NINA VIOLIĆ

ZVIJEZDA PREDSTAVE 'CIGANIN, ALI NAJLJEPŠI' Mi nismo slobodni, međutim, nitko mi ne može uskratiti pravo da se borim za slobodu, u svakom smislu...

 
 Biljana Blivajs / CROPIX

Glavnom ulogom u novoj hit predstavi Hrvatskog narodnog kazališta “Ciganin, ali najljepši”, po romanu Kristiana Novaka i u režiji Ivice Buljana, Nina Violić potvrdila se kao jedna od naših najvećih i najvažnijih glumica. Premijera 30. prosinca bila je kulturni i društveni događaj sezone, svi su htjeli doći u HNK, za premijerne goste osigurano je 200 dodatnih stolaca.

Ljudi koji jednog Roma ne bi htjeli ni kao portira, grebali su se za pozivnicu za predstavu prema predlošku koji nas prokazuje kao netrpeljive, zatucane rasiste. Atmosferu oko premijere dodatno je zapalila najava ulaska Zlatka Hasanbegovića u Kazališno vijeće HNK, zbog čega je 20 glumaca HNK potpisalo pismo gradonačelniku i Skupštini izražavajući zabrinutost zbog namjera bivšeg ministra kulture koji je jesenas napao ravnatelja Drame Ivicu Buljana da je HNK pretvorio u “stožer pseudoljevičarskog aktivizma”.

- Ne želim govoriti o tom čovjeku - kaže Nina Violić, još umorna od iscrpljujućih proba. Ona igra 40-godišnju Milenu koja se nakon otkaza i razvoda slomljena vraća u rodno selo u Međimurju, i tamo se predaje ljubavi prema Sandiju, 20-godišnjem Ciganinu.

Kakav je to odnos između Milene i Sandija? Ona uopće ne zna čime se on zapravo bavi, odakle mu novac?

- To je jedina stvar koju Milena sama sebi uskraćuje - pitati. Ona je osoba koja apsolutno nema problema sa suočavanjem sa stvarnošću, baš to što je bila direktna i previše pitala koštalo ju je njezina bivšeg života, toliko da se morala vratiti u taj jebeni Sabolščak. Ona od početka zna da je ta ljubav nemoguća, ona se toj ljubavi prepušta jer je to nešto najljepše što joj se događa u životu i kao da uzima za sebe taj dio trenutka za koji želi da ostane vječno savršen i ne želi ga upropastiti. Kasnije se kaje zbog toga, jer da je pitala, Sandi bi ostao živ, ali nije pitala.

Kristian Novak kroz ljubavnu priču Milene i Sandija nagriza dva velika ovdašnja tabua, vezu žene s 20 godina mlađim tipom, i to Ciganinom. Koliko žena bi se usudilo ući u takvu vezu?

- Mislim da je Novakov roman toliko čitan i da ga žene toliko vole upravo zato što se bavi temom starije žene i mlađeg muškarca. Ništa nije olakšao, stavljanjem u fokus Hrvatice i Ciganina otežao je stvar do svih mogućih granica, a prikazao je jednu nježnu ljubav, pravu ljubav. I to je nešto što te hoćeš-nećeš mora dirnuti, svejedno jesi li u životu bio u takvoj situaciji ili čak na suprotnoj strani, među onima koji osuđuju vezu Milene i Sandija. Mora te se ticati zato što je užasno nepravedno da bilo što i bilo tko priječi veliku ljubav. Stati protiv ljubavi jednostavno nije fer.

Koliko je žena to u stanju?

- Žene su danas preuzele puno toga, žene su danas puno više muškarci nego što su žene, muškarci su danas puno više žene nego što su muškarci. Za mene je to pitanje feminizma: mi smo preuzele inicijativu, mi smo preuzele borbu, mi smo preuzele organizaciju, a ostale smo žene. I time se Novak bavi. U tom smislu je Novakova Milena emancipirana na jedan ljudski način, ona se bori za svoja prava poput svih onih velikih junaka iz literature koje su uvijek nosili muškarci: ona je luda, ona pije, ona govori što misli, ona se zaljubljuje u mlađeg frajera ne zato što joj je to fora, nego se ona zaista zaljubljuje i voli ga do besvijesti. Kad je u pitanju ljubav, žena više ne plače sama nad sobom, nije zarobljena u okovima svoje žudnje, ona se danas za tu ljubav bori ne očekujući da će to muškarac učiniti za nju. Mislim da je takvu ulogu jako teško pronaći i u svjetskoj literaturi. Mi znamo što je Flaubertova Madam Bovary napravila za kompletno sve ženske likove u 20. stoljeću u literaturi…

