‘Zagrlila sam ga, rekla sam mu da se čuva, da ne mogu zamisliti svijet na kojem ga nema. Odgovorio mi je: Mama, znaš da sam ja divlja trava, preživim nevolju i ponovno izrastem’

Prva slutnja da se nešto možda ozbiljno događa sa Jean-Michelom pogodila me u ožujku 1991. Javio se telefonom iz Švicarske, gdje je radio, i rekao, sabrano: ‘Gledao sam reportažu na televiziji Arte: u Jugoslaviji će biti rata i postoji slabija strana.’ Ništa poslije nisam našla ni na kojem kanalu. U Francuskoj je vladala posvemašnja ravnodušnost spram događaja u Jugoslaviji. Jean-Michel često je svraćao iz Švicarske, koja je preko puta, i kako se bližilo ljeto, stao je sve odlučnije govoriti da će poći za Hrvatsku. Rekla sam mu da ne pretjeruje, ionako imamo dovoljno problema. Ali nije me poslušao.

Došao je kolovoz, vratila sam se s posla, dočekao me s riječima da odlazi. ‘U Švicarsku?’, pitam ga. ‘Ne, u Hrvatsku.’ Nisam ga mogla odgovoriti. Poslije sam mu pomogla spremiti stvari, dva ruksaka i dvije torbe. Mislila sam, doći će hladni dani, pa sam mu spakirala i zimsku robu. Stavila sam u torbe i nešto sitnica, hranu, kekse, poslije ih više nikad nisam uzela s police u dućanu. Nije mi dopustio da ga ispratim na kolodvor. Nije htio. Tražila sam da mi vrati križić, da će ga sigurno negdje zaturiti, izgubiti. Nije popustio, rekao je da će ga čuvati, da će ga taj križić štititi. Skinuo je s ruke ovu gumicu i pružio mi je. Zagrlila sam ga, rekla sam mu da se čuva, ne mogu zamisliti svijet u kojem ga nema. Odgovorio mi je: ‘Mama, znaš da sam ja divlja trava, tako si sinove odgojila, da preživimo nevolju i ponovno izrastemo.’ Ali nisam mu vjerovala, osjećala sam da ga više neću vidjeti. Nasmijao se. Otišao. Tek prije godinu-dvije doznala sam da je bio priredio i oproštajni tulum s prijateljima.”

Gledam na dlanu narančastu gumicu, očito ju je nosio dvaput prefrknutu oko zgloba. Jagodica prstenjaka jedina osjeća njezin dodir. Lyliane Fournier spušta je nježno, kao da je leptirica, na okvir Jean-Michelove fotografije. Jean-Michel, njezin srednji sin. Dolje u kutu posrebren križić, s reljefnim Isusom, čuva ovaj lako prenosiv oltar jedne majke iz Domovinskog rata. Tu živi, u malko zapuštenom karlovačkom kvartu, blizu Kupe, u svijetlom potkrovlju, podstanarskom stanu, u susjedstvu gdje žene takve križiće s takvim slikama isto drže. Karlovac je sličan Vesoulu, na zapadu Francuske, odakle se doselila godine 2013. Područje obje općine broji do šezdeset tisuća stanovnika. Jean-Michele odrastao je u kvartu kakvi su i karlovački. Išao je u osnovnu i srednju školu u zgradama kakve su i ovdje. A pred vratima Karlovca, braneći Hrvatsku, upravo na mjestu gdje je po sredini najtanja, ispisao je prolog tragedije u kojoj je dokraja zaigrao glavnu ulogu.

“Čim je stigao vlakom u Zagreb, Jean-Michel je nazvao, javio da je sretno stigao, kolodvorska zgrada je lijepa, nitko ne zna francuski, ali gotovo svi govore engleski. Rekao mi je da je pristupio HOS-u, da su dečki odlični i da je sve u redu. Počela sam redom kupovati novine s kioska, i nacionalni i lokalni tisak, loviti televizijske programe. Ali nitko nije izvještavao o događajima u Jugoslaviji.”

