Nikad objavljeni intervju s Györgyjem Konrádom, velikim piscem i vječnim disidentom koji je umro u petak: 'Uvijek su loša vremena dobra za literaturu'

Betonska rotunda hotela Budapest u Budimu vjerojatno je u svojoj ružnoći zadnje mjesto koje bi čovjek koji se zatekne u lijepoj Budimpešti odabrao za susret bilo koje vrste. Ružna je. Györgyju Konrádu to je međutim bio jedini uvjet za sastanak. Možda je stanovao negdje u blizini, možda je htio pokazati kako se u nekad najmodernijem, sada već ofucanom budimpeštanskom hotelu prema njemu odnose s poštovanjem kakvo priliči literarnoj legendi.

- Koja je sada vladajuća stranka u Hrvatskoj, pitao je odmah, dok još nije sjeo u duboku salonsku fotelju. Pokušao sam mu objasniti sastav tadašnje Milanovićeve koalicije. Zanimalo ga je samo jedno - je li bolje nakon HDZ-a? Svojedobno je u Hrvatskoj pokušao pronaći izdavača, ali zbog neslaganja s Tuđmanom to nije bilo moguće.

Kad sam ga pitao u kojem trenutku su stvari u Mađarskoj krenule naopako (prije sedam godina činilo se da se sustav raspada) odmah je zaključio da je Viktor Orbán po stilu vladanja donekle sličan Tuđmanu. Nacionalist, opsjednut moći. Takva su bila i braća Kaczyński u Poljskoj ili (Vladimir) Mečiar u Slovačkoj. U Češkoj je Vaclav Klaus tek nešto bolji... To je način kako funkcionira srednja Europa. Jedino je Havel bio drukčiji, ali njih dvojica bili su prijatelji. U doba kada je bio disident u prošlom sustavu, napisao je knjigu s naslovom “Gost u vlastitoj zemlji” pitao sam ga zato osjeća li se ponovo kao gost u Mađarskoj?

- Da. Ponavlja se gotovo isti model. Bio sam dosad svjedokom propasti dvaju režima - fašističkog i komunističkog. U oba sam slučaja bio sretan kada su se ti režimi raspadali. Čini mi se kako ću još jednom biti svjedok propasti.

Postoji li relevantna jaka opozicija Orbánu?

- Tko bi znao. Vjerojatno je još nema. Znakovito je, međutim, da su građani protestirali kada je Orbán s društvom u Operi slavio proglašenje Ustava. Bio je to vrlo civiliziran protest na kojemu se okupilo stotinjak tisuća građana. To je znak da je razdoblje njegove popularnosti u narodu završeno.

Orbánu je ovo drugi put da se našao u ulozi premijera. Je li prvi put bilo bolje?

- Tada je imao manje moći i nije bio toliko ekstreman u stavovima. Nije se činio toliko dešperatnim da bi igrao na sve ili ništa, danas ili nikada... Nije se činilo da nastoji koncentrirati svu svoju moć na to da se na vlasti zadrži zauvijek. Sada je luđi.

Sada može izgubiti sve...

- Da, iako kada bi odstupio kao civilizirani političar, mogao bi otići s poštovanjem. On to, međutim, neće učiniti i to će u očima javnosti uništiti svaku percepciju o njemu kao o talentiranom političaru.

Osjećate li promjenu društvene atmosfere?

- Da. Ljudi više ne prihvaćaju. Nesigurni su, sve više ih pokušava otići u druge zemlje i započeti tamo nove živote. Sve je više razočaranja. Ljudi se boje da će i ovo malo novca koji su sačuvali nestati jer ova vlada nema nikakvu internu kontrolu nad trošenjem i nikakvo poštovanje prema privatnome. Sve što je donedavno bila privatna ušteđevina u bankama, danas se tretira kao državni novac. Zapravo su to iste metode kojima su vladali komunisti. Nacionalizacija svega što je privatno i gušenje svakog pokušaja samouprave. Sve mora biti centralizirano, sve u vladinim rukama. Novac se mora isisati iz budžeta lokalnih i regionalnih zajednica. Troši se na projekte i poslove čiji je smisao upitan.

Pisci su u Mađarskoj u prošlosti imali snažan utjecaj na društvo. Osjećate li i danas snagu da možete nešto promijeniti?