Zagreb, 231217. 
Trg republike Hrvatske.
Proba  predstave CIganin ali najljepsi u HNK-u po romanu Kristijana Novaka u reziji Ivice Buljana.
Na fotografiji: Detalj s predstave.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Što je napravila?

- Madam Bovary je prvi veliki lik u literaturi koji otvoreno govori o ljubavi i žudnji, ostavlja muža i traga za sobom, a nije muškarac. U njoj je inspiraciju nalazio i Dostojevski za Nastasju Filipovnu i Krleža i većina autora 20. st. koji su pisali o ženama. Novakova Milena je otišla dalje, ona je buntovnica i baraba ako treba, ona ima potrebu spasiti Sandija i sebe i sve poslati u kurac i ne boji se propasti, ona nosi mušku energiju i podsjeća na neke velike muške antijunake.

Zašto bi samosvjesna žena bila muško?

- Pa ne mislim da je to loše, mislim da u nama danas u većini žena ima puno, puno muškarca, kao što u muškarcima koji nas okružuju ima jako puno žene, samo što to oni nisu baš spremni priznati. Te energije i zadanosti su se jako pomiješale, pa nam se ponekad čini da smo izgubljeni u svijetu, ali nismo. Mi se stalno žalimo da sve radimo i preuzimamo odgovornost i kad treba i kad ne treba, ali istina je u tome da smo postale jako ambiciozne i jako nas je teško zadovoljiti. Novak je sve to uključio.

Jesmo li ipak manje zatucani nego što mislimo? U Novakovu Sabolščaku ipak postupno prihvaćaju tu vezu.

- Uopće ne mislim da su prihvaćeni. Milena je tempirana bomba, oni znaju da je jako teško uhvatiti se s njom u koštac i zato je ne napadaju izravno. Uostalom, ne mogu ih zatući lopatom, policija je u selu. Ali s druge strane, to otvara i naše predrasude, jer kad bismo sebe stavili u tu situaciju, pitanje je bismo li bili Milena, ili bismo bili neka prijateljica koja savjetuje Mileni da se malo iživi s mladim frajerom i dozove se mozgu? Jer to nisu predrasude nekih Sabolščanaca, to su naše predrasude. Tko bi od nas zaposlio Roma, tko bi dopustio da mu u kuću, u obitelj uđe Rom, kome to ne bi bio problem?

Kako je onda predstava takav hit?

- Da, svi su došli, i plakali. Suočavanje s predrasudama može biti katarzično.

Šokantno je i neugodno kad shvatiš koliko je nama normalno da segregiramo i diskriminiramo Rome.

- Mislim da je naša vječna duboka ljubomora prema Romima ta njihova sloboda. Oni nas duboko diraju time što kod njih doista ne postoji odgovornost prema stvarima koje mi smatramo neophodnima. To je ta njihova sloboda - sloboda svakoga dana, sloboda življenja trenutka, sloboda da dan traje koliko traje i da je nakon toga noć i da nema ničega. To je nešto na čemu svi mi njima zavidimo. Slobodu tako zamišljamo, a vrlo malo smo spremni živjeti na taj način, zato što bismo se pogubili, zato što bismo izgubili tlo pod nogama. Mislim da tu duboko negdje leži naš problem prihvaćanja i integriranja te zajednice, jer mislimo da će se naš život raspasti ako ga do te mjere stavimo na kocku.

Kako se promijenilo vaše shvaćanje slobode u odnosu na ono prije 10 ili 20 godina? Može li glumica HNK biti slobodna?

- Mi nismo slobodni, nisam bila slobodna ni sa 20 iako sam vjerovala da jesam. Međutim, nitko mi ne može uskratiti pravo da se borim za slobodu, u svakom smislu. Što god da sam u životu radila, čime god da sam se bavila, uvijek je pitanje slobode bilo osnovno. Ovdje, kao što mi je bilo u &TD-u ili bilo kojoj garaži u kojoj sam radila.

