zagrebu, s Hart smo razgovarali, među ostalim, o otpornosti i ustrajnosti žena, temama na koje se njezine knjige usredotočuju. No, zašto je fokus stavila upravo na "ženske teme", upitali smo je.

"Interes za te teme proizlazi iz mojeg feminizma. ‘Weywardice‘ sam počela pisati tijekom prvog lockdowna. U to sam vrijeme živjela na sjeverozapadu Engleske, u Cumbriji, blizu mjesta gdje su se 1612. održavala suđenja vješticama. Ne znam je li to bio slučaj i u Hrvatskoj, no u Engleskoj je lockdown ženama žrtvama nasilja u obitelji stvorio velike probleme jer ih je prisilio da ostanu uz svoje zlostavljače. Od progona vještica smo, nasreću, krenuli dalje, oni se više ne prakticiraju, no progon žena je višestoljetna kontinuirana pojava i sada se događa u domovima. Željela sam, također, proučiti načine na koje žene, tome usprkos, opstaju i kako jedne druge osnažuju", kaže Hart koja s riječju "vještica" ima složen odnos.

Emilija Hart

Lucija Ocko/

Mnoge feministkinje pokušavaju je, pojašnjava, koristiti u nepejorativnom smislu, no ona smatra da ta riječ ima vrlo kompliciranu, bolnu povijest.

"Progon vještica koji se proširio Europom, a našao je put i do Sjeverne Amerike, zaživio je u zemljama s različitim pravnim sustavima i u različitim razdobljima te je za posljedicu imao smrt brojnih žena, koje su nazivane - vješticama. Zato moj odnos s tom riječju nije jednostavan. Za nju se veže mnogo boli i traume. Tijekom povijesti često se koristila na iznimno mizogin način, no zanimljivo mi je da ta riječ istodobno implicira kako progon tako i moć žena", napominje Emilia Hart.

roman Weywardice

/Stilus

Ne mrzi muškarce

Iako dio ljudi zazire od suvremenih oblika feminizma, ovu autoricu "nije sram zvati se feministicom".

"Ponosna sam što sam feministica i taj pokret smatram veoma važnim. Zabrinjavajuća je percepcija dijela ljudi da za feminizmom više nema potrebe, pogotovo u svijetu nakon pokreta #MeToo. Žene, naime, još nisu postigle jednakost u društvu", kaže Hart, odgovarajući pritom i na komentare poput onoga da ona "mrzi muškarce", objavljenog na platformi Goodreads.

"Ne mrzim muškarce. Moj partner je muškarac, imam oca, očuha, dvojicu braće i sve ih jako volim. No, moramo priznati prevalenciju muškog nasilja, koja je prisutna u nizu zemalja. Nedavno sam čitala statističke podatke, prema kojima jedna od četiri ili pet žena iskusi nasilje od muškarca, seksualno uznemiravanje ili spolnu diskriminaciju. To nisu djela samo jednog muškarca. Moramo priznati da imamo problema s mizoginijom. U ‘Sirenama‘ sam, primjerice, istodobno htjela osmisliti muške likove koji djeluju kao prava ljudska bića, koja čine i dobro i zlo, ali i obratiti pažnju na uzroke mizoginije, koji rezultiraju opresijom žena", objašnjava Hart koja otkriva razlog zbog kojeg je u "Weywardicama" odlučila prikazati nasilje, čime je izazvala negodovanje dijela čitateljstva.

roman Sirene

/Stilus

"Moje knjige sadrže nasilje jer je nasilje prema ženama naša tužna stvarnost i svakodnevno se događa ženama diljem svijeta. Pokušavam dati komentar o svijetu u kojem živimo i zato sam se htjela uhvatiti u koštac s tim temama te ispričati, najbolje što mogu, istinu o ženskim iskustvima. To je esencijalno za poruku koju želim poslati. Bitno mi je da nema nepotrebnog nasilja pa sam se pri prikazu nasilja trudila biti pažljiva", kaže te dodaje:

"Razumijem ljude koji smatraju da je o takvim temama teško čitati i nije mi namjera nikoga uznemiriti, ja samo pokušavam opisati stvarnost ženskog iskustva".

Oni koji o srodnim temama ne žele čitati, kako su o "Weywardicama" dostupne mnoge informacije, knjigu mogu izbjeći, sugerira autorica koja vlastitu slobodu, utjehu i sigurnost u svijetu pronalazi primarno u odnosima s drugim ženama, prije svega s majkom i sestrom. Ti joj odnosi pružaju slobodu da bude svoja. Osjećaj sestrinske povezanosti je, uvjerena je, velik izvor ženske snage.

"Čini mi se da su zajednice žena u društvu i dalje demonizirane. Mislim da su moćne i da ih ljudi i dalje doživljavaju kao prijetnju", ističe Hart koju osnažuju i boravak u prirodi te povezivanje s tijelom vježbanjem. No, ultimativni eskapizam za nju je čitanje.

Pisanje kao lijek

Priče su, tvrdi, njezina prva ljubav. Nakon spoznaje da može osmisliti i vlastite, osjetila se kao da ima posebne moći.

Piše, stoga, otkad zna za sebe. Čak i pošto je otišla na studij kako bi postala odvjetnica, paralelno je nastavila čitati i pisati priče. No, kada je u 27. godini doživjela moždani udar, pisanje je iskoristila i kao sredstvo iscjeljenja.

"Ono mi je pomoglo da procesuiram vlastite emocije te sam shvatila da je to važan dio mene kojim se, dok sam radila kao odvjetnica, nisam dovoljno bavila. Zato sam kreativnom pisanju priča i poezije odlučila posvetiti više vremena. Što se tiče ‘Weywardica‘, mislim da su se poklopili pravo mjesto, pravo vrijeme i prava ideja. Zapravo sam čekala ideju koju bih mogla pretvoriti u roman i ta mi se učinila onom pravom", priznaje Hart koja se pri pisanju o Weywardicama služila i magijskim realizmom.

Moći koje njezini ženski likovi posjeduju metafora su za snagu koja proizlazi iz povezanosti s drugim ženama. Povrh toga, kako u svojim romanima istražuje vrlo mračne teme poput suđenja vješticama, obiteljskog nasilja i seksualnog uznemiravanja, magijski joj realizam kao spisateljici, smatra, pomaže da u priču unese ravnotežu i učini je ugodnijim štivom, a čitatelju osvijetli put i da mu nadu.

I u "Weywardicama" (Stilus) i u "Sirenama" (Stilus) ulogu igraju i generacijske traume te utjecaj predaka na naš život. Blizanke Mary i Eliza, primjerice, zbog majčina su utapanja razvile fobiju od oceana.

"Intrigira me kako se određeni uzorci repliciraju kroz različite generacije, posebice na polju odnosa između suprotnih spolova, te kako na nas utječu iskustva naših roditelja, pa i njihovih roditelja. Oduvijek su me fascinirale povijest i obiteljske dinamike, a to je spoj o kojem želim pisati i u budućnosti", najavljuje Hart čiji novi roman "Sirene" o ženskim iskustvima također progovara iz perspektive likova iz različitih razdoblja povijesti. Dok se dijelovi radnje vezani uz sestre Lucy i Jess odvijaju u recentnoj prošlosti, spomenute Irkinje Mary i Eliza upoznajemo 1800. kada završe na brodu kažnjenika za Australiju.