IZAZIVAČI

KREŠIMIR DAMJANOVIĆ Arhitektura možda nema moć rješavanja akutnih društvenih i političkih problema, ali ima zadaću reagirati na postojeću situaciju

Suživot različitih arhitektonskih elemenata u njegovoj “kući kolaž” oslikava toleranciju u društvenom smislu
 Luka Gerlanc / HANZA MEDIA

Još uvijek mi ne dolazi do glave da je moja kuća za migrante najbolja na svijetu”, bila je prva reakcija arhitekta Krešimira Damjanovića nakon što je osvojio nagradu na prestižnom međunarodnom natječaju Shinkenchiku. Bilo je prijavljeno više od tisuću projekata, preciznije 1081 autor, a on je osvojio prvo mjesto. Nakon što se sve malo slegnulo, kako sada gleda na čitavo iskustvo? “Odlično se osjećam i dalje, ljudi pozitivno reagiraju na moj rad, što mi je važno. A posebice sam bio zadovoljan na nedavnim Danima Orisa”. Na tom je arhitektonskom događanju u Zagrebu održao predavanje pred dvije tisuće svojih kolega te je imao i priliku upoznati i žiratora nagrade koju dodjeljuje a+u, kultni japanski arhitektonski časopis. Naime, upravo je jedan od gostiju, Go Hasegawa, presudio da je najbolji prijavljeni rad upravo onaj hrvatskog arhitekta.

Nagrada Shinkenchiku, iako je u arhitektonskom svijetu neopisivo važna, i nižu se poznata imena koja su je osvojila i kasnije se dokazala i na međunarodnom planu, u široj javnosti slabije je poznata, pa su se kako bi se bolje dočarala njezina važnost, nizale sportske i ine metafore. Jedna od njih bila je usporedba s osvajanjem Wimbeldona. “Čini mi se da su takve usporedbe nekad pretjerane, ali su mi drage jer tako javnost postaje svjesna važnosti ovog natječaja, kao i same arhitekture. Smatram da kvalitetna arhitektura, nažalost, nije dovoljno zastupljena u medijima”.

Arhitekt je mlađe generacije, tek je ušao u tridesete, živi u Zadru, gradu odakle je rodom. Zaposlen je u studiju Nikole Bašića, jednog od naših najboljih arhitekata, poznatog po Spomen-križevima poginulim vatrogascima na Kornatima te Morskim orguljama i Pozdravu Suncu u Zadru. Od svojeg mentora Bašića naučio je “kako kroz arhitekturu afirmirati lokalne vrijednosti, a u duhu vremena”. Naslijeđe mediteranske arhitekture i znači mu mnogo: “Dopadaju mi se intervencije naših arhitekata kao što su Alfred Albini, Ivan Vitić i Božidar Rašica na zadarskom poluotoku jer stvaraju mediteransku arhitekturu jezikom moderne”.

Od hrvatskih arhitekata nagradu Shinkenchiku svojedobno su osvojili Ivan Crnković i Emil Šverko te Vinko Penezić i Krešimir Rogina, 1983., odnosno 1984. godine. Od tada je bila vrlo duga pauza, više od tri desetljeća, a nabrojani su arhitekti u međuvremenu ostvarili važne karijere. Tih se godina, kada su osvojili nagrade, naš sugovornik nije ni rodio. Damjanović je, naime, rođen 1986. godine.

Tema ovogodišnjeg natječaja bila je kuća dimenzija. O konkurenciji Damjanović kaže: “Najviše su ocijenjeni radovi koji sadrže aspekt kulturalnih razlika u sebi. Posebice mi se dopao trećenagrađeni rad koji različitim funkcijama u stanovanju, kao što su kuhinja, blagovanje, krevet, dnevni boravak daje potpuno jednaku dimenziju i smješta ih na različite etaže. Time je ukinuta hijerarhija prostora”.

On je kao podtemu dao kuću za migrante, temu kojoj nije lako pristupiti. Reference su mu projekti kao što su Archizoomov No Stop City, Eisenmanov Cannaregio Trg, Locomotiva 2 Alda Rossija… Zanimljiv mu je, dodaje, i rad najpoznatijeg kineskog disidenta u svijetu umjetnosti Ai Weiweija, postavljen ovih dana u New Yorku, u javnom prostoru, pod ironičnim nazivom “Dobre ograde stvaraju dobre susjede”, rad koji također problematizira aktualnu krizu. Temi kuće za migrante nije lako pristupiti, a sam Damjanović vjeruje da je žiri privukao spoj teorije arhitekture i socijalne osviještenosti u njegovu radu.

Temu svoga pobjedničkog rada opisuje: “Suživot ljudi različitih kultura afirmiran kroz promjenu dimenzija elemenata arhitekture, kao što su zid, stup, greda, opna, vrt. Promjenama se nova funkcija pridodaje odgovarajućim potrebama ljudi iz drukčijih kultura”. Arhitektura nema moć, smatra, “rješavanja akutnih političkih i društvenih problema”, no njezina je “zadaća reagirati na postojeću situaciju”. Te nastavlja: “Svoj sam rad koncipirao tako da je istovremeno i soba i vrt i mali grad, a korišteni elementi kulturološki obilježeni. Suživot arhitektonskih elemenata naslućuje toleranciju u društvenom smislu. Granica nestaje”. Ukidanjem granica stvara prostor zajednice u kojima borave različiti narodi: zato se njegova kuća i zove “Kuća kolaž”.

Krešimir Damjanović u slobodno se vrijeme bavi slikanjem, umjetnost mu je važna, iz nje crpi ideje. Imao je, nedavno i samostalnu izložbu. A planovi za budućnost? “Volio bih nastaviti studij na jednom od stranih sveučilišta (Mendrisio, ETH, Delft…) te nastaviti raditi natječajne projekte kako konceptualne, tako i konkretne. Također, jednom pokrenuti i vlastitu praksu, ali o tomu trenutačno ne razmišljam.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 02:03