Zagreb, 231217. 
Trg republike Hrvatske.
Proba  predstave CIganin ali najljepsi u HNK-u po romanu Kristijana Novaka u reziji Ivice Buljana.
Na fotografiji: Detalj s predstave.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX
Predstava “Ciganin, ali najljepši” zagrebačkog HNK gostovat će na festivalu

Bio je to šok kad je Nina Violić, generacijski simbol bunta, iz ZeKaeMa otišla u HNK.

- Sama činjenica da sam dobila priliku odigrati Milenu, pokazuje da je to bila dobra odluka. Imala sam naravno veliku sreću, došla sam tu jer sam vjerovala da će Dubravka Vrgoč napraviti velike promjene i da će Ivica Buljan zvati redatelje s kojima će mi biti gušt raditi. S mnogima sam radila i prije, kao i s Buljanom, i htjela sam nastaviti, ali HNK nam je omogućio da radimo s velikim redateljima, s nekima bez kojih europska i svjetska kazališna scena ne bi danas ovako izgledale, s ljudima koji su mijenjali kazalište u posljednjih trideset godina.

Tko vam je omiljeni redatelj?

- Kazališni? Volim Buljana, Magellija, Frljića, Lorencija, Pascala Lamberta s kojim se nadam da ću opet raditi, Pippo Delbono je čovjek kojeg smatram jednim od najvećih umjetnika na svijetu.

Na premijeri Ciganina su bili svi, od ministara do Ćire Blaževića. Kako je onda glumcu igrati?

- To me ne zanima, u stanju sam igrati predstavu za jednog čovjeka. Jedino me zanima ako neki ljudi dobro ne vide, ako su nagurani ili ne čuju dobro. Jako je smiješno što govorimo o tome da su se na premijeri skupili svi ti ljudi, i da se tome čudimo. Pa to bi tako trebalo biti!

Ali činjenica je da je HNK donedavno služio starijim gospođama da provjetre bunde. Osjećate li taj hype koji se stvorio oko kazališta, odjednom svi pričaju o predstavama, svi bi išli u kazalište?

- Primjećujem, i jako sam sretna što sam dio toga. Genijalno je da se to kod nas dogodilo, kad se u cijeloj Europi bije bitka za publiku i stalno se raspravlja o tome jesu li kazalište zamijenili drugi mediji. Neke zemlje, poput Italije naprimjer, gdje puno gostujem s Delbonovim “Evanđeljem”, nisu bile pažljive prema kazalištu i zatvorile su većinu institucija koje sada zjape prazne. Mi smo uvijek gledali s divljenjem njemačko, francusko kazalište, koliko imaju odgojenu publiku, koliko su radikalni i koliko novca troše. Devedesetih, dok smo mi ratovali, u Sloveniji se događalo jedno od najvažnijih kazališta u Europi. Baš sam ponosna što je u Zagrebu kazalište postalo važno.

Tjedan dana prije premijere Ciganina bili ste među 20 potpisnika otvorenog pisma članova Drame HNK gradonačelniku i Gradskoj skupštini zbog imenovanja Zlatka Hasanbegovića u Kazališno vijeće HNK. Je li se ansambl podijelio?

- Ne. Bilo bi zbilja smiješno da zagovaram slobodu, a prigovaram ljudima na njihovu izboru. Mislim da svatko ima apsolutno pravo misliti što misli i izjasniti se kako hoće. Nas plaćaju ljudi koji nas gledaju i mislim da mi nemamo pravo šutjeti. S druge strane, ne želim pričati o tom čovjeku, jer ako sam nešto naučila tijekom ove dvije godine, izlažući se u borbi protiv neofašizma, jest da ti ljudi nemaju ideju, nisu kreativni i oni ne misle afirmativno.