Lyliane Fournier lijepa je žena. Prije četvrt stoljeća bila je ljepotica, što se kaže, iz Chabrolovih filmova. Gledao sam na internetu snimku emisije iz rujna 1991. tjednog TV magazina Envoyé spécial, uglednog, koji se i danas emitira na France 2, drugom programu francuske javne televizije. Branila je žustro, lako, sina, a kojeg su u studiju sumnjičili da se pridružio ekstremnim fašistima u Hrvatskoj. Njezin baršunast, svijetao glas i danas je jednako lirski melodičan. U sklopu 40-minutne emisije teče opširan intervju s Jeanom-Michelom. Tad, na početku odlučne bitke za Hrvatsku, jedan dakle mladi Francuz staje pred kameru u Mejaškom Selu i širokoj francuskoj javnosti javlja, u udarnom televizijskom termninu, da se bori za slobodu. Odustanite od potrage za Mejaškim Selom na karti, spada u općinu Barilović, na Korani je, i čuva prilaz Karlovcu.

Gledateljima se obraća nasmijan, zgodan dobričina dječačkog lica. Špancira sa snajperom među uskim, drvenim kućercima solidnog slavenskog veza, sjeda pod nizak svod kuhinje s drvenim podom, sa suborcima brkatim, među seoskim bakama koje su ga sigurno prije toga gladile po kosi.

Ambijent je, iz perspektive pariške, kao nacrtan iz brončanog doba. Seoce izgubljeno u zelenilu, preko koje se već mjesec dana gine, prva linija prema Kordunu kojim već haraju bande četničke, i gdje i on eto drži mrtvu stražu. Okružje i suborci Nicolierovi. Prilog dugo traje. Govori Jean-Michel. Blistavu mladost utjelovljuje. “Nikad se ne bih priključio fašistima, mi smo HOS-ovci, nismo ustaše, mi smo hrvatski vojnici, borci za slobodu”. Ne gestikulira suvišno, stalo mu je do istine i govori istinu. Hrvatski vojnik - dragovoljac, kao i drugi. Njegova postrojba u Mejaškom Selu u koordinaciji je s Drugom brigadom, logistički, dio je Ministarstva unutarnjih poslova. Kolovoz 1991. bliži se koncu. Stotinjak HOS-ovaca, stotinjak gardista-Gromova-policajaca i dvjesto pedeset gardista 1. bojne 110. karlovačke brigade - to je sva sila koja organizirano brani cijelo južno i istočno zaleđe Karlovca, Dugu Resu, od gornjeg toka Korane na jugu do Jamnice na Kupi istočno. Zapravo šačica ljudi uz rijeke, možda i osamdeset kilometara fronta što se otvara. Još sve te postrojbe daju vojnike za obranu Topuskog, gdje se vode teške pješačke borbe i gine se već tjednima. Jean-Michel u tom času govori u kameru prolog tragedije čiji će postati glavni protagonist.

“Bio me, dakako, nazvao iz Mejaškog Sela prije nego što sam govorila u toj emisiji. Rekao mi je što su ga pitali. Moj sin nikad ne bi prišao fašistima. Ne morate za to znati jezik. Recite vi meni, je li moguće da netko vozi Tour de France a ne zna je li dopingiran? A Jean-Michela nitko nije ‘dopingirao’. Ako netko zna, znam ja”, govori Lyliane Fournier glasom što počinje življe pulsirati. Sjedim nasuprot, za stolom, između nas okvir s fotografijom: Jean-Michel, pubertetlija, sjedi na krevetu, sad kao da će ustati, frizura “neoromantičarska”, ali nemarna, kakve su se i ovdje nosile potkraj osamdesetih.

“Poslije te emisije počeli su problemi na poslu. Prilazili su mi kolege i ispitivali što će moj sin tamo. Radila sam u gradskoj vijećnici. Oduzeli su mi pravo potpisa. Nisam smjela više potpisivati dokumente. Nadgledali su me. Stranke su mi znale prići i kazati: ‘Tvoj sin je fašist’. Ali naše lokalne novine bile su na mojoj strani. Čak su ponudili da će oštro napasti gradonačelnika. Odbila sam. Gradonačelnik je bio socijalist. Sljedbenik Mitterrandov. Francuska je politika tad bila prosrpska. Mojeg je sina gradonačelnik oglasio kao ekstremnog desničara, što on nije bio. Majka zna.”

