ETIČKA DILEMA

BISTE LI LIJEČILI DIJETE ALTERNATIVNIM PRIPRAVCIMA? U brizi za zdravlje djeteta emocije prevladaju

 Ranko Šuvar/CROPIX

Sjećam se jednog etičkog pitanja, poznato je, trajno i neodgovorivo. Upitani smo to u nježnim pubertetskim godinama dok nitko od nas nije imao djecu i kad smo bili uvjereni da na sve imamo odgovor. Situacija je sljedeća: Majka vidi na jezeru troje djece koja se utapaju. Njeno dijete je najdalje. Ako odluči spasiti dvoje tuđe djece, za to vrijeme njeno bi se dijete moglo utopiti. Ako krene spašavati svoje dijete, dvoje druge djece će se utopiti. Što je ispravna odluka? Tko li se samo dosjetio da bi se srednjoškolci trebali pozabaviti ovim pitanjem?! Nema te filozofije, etike, morala ni religije koji bi spriječili majku da spasi svoje dijete. Okrutno je u kontekstu etike takva pitanja i postavljati. Svakodnevno se u svom poslu susrećem s roditeljima djece s poteškoćama. Zapravo, to mi je važan dio posla.

Naslušala sam se priča o čudotvornim izlječenjima i poboljšanjima stanja, iako je jedina dokazana metoda uporan i ustrajan rad. I to ne jer sam ja tako iskusila, za to zaista postoje relevantna znanstvena istraživanja. Da bi se pomoglo djetetu s poteškoćama, potrebno je napraviti ozbiljnu studiju slučaja. Na jednom predavanju ugledan stručnjak koji nas je podučavao primijenjenoj analizi ponašanja iznio je primjer takve studije. Kako bi utvrdili sve činjenice, testirali su dječaka koji je dugi niz godina pokazivao autoagresivna ponašanja. Nastojali su dokučiti što dovodi do teških ispada u ponašanju ne bi li osigurali dobar individualni plan promjene i poboljšanja stanja. Opservacija se provodila u osiguranim, medicinskim uvjetima. Nije to bilo lijepo gledati, ali je nakon poduzetih mjera (ustrajnog i upornog rada temeljenog na procjeni ponašanja) dječak doista počeo mijenjati ponašanje i prestao se ozljeđivati. Dok je profesor pričao o tom slučaju, jedna je majka zavapila da je takvo što neetično. Govorimo o mjeri u sklopu primijenjene analize ponašanja, znanstveno dokazane metode koju odnedavno u SAD-u dobijete na uputnicu. Drugi je slučaj, pojavljuje se ovih dana u medijima, jedna posve nesigurna, nedokazana i opasna metoda. Nije čak ni alternativna, teško mi je tako nazvati je, otrovna je i može biti smrtonosna. Radi se o pripravku klora, “čudotvorni” CD protokol čiji zagovaratelji tvrde da čisti iz tijela parazite koji su, kažu oni olako i posve neutemeljeno, uzročnici autizma. Netko je rekao da je pomoglo njegovu djetetu. To da je netko rekao da je pomoglo njegovu djetetu u velikom je broju slučajeva dovoljno da umorni i zabrinuti roditelji posegnu za takvom metodom.

U brizi za zdravlje djeteta emocije prevladaju. Čak i kad racionalno sagledaju sve dokaze, roditelji će se uvijek pitati jesu li pokušali sve i je li baš ono što nisu pokušali moglo pomoći njihovu djetetu. Kao što rekoh, upletati etičku dilemu kojom se zabavljamo i nadmudrujemo u ovakve slučajeve iznimno je opasno. Pomalo i s visoka. Jedna mi je majka rekla: “Ja sam morala probati sve prije nego što sam se uvjerila da to ništa ne vrijedi”. I začudo, nju malo tko sluša. Internet vrvi pripravcima koji su nekome pomogli. Je li to dovoljno da ih iskušamo na svojoj djeci? Prije nekoliko je godina objavljena knjiga “Gdje su dokazi” u prijevodu dr. sc. Livije Puljak, koja se, na moje iznenađenje, uopće ne bavi alternativnom medicinom. Ona potiče pacijente da u službenoj medicini traže najbolje metode, postupke i dokaze o učinkovitosti. Autori nas navode da sve preispitujemo ne bismo li medicinu učinili učinkovitijom. Jeste li ikada naišli na takvo što u alternativnoj medicini? Kako to da se uvijek preispituje etičnost službene medicine, liječnika i farmaceuta (i neka se preispituje), a gomila nadriliječnika i čudotvoraca hoda svijetom neupitana, nudeći nam “nekoga kome je pomoglo”. Nije pitanje što bi roditelji učinili za svoju djecu, pitanje je tko se time dobro okoristio.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:06