Oni svoju političku moć grade na našim reakcijama, beskrajno to iskorištavaju samo s jednim ciljem, a to je da unište ono što se u Hrvatskoj godinama gradilo, predano i s ljubavlju. Uopće ne mislim da nakon toliko intenzivnog truda koji smo uložili u ta dva mjeseca rada na predstavi sada moram davati pažnju tom čovjeku. Ne želim mu davati pažnju! Mislim da svi mi moramo biti jako pažljivi oko toga koliko prostora dajemo tome.

Hoćete reći da mi svojom reakcijom to hranimo?

- Da. Naravno da nismo mogli šutjeti, morali smo reagirati na nešto što je evidentno loše i rušilački, ali tome ne treba davati previše pozornosti jer oni upravo to iskorištavaju protiv nas.

Prije dvije godine na Facebooku ste napisali da je god nas gore nego u najcrnjoj noćnoj mori. Kad su to mediji prenijeli, doživjeli ste hrpu prijetnji. Jeste li zaključali profil?

- Nisam, ali sam naučila da Facebook nije prostor za iskrenost.

Bojite li se danas u Hrvatskoj?

- Bojim se, svi smo mi u strahu. Svi smo mi robovi svojih urođenih strahova i strahova kojima nas kljukaju svakodnevno. No to ne znači da ne trebamo govoriti istinu, ne znači da se ne trebamo boriti za osobnu slobodu, za plemenitiji svijet. Bilo bi zaista smiješno protratiti život pognute glave.

Čega se bojite?

- Bojim se da ću biti ostavljena, bojim se samoće ponekad, a što se tiče ovih izvanjskih društveno-političkih strahova, mislim da su se ljudi već itekako počeli sami cenzurirati ne bi li izbjegli neugodnosti. Svijet je danas ustrojen kao mjesto koje mora biti ugodno, gdje svi moramo biti sretni i zadovoljni, ako nema sreće, ugode, zabave, onda život ne valja. Ljudi su sve komotniji i malo su spremni boriti se s lošim osjećajima, hinjeno su pozitivni, bježe od teških osjećaja. Postali smo konformisti jer želimo da nam bude ugodno i lijepo 24 sata na dan. Zato danas nema borbe, ni kod nas ni u Europi ni u Americi.

Od tog Facebook statusa odavde je otišlo najmanje 100.000 ljudi. Spremate li svoju kćer u inozemstvo?

- Voljela bih da ode van, ali gdje, to je isto veliko pitanje, jer mislim da je Europa u istim problemima kao mi, samo na drugoj razini. Mi i dalje mislimo da još nismo ušli u ultrakonzervativni trokut Mađarska - Poljska - Hrvatska, što je Žižek rekao još prije dvije godine, ali jesmo. Tamo smo, nema nam spasa dugo vremena od tog klerikalnog ludila. Najviše što smo dobili od Europske unije je prilika da djecu pošaljemo van, ako ništa drugo, onda da uče jezike i dožive neke otvorenije multikulturalnije sredine.

Kako to, nismo htjeli bježati početkom devedesetih, kad su ljudi ginuli?

- Početkom 90-ih smo mislili da postoji izlaz, stvarala se nova država i mi smo bez obzira na rat mislili da gradimo svijet koji će biti zanimljiviji i bolji. Nismo ni u snu mogli sanjati u što će se mala Hrvatska pretvoriti jednog dana, a imala je mogućnost postati jedna vesela, predivna zemlja. Ova situacija je puno prokletija jer sami smo sebi postali neprijatelji, izlaza apsolutno nema, nema šanse da će sutra na vlast doći netko tko će srediti ovu zemlju. Ako se 25 godina nitko nije htio uhvatiti u koštac s privatizacijom, naprimjer, neće nikad. Nema nade. Mi smo generacija kojoj je teško bez nade, zato se treba uzdati u ove nove ljude koji je nisu nikad ni imali. Oni će znati kako. Nadam se.

A vi?

- Imam tu sreću da sam odabrala poziv koji obožavam i dok budem živa, igrat ću se.

Godinama su mi u našem kazalištu najviše falili životni likovi žena. Žena kod nas može biti ili femme fatale, ili baba, ili Nina Violić, jedna i jedina, buntovnica. Kakav je pritisak to stvaralo?