Jean Michel je sišao na zagrebačkom Glavnom kolodvoru s vlaka i prvo što je vidio kad je zakoračio u grad, bili su spomenik kralju Tomislavu i zgrada na Starčevićevu trgu pred kojom su stražarili HOS-ovci, u kojem se smjestio stožer Hrvatskih obrambenih snaga. Da je ondje bio MUP, ili ZNG, pristupio bi njima. Ušetao je i rekao da bi se priključio hrvatskoj vojsci. Legitimirao se, zadužio uniformu”, svjedoči Damir Radnić, danas umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske, dragovoljac HOS-a, 204. vukovarske i 5. gardijske brigade. Radnić je Jean-Michelov suborac još iz Mejaškog Sela i Vukovara. Pet puta ranjen, triput u Vukovaru.

“Upoznali smo ga koji dan pošto je stigao, kad smo s Korane došli u Zagreb u sjedište HOS-a po municiju. Pošao je sa mnom i Davorom Purulićem u Mejaško Selo, jezik nikako nije znao, ali smiješak mu nije silazio s lica”, kaže Igor Široki, zagrebački dečko, koji se HOS-u priključio kao 18-godišnjak. Pitam ga za Jean-Michelov intervju francuskoj televiziji: “Zapravo se bio prilično uzrujao. Čak je upitao: ‘Zar smo mi fašisti?’ ‘Kaj ti je, daj se opusti’, kažem.”

Zagrebački dečko Davor Purulić, koji je tad isto tako bio 18-godišnjak, smije se: “O čemu smo mi razgovarali? Naravno, o curama, o glazbi, kakvi ustaše! Jean-Michel je bio zafrkant, cure su ga voljele, a bio je i skroman. Nikad ništa nije za sebe tražio. Ranjeni smo, što se kaže za bolnicu, svi istoga 8. studenoga. Stražu je držao civil, kojega smo angažirali za stražu jer nas nije bilo dovoljno. Izdao nas je. I naš rezervni položaj na kojem smo ranjeni granatom. Jean-Michel je i u bolnici ostao skroman, vedar. Primjerice, svaki je ranjenik imao pravo na sedam cigareta. Jean-Michel bi nekako dospio do mene i dao mi dvije, tobože da je njemu i pet dovoljno.” Razgovaramo na benzinskoj pumpi pokraj Samobora. Pijemo kavu.

Damir Radnić, Igor Široki, Davor Purulić, Jean-Michel Nicolier i još 54 HOS-ovca pošli su za Vukovar i Bogdanovce potkraj rujna. Stigla su pedesetosmorica. Poginulo ih je gotovo polovica, tek pokoji nije ranjen. “Kuglice od ručnih bombi i nismo brojali pod ranjavanje. Povadi ih doktorica pincetom pa trk na položaj”, kaže Igor, također ranjen više puta, i toga 11. studenoga: “Francuz je, među ostalim, bio i vrhunski zajebant. Nije imao nikakvog vojnog iskustva. Ispočetka je lagao. Tvrdio je da je bio u Legiji stranaca. Bojao se, valjda, da ga inače ne bismo primili. Koliko god da se u Vukovaru ratovalo, bliske borbe, gdje ne znaš tko je i kad u susjednoj kući, gdje se dobacuješ bombama kao bombonima, Francuz je našao vremena i za cure. Bila je tu i jedna Bianca s Olajnice. A znao je i s kondomima. Jedan je držao na puščanoj cijevi, da je štiti od prašine. Vodio je dnevnik i mnogo snimao fotoparatom. Zauvijek izgubljeni dokumenti”, kaže Igor Široki.