- Sve manje. Između ostaloga to je i jer su pisci i intelektualci na početku ovog novog razdoblja naivno mislili kako je došlo vrijeme da se ponovo vrate svojem osnovnom poslu - pisanju i promišljanju. Mijenjanje društva trebao bi biti posao političara. Ako se oni biraju na slobodnim izborima, tada postoji vjerojatnost da će pobijediti najbolji među njima. Ali to se ne događa.

Čitaju li ljudi još uvijek knjige?

- Manje nego prije. Glad za knjigama je umanjena iako vjerojatno još uvijek čitaju. Knjige ipak žive, i to vrlo živahno, prije svega zato što je cijela izdavačka industrija danas privatna, oslobođena od državnog utjecaja. Zapravo - loša vremena su dobra za literaturu. Inspirativna su. Postoje razdoblja kada se stvari ubrzavaju. Danas nije teško osjetiti kako se napetost i pritisak iz dana u dan povećavaju. To se događa u cijeloj Europi. Ali i u takvoj Europi moraju postojati “loši momci” koji će biti dovoljno vješti da problemima priđu na neortodoksni način.

Razlikujete li danas u Europi dobre i loše snage?

- Zaboravite na savršenstvo, ali rekao bih da je situacija u Njemačkoj prilično prihvatljiva. Dobro je i na sjeveru, Skandinavci su uvijek imali svoj poseban način kojim su se održavali stabilnima. Među novim demokracijama rekao bih da je najbolje u Češkoj. Bio sam nedavno na Havelovom pogrebu i atmosfera je bila izuzetno civilizirana i oslobođena državnih elemenata. Građanska. Ali nitko nikada nije pokušao preuzeti njegovo mjesto u češkoj kulturi. Čak i Vaclav Klaus je održao vrlo lijep govor na sprovodu, iako su uvijek bili u sukobu. Kažu mi i da je u Poljskoj danas sve bolje, nakon što se riješila blizanaca...

Bili ste predsjednik Njemačke akademije umjetnosti...

- Ali nikada nisam živio tamo. Odlazio sam svaki tjedan na nekoliko dana. Odlazim i danas. U Berlinu je odlična kulturna klima. Ogromna je ponuda. Svakoga dana autori čitaju odlomke iz svojih knjiga, o tome se diskutira... Nekada mi to zna biti i dosadno, ali jako poštujem tu njihovu naviku. Nedavno je u dva ujutro prikazivan mali dokumentarni film u Njemačkoj i dvorana je bila krcata. To je ta njihova dobra vrsta snobizma. U razgovoru je loše kada se pokaže da niste pročitali knjigu ili vidjeli kazališnu predstavu o kojoj se razgovara. To su zajedničke teme u životu grada i to Berlin čini odličnim.

Zapravo, iako nije u srednjoj Europi, Berlin je danas najveća metropola srednjoeuropske kulture. U Budimpešti je drukčije između ostaloga i zato što ljudi više nemaju novca da bi nakon nekog događaja otišli na večeru. A to je bit urbanog života - prisustvovati kulturnom događaju i nakon toga o tome raspravljati s prijateljima. Kada taj dio nestane i sami događaji gube smisao. Gubi se navika uživanja u sadržajno popunjenoj večeri. Zapadni Berlin bio je živ čak i u vrijeme okupacije. A postojala je i konkurencija između Istoka i Zapada, kulturne zajednice grada natjecale su se u to me koja će više postići.

Bili ste disident u propalom sustavu, niste mogli objavljivati, postoji li danas opasnost da se nađete u takvoj situaciji?

- Ne bih rekao, iako vrlo su neugodni prema medijima. Danas su zapravo od njih slobodna samo dva tiskana dnevnika, ali vrlo značajnu ulogu je preuzeo internet. Ovih dana su oduzeli frekvenciju jedinom neovisnom radiju u državi. Samo zato što se nisu dali uniformirati. Preuzela ga je kompanija koja vjerojatno uopće ne postoji. To su zli trikovi kojima se ponavlja povijest.

Pred zgradom državne televizije je štrajk...

- Ali to je užasno dosadna televizija, iako je njen utjecaj u dijelovima zemlje izvan Budimpešte još značajan. Ljudi tamo nemaju druge izvore informiranja.

Razgovarao sam s dosta ljudi i nitko mi nije rekao ništa dobroga o današnjoj mađarskoj vladi...

- Da to je paradoks ovog društva. Nitko o njima ne želi reći ništa dobro, ali izabrali su ih na izborima i to tako da su pomeli oporbu. Danas varaju da nisu glasali za Fidesz. I vas su prevarili.