- Mislim da je za javnu osobu najgore kad pristane na svoju sliku u javnosti. To što ljudi očekuju od mene nema nikakve veze sa mnom, bilo bi zbilja pogubno to shvatiti ozbiljno. Tako već 10 godina slušam pitanja tipa više niste toliko otkačeni. Bavim se svojim poslom, bavim se onime što me zanima u životu, a ne održavanjem svoje slike. To što je mene netko negdje zamislio nekako, što raditi s tim? A i strašno mi je kad vidim neke stare javne osobe koji su još u filmu kao kad su imali dvadeset, ima mi u tome neke velike tuge.

Ne osjećate uopće socijalni pritisak?

- Da, osjećam ga, ali cijeli život imam tu sposobnost da se mogu od toga odvojiti.

Od početka afere s holivudskim producentom Weinsteinom koji je ucjenjivao glumice radi seksa, na stotine je moćnika izgubilo funkcije, u umjetnosti i politici, medijima i biznisu. Imamo li i mi toga?

- Ima toga svugdje gdje postoji moć, naravno, ali kod nas je situacija još puno gora jer kod nas žena nema niti ono primarno poštovanje kao čovjek, ako je muškarac izmlati sigurno je ona sama to tražila ili je kurva. Nisam se, oprosti, uopće bavila problemom Weinstein, ne znam puno o tome. Koliko je kužim, sve su te zvijezde koje danas imaju milijune mogle tada reći neću, 'ko te jebe. Ali nisu i mi danas to prihvaćamo kao da je to normalno, jer je normalno da pobjeđuje moć, jer je normalno da pogneš glavu nad lovom i šutiš. Pa nije to normalno! Zaboli me što ti imaš milijarde, mene ne možeš imati da imaš duplo, odjebi, slinavi, nabit ću te u glavu! To je normalno.

No kod nas nije u pitanju ni kad netko mlati ženu, i dalje mirno može biti župan.

- Možda da odgovorim ovako, jer me nikad nitko nije mlatio, pa ću probati ipak iz nekog svog iskustva. Otkad sam se počela baviti glumom, meni je tijelo isto kao glas, mozak, osjećaji. Nikad se nisam pitala hoću li biti gola u nekoj predstavi ili obučena, ako sam vidjela tu ulogu i tjelesno, skinula bi se, ako nisam, nisam se skidala. Nisam razmišljala što će netko konzervativan misliti i hoće li to nekome biti problem, jer sam se još kao mala divila velikim umjetnicima koji su vrlo često u svojim radovima koristili tijelo. Obožavam Julianne Moore, Patti Smith, Victoriju Abril, žene koje su sa svojim nagim tijelom na film i u fotografiju donijele toliko poetike.

U Hrvatskoj je još tabu kad je žena na sceni gola, do te mjere da čak vaš kritičar izdvaja kao senzaciju “Nina Violić gola u predstavi!”, a osjeti se da ga je malo i sram i da mu je nelagodno. Nema veze što i moj predivni kolega Filip Vidović isto igra gol, ali neće valjda muškarac kad piše kritiku pisati o golom muškarcu, pa da svi misle da je peder. To je duboki neiskorjenjivi šovinizam. Nikad nisam vidjela kritiku koncerta Leta 3 u kojoj netko piše kako Prlja i Mrle mašu kurcima.

Kakve veze ima golotinja s nasiljem?

- Nema veze, ja samo pokušavam govoriti o šovinizmu. Mi smo jako zatvorena sredina, jako šovinistička, to o čemu pričam već u Sloveniji nije moguće. Žena je u Hrvatskoj dobra ako radi i šuti i brine se da bude sexi. Kad su otvarali Muzej suvremene umjetnosti u Rijeci, pozvali su prekrasnu performericu Milo Moire da izvede jedan svoj rad. Gola je hodala do izložbe Toma Gotovca, pa zar to nije genijalna ideja? Nakon toga svi su pet dana pisali o tome da je gola pička šetala po Rijeci. A Tom je to radio prvi u ovoj vukojebini. Sedamdeset i neke na Trgu. Pa gdje smo to mi? I dalje na istoj točki, a možda i niže. Ne možeš protiv mode, a trenutačno je u modi vrlo represivno i vrlo konzervativno.

Jel ima negdje gdje bi se moglo pobjeći?

- U Kinu, tamo nisam bila.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 03:02