“Dana 22. rujna HOS-ovci se vraćaju iz Mejaškog Sela u Zagreb. Ubijen je Ante Paradžik. Sprovod je 25. rujna, 26. rujna krećemo, 27. stižemo u Vukovar, dio ostaje u Bogdanovcima. Dočekuje nas Mile Dedaković Jastreb. Htio nas je razdijeliti u grupe pa nas rasporediti po gradu. Odbili smo. Htjeli smo se boriti zajedno. Tako smu završili na Sajmištu”, svjedoči Damir Radnić.

“Pepper je lud, ne obazirite se na njega!”, kaže Lyliane Fournier. I to je otprilike sve što zna reći na hrvatskom. Izgovara se “pepe”, gospodin je u ozbiljnim godinama, na prvi pogled pudl, na drugi avlijaner. Skupio mi se pod nogama, sluša razgovor. “Uzela sam ga po savjetu psihijatra”, kaže. Bila se slomila. I doslovno. Pad, prijelom obje potkoljenice. Nije znala ništa o sinovljevoj sudbini do kraja 1992. “Paul, najmlađi sin, doselio se k meni. Najstariji, Pierre, nije htio ništa znati. Njihov djed, Roger, utrnuo je od tuge. Gasio se i za dvije godine umro.” U francuskoj ambasadi u Zagrebu rekli su joj da se Francuza zacijelo nisu usudili ubiti. U francuskoj ambasadi u Beogradu rekli su joj da čita previše romana. Gradonačelnik Vesoula joj je rekao neka se obrati desnim ekstremistima i da što je njezin sin tražio, to je i dobio. Predsjednik Mitterrand odbio ju je primiti. “Jean-Michel nazvao me iz Mejaškog Sela i rekao da idu za Vukovar. Pitala sam ga - zašto? Ondje se ginulo, želi li poginuti? Posljednji put nazvao me 6. listopada iz Vukovara. Rekao je da se mnogo puca. Rekao je da su dečki hrabri.”

Tijelo Jean-Michela do danas nije pronađeno. Desetljeća su prošla. Isprva zaboravljen. Kao i njegova obitelj. Dvadeset godina je prošlo. Danas je sve poznato. I kako je odveden na Ovčaru i tko ga je ubio. Predsjednik ga je odlikovao, u Vukovaru su nazvali most po njemu, podigli su bistu. Višnja Starešina snimila je 2010. film o posljednjim satima Siniše Glavaševića i njegovim, “Zaustavljeni glas”, Nevenka Nekić napisala je i 2012. objavila roman “Jean ili miris smrti”. U ožujku 2013. Envoyé special ponovno pravi emisiju o Jeanu-Michelu Nicolieru. Njegova majka u Vukovaru s drugim majkama, sinovljevim preživjelim suborcima, prvi put ih vidi. Četničke su laži demaskirane.

“Francuza su krvnici na Ovčari posebno potražili. Znali su za njega iz naše komunikacije”, otkriva Igor Široki.

“Francuz se mogao izvući. Dana 17. studenoga naš suborac Viktorin Jurić Paša htio ga je na leđima nositi u proboj. Odbio je. Odbio je i napustiti bolnicu pod zaštitom pristiglih francuskih novinara”, svjedoči Damir Radnić. Jean-Paul Nicolier svjesno je pošao u smrt. Njegov brat Paul početkom ovoga desetljeća upoznao je na Facebooku Martinu Protulipac, socijalnu radnicu iz Karlovca. Dobro je znala francuski. Zaljubili su se. Paul je danas već također pomalo Karlovčanin. Lyliane Fournier najviše se druži s majkom svoje nove snahe, čita, sluša glazbu, odlazi u kazalište. A o Jeanu-Michelu najtočnije riječi zapisao je još jedan od “58 žigosanih” boraca HOS-a u Vukovaru i Bogdanovcima, Damir Markuš Kutina: “Nažalost, mnogi su otišli iz Vukovara kad je počeo napad na grad, a on je kao stranac došao ga braniti iako nikada prije nije ni bio u Hrvatskoj. Nije bio avanturist, plaćenik ili luđak, već jednostavna, simpatična i draga osoba.” Navik živi ki zgine pošteno.